EKSKLUZIVNO ZA RADIO NEW YORK

MUHAMED „HAMO“ DŽAFIĆ – ČOVJEK KOJI VEĆ DESET GODINA ČUVA DUŠU BOSNE I HERCEGOVINE

Više od 13.000 objava, oko 600 videa i gotovo 100.000 pratilaca. Iza svega, prema riječima Muhameda Džafića, nema redakcije, agencije niti institucije. Postoji jedan čovjek, jedan računar i deset godina upornog rada na projektu „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“.

RADIO NEW YORK | NEW YORK

Postoje ljudi koji o ljubavi prema domovini mnogo govore.

A postoje i oni koji je godinama, tiho i bez velike buke, pretvaraju u djelo.

Jedan od njih je Muhamed Džafić, među prijateljima i pratiocima poznat jednostavno kao Hamo.

Rođen je 1975. godine u Prijedoru, odrastao u Ključu, a po struci je elektrotehničar. Kasnije se u francuskom Toulouseu, na Institutu ERASME, dodatno obrazovao za edukatora.

Ali desetinama hiljada ljudi širom Bosne i Hercegovine i dijaspore Hamo je poznat po nečemu sasvim drugom.

On je čovjek iza projekta „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“.

Već deset godina kroz fotografije, videozapise, historijske zapise, priče o gradovima, selima, rijekama, planinama, starim čaršijama, tvrđavama, stećcima, običajima i ljudima pokušava napraviti ono što bismo danas s pravom mogli nazvati digitalnom hronikom Bosne i Hercegovine.

Prema podacima koje je Muhamed Džafić iznio za Radio New York, riječ je o više od 13.000 objava, oko 600 videa i zajednici koja se približila brojci od 100.000 pratilaca.

Još nevjerovatnije zvuči njegov odgovor na pitanje ko sve to radi.

Hamo kaže – sve radi sam.

Svaku objavu.
Svaki video.
Svaku infografiku.
Svaki tekst.

Iza projekta, kaže, nema agencije, institucije niti velike redakcije. Radi svoj redovni posao, a onda noću, vikendom i u slobodnim trenucima istražuje arhive, traži stare fotografije, montira snimke i piše.

KADA FACEBOOK STRANICA POSTANE MNOGO VIŠE OD FACEBOOKA

Možda bismo ovu priču mogli svesti na broj pratilaca.

Ali time bismo promašili njenu suštinu.

Jer najveća vrijednost projekta „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“ možda nije u tome koliko ljudi danas klikne „sviđa mi se“.

Vrijednost je u onome što ostaje.

Hamo govori o ljudima iz Amerike, Australije, Skandinavije i širom Evrope koji mu pišu jer ih je jedna fotografija vratila kući. Neko poslije trideset ili četrdeset godina ponovo ugleda ulicu kojom je hodao kao dijete. Neko staru školu. Neko kuću, izvor, džamiju, crkvu, most ili rijeku iz svog zavičaja.

Jedna od poruka koju je zapamtio glasila je:

„Hamo, hvala ti, vratio si me u djetinjstvo i pokazao mojoj djeci odakle su im korijeni.“

Tu prestaju biti važne Facebook statistike.

Tu počinje priča o pamćenju jednog naroda i jedne zemlje.

DESET GODINA RADA BEZ PLAĆENIH REKLAMA

Još jedan podatak posebno nas je zainteresovao.

Džafić kaže da tokom deset godina na stranici nije imao plaćene reklame, sponzorstva niti komercijalizaciju projekta i da je rad finansirao vlastitim sredstvima, vremenom i trudom.

Ako deset godina rada zaista saberemo u sate, noći, vikende, putovanja, istraživanja, pisanje i obradu hiljada materijala, onda je teško govoriti samo o hobiju.

To je već životni projekat.

A ONDA JE DOŠAO PROBLEM

Što je stranica postajala veća, pojavio se problem poznat mnogim autorima na društvenim mrežama – kopiranje sadržaja i pojavljivanje drugih profila i stranica koje mogu zbuniti publiku.

Hamo zato pokušava dobiti Facebook verifikaciju.

Kaže da mu plava značka nije potrebna zbog prestiža, već prvenstveno kako bi ljudi mogli razlikovati originalnu stranicu od kopija i kako bi zaštitio rad koji je stvarao čitavu deceniju.

I upravo je njegov javni poziv za pomoć bio razlog da Radio New York pogleda šta se nalazi iza imena „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“.

Nismo željeli napraviti nekoliko rečenica samo zato da bi Hamo dobio još jedan link koji će poslati Facebooku.

Željeli smo upoznati čovjeka iza stranice.

I otkrili smo mnogo zanimljiviju priču.

DVA PUTA MU JE GOTOVO NESTALA ARHIVA

Možda najvažniji dio našeg razgovora nema nikakve veze s plavom značkom.

Muhamed nam je ispričao da su mu tokom godina dva puta stradali hard diskovi na kojima je čuvao veliki dio materijala.

Pomislio je da su godine rada izgubljene.

Pa je počeo ponovo.

Ponovo je skupljao fotografije, dokumente i građu.

Upravo zbog tog iskustva danas razmišlja o tome kako sačuvati sadržaj i izvan Facebooka, kako bi ostao budućim generacijama bez obzira na sudbinu bilo koje društvene mreže.

I možda je upravo tu najveća poruka ove priče.

Digitalna arhiva je arhiva samo dok postoji.

Jedan ugašen profil, jedan izgubljen password, jedan pokvaren disk – i deset godina nečijeg rada može nestati.

Zato bi sljedeći korak ovog projekta možda trebalo da bude još veći od Facebook verifikacije: trajno arhiviranje i sistematizovanje građe koju je Hamo godinama prikupljao.

RADIO NEW YORK OTVARA VRATA JEDNOJ LIJEPOJ PRIČI

Radio New York ne može odlučivati ko će dobiti Facebookovu plavu značku.

To nije naš posao.

Ali jeste naš posao da prepoznamo priču koja zaslužuje da bude ispričana.

Zato smo Muhameda „Hamu“ Džafića pozvali na razgovor.

Željeli smo saznati ko je čovjek koji je deset godina sjedio iza ekrana dok su se hiljade drugih ljudi preko njegovih objava vraćale svojim gradovima.

Zašto je počeo?

Kako je sve radio sam?

Šta mu piše dijaspora?

Šta je pronašao putujući Bosnom i Hercegovinom?

Zašto nikada nije komercijalizovao projekat?

I, možda najvažnije:

šta će jednog dana ostati iza svega ovoga?

Njegov odgovor na kraju našeg razgovora možda najbolje objašnjava cijelu priču:

„Ljubav prema Bosni i Hercegovini nije samo emocija, ona je odgovornost.“

U nastavku donosimo razgovor Radio New Yorka sa Muhamedom „Hamom“ Džafićem, osnivačem i administratorom stranice „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“.

1. Hamo, za početak – ko je zapravo čovjek iza stranice „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“? Recite nam puno ime i prezime, odakle ste i nekoliko riječi o sebi.

Moje puno ime je Muhamed Džafić, a moji prijatelji i pratioci na mreži me znaju kao Hamu. Rođen sam 1975. godine u prelijepoj Bosanskoj Krajini (Prijedor), a odrastao u kraljevskom gradu Ključu. Po profesiji sam završio školu za elektrotehničara, a kroz rad na stranici krenuo sam na doškolovanje u francuskom gradu Toulouseu, na Institutu ERASME, kako bih stekao zvanje edukatora.

Ta kombinacija moje prvobitne profesije i edukacijskog smjera oblikovala je moj pristup radu: struja me naučila da sve, da bi funkcionisalo, mora imati svoja pravila, a Institut ERASME mi je dao metodološke i socijalne alate da to znanje prenesem drugima. Sebe vidim kao Bošnjaka, oca i Krajišnika koji osjeća duboku, neraskidivu dužnost prema svom kućnom pragu, tradiciji i historiji našeg naroda.

2. Vratimo se deset godina unazad. Kako je nastala ideja za „Bosnom i Hercegovinom kroz gradove“ i sjećate li se prve objave?

Ideja je rođena sasvim prirodno, iz tišine i prkosa. Primijetio sam da u svakodnevnom digitalnom prostoru polako gubimo vezu s vlastitim korijenima. Naša historija, ljepote, stari običaji i toponimi bili su prepušteni zaboravu ili površnim interpretacijama. Osjetio sam da naš narod, a posebno generacije koje odrastaju u dijaspori, polako gube tlo pod nogama i onu stvarnu vezu s identitetom.

Prva objava bila je posvećena mom rodnom kraju, to jeste starom gradu Ključu, onako kako ga ja vidim i nosim u srcu kao snagatora, kojeg sam opisao u jednoj od svojih mnogobrojnih pjesama sa stihovima:

Ključ na Sani

Ima jedna rijeka bistra i čista 
kad je gledaš ostaneš bez daha
u srcu tvom ona iskra zatreperi 
od sveg toga žara hoće da iskoči srce iz njedara.
Pogodio si njeno ime je Sana.

Iz oka suza krene i tad shvatiš 
da na vrhu jedne stijene 
do koje pogled ti stigne 
stoji i pozdravlja prolaznika svakog Ključ na Sani.

A ja na stijeni stojim 
I skrivam historiju  Bosne moje 
ukazivam sinovima svojim kako 
dobrotom i čistoćom moje ljepotice Sane
bez imalo stida i imalo straha ostavim 
svakoga bez daha.

Tako vjekovima u paru 
Ključ na Sani sa svojim ljepoticom bistrom
Čini svoju Bosnu čistom 
od sjaja i ljepote ,velike dobrote
Za sve one koji istoriju tvoju pišu 
da za sva vremena u našim srcima dišu .

Ovakvim pristupom želim pokazati da naša mjesta ne zaostaju za svjetskim ljepotama i da svaki kamen u Bosni i Hercegovini ima svoju priču koja zaslužuje da bude ispričana dostojanstveno i sa poštovanjem.

3. Jeste li tada mogli zamisliti da će stranicu jednog dana pratiti gotovo 100.000 ljudi? Kada ste prvi put shvatili da ovo više nije samo vaš hobi?

Iskreno, nisam mogao ni sanjati. Kada pokrećete nešto isključivo iz ljubavi, ne razmišljate o brojevima, nego o tome da dotaknete barem jedno ljudsko srce. Stranica je rasla tiho, iz priče u priču.

Trenutak kada sam shvatio da je ovo preraslo običan hobi dogodio se prije nekoliko godina, kada su mi počele stizati stotine poruka naših ljudi iz Amerike, Australije, Skandinavije i cijele Evrope. Pisali su mi ljekari, inženjeri, radnici, obični ljudi… Shvatio sam da su moje objave za njih postale dnevna doza zraka iz domovine, spona koja ih drži povezanim s rodnim krajem.

Od tog trenutka ovo više nije bio hobi. Postalo je životno opredjeljenje i odgovornost koju svakodnevno osjećam prema ljudima koji vjeruju mom radu.

Tada sam shvatio da ne gradim samo stranicu, već da gradim most između Bosne i Hercegovine i njenih ljudi širom svijeta.

4. Naveli ste oko 600 videa i više od 13.000 objava. Da li ste zaista sve ove godine najveći dio toga radili sami i koliko vremena vam ovaj posao oduzima?

Da, svih ovih deset godina svaku pojedinačnu objavu, svaki video, svaku infografiku i svaki stih napisao sam i uredio potpuno sam. Iza ove platforme ne stoji nikakav tim, nikakva agencija, niti ijedna institucija.

Kao čovjek koji svakodnevno radi svoj profesionalni posao, ovaj rad zahtijeva odricanje koje se mjeri hiljadama neprospavanih noći. Navečer, kada se sve utiša, ali i vikendom i dok imam malo slobodnog vremena, ja sjedam za računar, istražujem historijske arhive, prebirem stare fotografije, montiram videozapise i pišem stihove. Ovaj rad mi oduzima veći dio slobodnog vremena, ali kada znate da radite stvar od općeg značaja za očuvanje naše kulturne baštine, umor nestaje.

5. Kako nastaje jedna vaša priča? Putujete li lično, snimate i fotografišete ili vam materijal šalju ljudi iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine?

Proces je kombinovan. Kad god mi obaveze i mogućnosti dozvoljavaju, lično putujem, obilazim naše gradine, rijeke, stećke i stare čaršije kako bih napravio autentične snimke. Omiljeni predmet dok sam išao u školu bila je historija. Mogu reći da sam, vođen onom intuicijom i prkosom još iz školskih dana, bio fasciniran periodom Rimskog carstva. Mislim da je to bio peti ili šesti razred osnovne škole, kada mi je u sjećanju ostala rečenica iz tog perioda: „Nakon pada Zapadnog rimskog carstva, istočni dio carstva nastavlja postojati još 1000 godina pod imenom Vizantija“. U meni su se tada budila razmišljanja i javljala pitanja: „Ko je bio to, zašto… puno pitanja, a malo odgovora“.

Međutim, s obzirom na to da stranica ima globalnu mrežu, pratioci mi svakodnevno šalju prelijepe fotografije i detalje iz svojih rodnih mjesta, kako historijskog, tako i kulturnog naslijeđa.

Svaki materijal koji dobijem prolazi kroz strogu selekciju. Ja ne objavljujem samo sliku radi slike; uz nju uvijek mora ići edukativna, historijska ili geografska priča, napisana mojim specifičnim, prepoznatljivim stilom koji povezuje prošlost sa sadašnjim trenutkom.

6. Koliko ste gradova, sela i drugih mjesta do danas predstavili? Postoji li uopšte dio Bosne i Hercegovine do kojeg vaša stranica još nije stigla?

Vjerujem da sam tokom deset godina uspio predstaviti gotovo svaki dio Bosne i Hercegovine. Od najvećih gradskih centara poput Sarajeva, Banje Luke, Mostara i Tuzle, do najmanjih, skrivenih sela u Krajini, Hercegovini, srednjoj Bosni i Podrinju.

Predstavili smo naše rijeke, planinske vrhove, stare utvrde, nekropole stećaka, kulturne spomenike i narodne običaje. Moja želja je da na karti Bosne i Hercegovine ne ostane nijedna „slijepa mrlja“ i vjerujem da smo tom cilju veoma blizu.

„Nisam želio predstavljati samo mjesta na karti. Želio sam predstaviti priču svakog mjesta, jer svako selo, svaki grad i svaki kamen u Bosni i Hercegovini ima svoju historiju.“ Ovaj projekt nije nastajao samo za računarom. Tokom godina imao sam priliku posjetiti mani značajne historijske centre i biblioteke, gdje sam tragao za izvorima koji govore o Bosni i Hercegovini. Pročitao sam ogroman broj knjiga, stručnih časopisa, starih karata i historijskih dokumenata. Svaka nova informacija bila je dio jednog velikog mozaika koji danas dijelim sa svojim pratiocima.

Uvijek sam smatrao da se Bosna i Hercegovina najbolje predstavlja onda kada se spoje teren, historijski izvori i savremeni način prezentacije. Upravo je taj spoj postao prepoznatljiv dio mog rada.

7. Od svih tih hiljada objava, postoji li jedna fotografija, video ili priča koju nikada nećete zaboraviti? Zašto baš ona?

Veoma je teško izdvojiti samo jednu iz mora od 13.000 objava, ali priče o mom Ključu u mom srcu imaju poseban, emotivni status. To su mjesta na kojima se u mojim sjećanjima prepliću djetinjstvo, porodični korijeni, ali i teška, ponosna historija našeg naroda.

Također, priče s našim starijim osobama, uz koje sam odrastao slušajući stare historijske predaje koje su oblikovale moj identitet, te priče o tradicionalnim nošnjama u koje su naše majke i nene ručno utkale niti tradicije, za mene imaju snagu najljepšeg pisanog dokumenta. To je bio njihov način da bez ijedne riječi sačuvaju naš identitet čistim i neiskvarenim kroz vijekove.

8. Šta vam ljudi iz Bosne, a posebno dijaspora, najčešće pišu? Da li vam se dogodilo da neko preko vaše fotografije poslije 30 ili 40 godina ponovo vidi svoju ulicu, kuću, školu ili rodno mjesto?

Poruke koje dobijam su najveća nagrada za moj trud. Ljudi iz dijaspore najčešće pišu s dubokim emocijama, često i sa suzama u očima.

Dogodilo se bezbroj puta da naši ljudi, koji su zbog ratnih vihora ili životnih okolnosti napustili svoja ognjišta prije trideset ili četrdeset godina, na mojoj stranici prvi put prepoznaju kuću svog djetinjstva, staru školsku zgradu, zaboravljeni izvor ili ulicu kojom su nekada šetali. Te poruke u kojima mi pišu:

„Hamo, hvala ti, vratio si me u djetinjstvo i pokazao mojoj djeci odakle su im korijeni“

Ili poruke poput:

„HVALA VAM na svakoj objavi i svemu što radite da heroji Bosne i Hercegovine ne budu zaboravljeni.“

Takve riječi za mene vrijede više od bilo kakve nagrade ili priznanja; to je pogonsko gorivo koje me drži da nikada ne odustanem.

9. Da li ste od ovog desetogodišnjeg rada ikada ozbiljno zarađivali ili je sve zaista nastalo prvenstveno iz ljubavi prema Bosni i Hercegovini?

Na ovoj stranici nikada nije bilo plaćenih reklama, sponzorstava niti komercijalizacije. Sve što radim već deset godina finansiram isključivo vlastitim trudom, vremenom i sredstvima.

Ovaj projekt je nastao iz najčistije i najiskrenije ljubavi prema Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Moja jedina i najveća zarada je moralna i duhovna, samo saznanje da sam uspio sačuvati hiljade priča od zaborava i da sam pomogao našim ljudima širom svijeta da s ponosom govore o svojoj domovini.

Historija Bosne i Hercegovine pokazuje koliko su njeni ljudi kroz različita vremena bili spremni čuvati svoju domovinu. Neko je branio Bosnu i Hercegovinu kada je bilo najteže, a neko to danas čini znanjem, kulturom, obrazovanjem i pisanom riječju. Smatram da svako vrijeme nosi svoju odgovornost, a moj način da dam doprinos jeste da čuvam njenu historiju, kulturu i sjećanje od zaborava.

10. Vaše sadržaje nalazimo i u drugim medijima. Da li su vas tokom ovih deset godina kontaktovali novinari, televizije, portali, turističke organizacije ili institucije i koristili vaš materijal?

Da, tokom protekle decenije moj rad je privukao veliku pažnju. Mnogi portali, turističke organizacije, pa čak i televizijske kuće dijelili su moje priče, preuzimali infografike i koristile edukativne tekstove kako bi ilustrovali ljepote i historiju naše zemlje. Raduje me kada vidim da se materijali sa stranice koriste u obrazovne i turističke svrhe, jer je to potvrda da je sadržaj koji stvaram kvalitetan, vjerodostojan i društveno koristan.

Najveća satisfakcija nije to što je moj rad objavljen u drugim medijima, već činjenica da sam kroz deset godina uspio poslati autentičnu priču o Bosni i Hercegovini daleko izvan njenih granica. Vjerujem da svaka fotografija, svaka infografika i svaki tekst predstavljaju mali doprinos da ljudi širom svijeta upoznaju Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva zaista jeste, zemlju bogate historije, prirodnih ljepota, kulture i ljudi. Za mene je upravo to najveći uspjeh i smisao ovog projekta.

11. Danas imate problem sa lažnim stranicama i pokušavate dobiti Facebook verifikaciju. Šta se konkretno dogodilo i zbog čega vam je zaštita originalne stranice toliko važna?

S rastom popularnosti stranice pojavio se ozbiljan problem s lažnim profilima i kopiranim stranicama koje bez dozvole preuzimaju moj višegodišnji autorski rad, zbunjuju pratioce i ponekad ga koriste na način koji nema veze s mojim radom.

Verifikacija (plava značka) za mene nije stvar prestiža niti lične promocije. Ona predstavlja način da zaštitim originalnu stranicu i omogućim ljudima da odmah prepoznaju službeni izvor sadržaja. Nakon deset godina svakodnevnog rada želim zaštititi ono što sam stvarao i nastaviti razvijati projekt čiji je cilj promocija historije, kulture, prirodnih ljepota i turističkih potencijala Bosne i Hercegovine. Volio bih da moj rad doprinese tome da što više ljudi iz svijeta poželi posjetiti našu domovinu i upoznati njenu bogatu baštinu.

12. Rekli ste da vam je Facebook tražio članke iz medija kao dokaz vašeg javnog rada. Šta su vam tačno tražili i jeste li ranije pokušavali verifikaciju?

Facebookov proces verifikacije za javne ličnosti i edukativne projekte izuzetno je strog. Oni zahtijevaju neoborive dokaze o javnom utjecaju i radu, što prvenstveno uključuje intervjue, članke i analize objavljene u relevantnim i nezavisnim medijima izvan same platforme Facebook. Ranije nisam pokušavao verifikaciju jer sam bio fokusiran isključivo na stvaranje sadržaja, ali sada, zbog zaštite integriteta naših 97.000 pratilaca, ovaj korak je postao neophodan.

13. Postoji li negdje sačuvana kompletna arhiva tih 13.000 objava i 600 videa izvan Facebooka? Šta bi se dogodilo kada bi vam Facebook sjutra ugasio stranicu? Ovo pitanje bih posebno naglasio jer može otvoriti mnogo veću priču od plave značke.

Tokom ovih deset godina naučio sam koliko je digitalna arhiva krhka. Dva puta su mi izgorjeli hard diskovi na kojima sam čuvao veliki dio materijala. To su bili veoma teški trenuci, jer sam mislio da su godine rada zauvijek izgubljene. Međutim, nisam odustao. Počeo sam ispočetka, ponovo prikupljao fotografije, dokumente i građu. Taj proces me naučio da se ono što se gradi godinama može izgubiti u jednom trenutku, ali i da se upornošću može ponovo stvoriti.

Tokom deset godina, zajedno sa stranicom, rastao sam i ja. Svjedočio sam smjeni generacija, promjenama društvenih mreža i nastanku novih načina predstavljanja sadržaja. Zato danas razmišljam mnogo šire od Facebooka. Moj cilj je da ovo znanje ostane sačuvano za buduće generacije, bez obzira na to šta će se jednog dana dogoditi s bilo kojom društvenom mrežom.

14. Kada danas pogledate deset godina iza sebe, na šta ste najponosniji? Na 97.000 pratilaca ili na nešto sasvim drugo?

Ponosan sam na brojku od gotovo 100.000 divnih ljudi koji nas prate, ali sam neuporedivo ponosniji na ono što se nalazi iza tog broja. Ponosan sam na činjenicu da smo na ovoj stranici izgradili kulturu pristojnog, toplog i dostojanstvenog dijaloga. Ovdje nema mržnje, uvreda niti podjela.

Najponosniji sam na to što sam uspio probuditi osjećaj ljubavi i ponosa u srcima naših ljudi prema svojoj domovini, pokazujući im da naša historija i baština ne zaostaju ni za jednim narodom na svijetu. Ponosan sam što sam pokazao da jedan običan čovjek, vođen isključivo onom bezuvjetnom ljubavlju, može izgraditi trajnu instituciju sjećanja.

15. Hamo, ako biste cijelih deset godina rada morali opisati jednom rečenicom – zašto ste sve ovo radili?

Kada sam prije deset godina pokrenuo ovu stranicu, mislio sam da ću predstavljati gradove, rijeke i planine. Međutim, s vremenom sam shvatio da predstavljam mnogo više od toga. Predstavljam narod, njegovu kulturu, sjećanja i emocije.

Kroz hiljade poruka koje sam dobio iz Bosne i Hercegovine i izvan nje vidio sam koliko ljudi vole svoju domovinu. Mnogi od njih godinama ne žive u Bosni i Hercegovini, ali dovoljno je da vide fotografiju svog grada, stare džamije, crkve, mosta ili rijeke da im se vrate uspomene iz djetinjstva. Tada sam shvatio da Bosna i Hercegovina nije samo prostor na karti. Ona živi u srcima ljudi, ma gdje oni bili.

Upravo zato vjerujem da je očuvanje bosanske kulture, historije i tradicije obaveza svih nas. Biti Bosanac i Hercegovac za mene nije samo mjesto rođenja ili adresa. To je osjećaj pripadnosti, poštovanja prema vlastitim korijenima i odgovornost da ono što smo naslijedili sačuvamo za one koji dolaze poslije nas.

Ako bih morao sažeti deset godina svog rada u jednu misao, rekao bih: ljubav prema Bosni i Hercegovini nije samo emocija, ona je odgovornost. Odgovornost da čuvamo njenu historiju, kulturu, ljude i uspomene kako nikada ne bi pali u zaborav.