Sela ostaju bez mladosti, stariji bez podrške, a političke rasprave bez odgovora na najvažnije pitanje: ko će sjutra živjeti u Bihoru?
Dok se u Petnjici raspravlja o političkim inicijativama, vlasti, opoziciji i razvojnim projektima, jedna mnogo ozbiljnija stvarnost postaje sve vidljivija: Bihor se prazni, sela ostaju bez mladih, a u mnogim kućama posljednje godine života provode stariji ljudi čija su djeca i unučad daleko od zavičaja.
I to više nije samo priča koju slušamo od naših ljudi. To potvrđuju i demografski podaci.
Prema popisu iz 2011. godine, na području današnje opštine Petnjica živjelo je 6.713 stanovnika. Na popisu 2023. godine evidentirano ih je svega 4.957.
Za samo dvanaest godina Bihor je izgubio više od četvrtine stanovništva!
Još više zabrinjava podatak da su u pet osnovnih škola na području Petnjice ove školske godine upisana samo 32 prvaka, dok ih je pet godina ranije bilo 55.
To nijesu samo statistički podaci. To su upozorenja o budućnosti jednog kraja.
KO ĆE OSTATI U BIHORSKIM SELIMA?
Prema svjedočenjima koja dolaze iz Bihora, u brojnim selima danas žive pretežno stariji ljudi. Neki imaju skromne penzije, neki se suočavaju sa siromaštvom, a mnogi starost provode sami.
Njihova djeca su u Luksemburgu, Njemačkoj, Švajcarskoj, Americi i širom svijeta.
Nekada su se u tim selima čuli dječja graja, pjesma i svakodnevni život. Danas su mnoge kuće zaključane, a porodična ognjišta ožive tek tokom ljetnjih odmora.
I zato pitamo:
Koliko u Bihoru ima staračkih domaćinstava? Koliko ljudi živi bez penzije? Koliko ih nema dovoljno novca za ljekove i ogrijev? Koliko ih zimu dočekuje samo, bez djece i bez organizovane pomoći?
To su pitanja na koja javnost zaslužuje precizne odgovore.
DIJASPORA GRADI KUĆE, ALI KO ĆE U NJIMA ŽIVJETI?
Bihorska dijaspora decenijama pomaže zavičaju. Grade se kuće, obnavljaju imanja, šalje novac, organizuju donacije i podržavaju brojni projekti.
Ali postoji pitanje koje više ne smijemo izbjegavati:
Da li od Bihora pravimo mjesto za život ili mjesto za godišnji odmor?
Jer šta vrijedi nova kuća ako je jedanaest mjeseci godišnje prazna?
Šta vrijedi asfaltirani put ako njime više nema ko svakodnevno da ide na posao ili u školu?
Šta vrijede najave razvoja ako mladi ne vide mogućnost da u svom kraju zasnuju porodicu?
Dijaspora može mnogo pomoći, ali ne može sama zaustaviti iseljavanje. Za to su potrebni funkcionalna ekonomija, radna mjesta, dostupne javne usluge i dugoročna podrška države i lokalne samouprave.
BIHORU NIJESU DOVOLJNA OBEĆANJA
O problemu iseljavanja govori se decenijama. Smjenjivale su se vlasti, najavljivali projekti i predstavljali planovi razvoja.
Zato je vrijeme da se rezultati mjere konkretnim pokazateljima.
Koliko je otvoreno održivih radnih mjesta?
Koliko je mladih porodica dobilo pomoć da ostane?
Koliko se ljudi vratilo iz inostranstva?
Koliko je poljoprivrednih gazdinstava obnovljeno?
I koliko je sredstava za razvoj zaista donijelo trajne rezultate?
To su pitanja koja zaslužuju javne, dokumentovane odgovore.
ŠTA JE POTREBNO URADITI?
Prije svega, neophodno je utvrditi stvarno stanje u svakom bihorskom selu: koliko ima stalnih stanovnika, mladih porodica, djece, praznih kuća i starijih ljudi kojima je potrebna pomoć.
Zatim je potrebno uspostaviti organizovanu podršku starijim domaćinstvima, posebno kroz zdravstvene i socijalne usluge.
Istovremeno, mladima treba ponuditi stvarne mogućnosti za zapošljavanje, razvoj poljoprivrede, preduzetništvo i zasnivanje porodice.
Dijaspori treba omogućiti jednostavnije i sigurnije ulaganje u proizvodne i razvojne projekte koji mogu otvoriti nova radna mjesta.
I konačno, javnost mora redovno dobijati izvještaje o rezultatima.
Jer razvoj jednog kraja ne mjeri se samo brojem kilometara asfalta, već i brojem ljudi koji imaju razlog da tu ostanu.
A ŠTA ĆEMO KADA ODU I POSLJEDNJI?
Najveća opasnost za Bihor nije politička rasprava, niti promjena neke vlasti.
Najveća opasnost je da se nastavi demografsko pražnjenje, da sela ostanu bez djece, a kuće bez stanovnika.
Da jednog dana imamo puteve kojima gotovo niko ne prolazi, škole bez učenika i kuće koje se otvaraju samo nekoliko sedmica godišnje.
Zato je vrijeme da se pitanje opstanka Bihora postavi iznad svakodnevnih političkih nadmetanja.
Jer kada posljednji starac ili starica zaključa vrata porodične kuće, neće biti važno ko je bio predsjednik opštine, ko odbornik, a ko politički pobjednik.
Biće važno samo jedno:
Zašto nijesmo učinili dovoljno da ta kuća ostane dom, a ne uspomena?
Bihor ne smije postati zavičaj u koji se dolazi samo da bi se obišli grobovi predaka i zaključane kuće roditelja.
Jer zavičaj bez ljudi nije budućnost. To je samo geografija i sjećanje.
RADIO NEW YORK
No comment yet, add your voice below!