Od Gusinja, preko sarajevskog ringa, do Astorije: priča o čovjeku koji nikada nije zaboravio ni ljude ni zavičaj

Neke ljude u životu oslovljavamo imenom i prezimenom.

A nekima je dovoljan nadimak.

Kažete samo — Mrki.

I veliki broj naših ljudi u New Yorku odmah zna o kome govorite.

Mustafa Mrkulić.

Gusinjanin. Bokser. Sportista. Ugostitelj. Poslovan čovjek. Humanista. Domaćin.

Ali prije svega — čovjek među ljudima.

I možda je upravo ta posljednja titula najveća od svih koje je u životu mogao osvojiti.

Jer medalje vremenom završe u vitrini. Fotografije požute. Lokali promijene ime. Gradovi se mijenjaju.

Ali ono što si ostavio među ljudima — ostaje.

A Mrki je ostavio mnogo.

---

OD GUSINJA DO SARAJEVA – RUKAVICE KOJE ĆE PROMIJENITI ŽIVOT

Priča počinje daleko od njujorških nebodera.

U Gusinju.

U jednom sasvim drugačijem vremenu, dječak Mustafa gledao je čovjeka koji će obilježiti ne samo istoriju boksa nego, na neki način, i njegov život.

Muhameda Alija.

Mrki je kasnije pričao da je zbog njega zavolio boks. Gledao je njegove borbe, pokrete, pamtio mečeve.

Ali tada nije mogao ni sanjati gdje će ga život odvesti.

Jer će jednog dana taj dječak iz Gusinja ne samo obući bokserske rukavice nego postati ozbiljan bokser sarajevskog BK Željezničar.

I ne samo bokser.

Izvori o istoriji Željezničara navode Mustafu Mrkulića među poznatim borcima te velike generacije, a zabilježeno je da je 1983. godine postao vicešampion Jugoslavije u poluteškoj kategoriji, izgubivši finale na poene.

To nije mala stvar.

Ko poznaje tadašnji jugoslovenski sport zna šta je značilo doći do državnog finala.

Konkurencija ogromna. Klubovi jaki. Boks ozbiljan.

A Željezničar je stvarao generaciju boraca koja će ostaviti trag u jugoslovenskom i bosanskohercegovačkom boksu.

Među njima — Mrki iz Gusinja.

Trener Hamid Guska, jedan od ljudi koji su obilježili sarajevski boks, među svojim bokserima imao je i Mustafu Mrkulića.

Ali ring čovjeka nauči nečemu što se ne vidi na fotografijama.

Nauči ga da pad nije kraj.

Da poslije udarca ostaneš na nogama.

Da poštuješ protivnika.

Da znaš primiti udarac, ali i da znaš kada treba pružiti ruku.

Čini mi se da je Mrki dosta toga iz ringa prenio u život.

Jer kasnije je došao jedan mnogo veći ring.

New York.

---

AMERIKA – GDJE NIKO NE PITA ŠTA SI BIO JUČE

Ko je dolazio u Ameriku tih godina zna kakav je to osjećaj.

Iza sebe ostaviš porodicu, prijatelje, ulice koje poznaješ, jezik koji svi razumiju.

A ispred tebe — New York.

Ogroman.

Brz.

Nemilosrdan.

Grad koji te prvog jutra ne pita jesi li bio bokser, šampion, direktor ili profesor.

Pita samo:

Šta znaš da radiš i jesi li spreman da radiš?

Mrki jeste.

Radio je.

Borba se samo preselila iz ringa u život.

I malo-pomalo, Astoria je postajala njegova druga kuća.

A onda se pojavilo mjesto koje će za mnoge naše ljude postati mnogo više od običnog ugostiteljskog objekta.

MRKI’S PLACE.

---

MRKI’S PLACE – NIJE TO BIO SAMO LOKAL

Stari zapisi pokazuju da je Mrki’s Place godinama bio na adresi 44-03 30th Avenue u Astoriji. Nalazim ga u najavama događaja još 2009. godine.

Ali adresa vam ne može objasniti šta je Mrki’s Place značio.

To znaju ljudi koji su tamo ulazili.

Za nekoga je bio restoran.

Za nekoga mjesto za kafu.

Za nekoga mjesto gdje se gleda utakmica.

A za naše ljude koji su tek stigli preko okeana — ponekad je bio malo parče kuće.

Uđeš, a neko govori tvojim jezikom.

Neko pita:

„Odakle si?“

Neko zna tvoga oca.

Neko zna amidžu.

Neko je baš juče stigao iz Gusinja.

Neko ide sljedeće sedmice za Plav.

I odjednom nijesi više osam hiljada kilometara od kuće.

Kod Mrkija si.

Tu se pričalo.

Tu se veselilo.

Tu se tugovalo.

Tu su se sklapala prijateljstva.

Tu se saznavalo kome treba pomoć.

I tu se često ta pomoć i organizovala.

Zato ja Mrki’s Place ne bih nazivao samo kafanom ili restoranom.

Bio je svojevrsna mala ambasada naših ljudi — bez ambasadora, protokola i crvenog tepiha.

Ambasada običnog čovjeka.

KAD JE TREBALO ZAVIČAJU – MRKI JE BIO TU

O čovjeku možda najviše govori ono što uradi kada od njega niko ništa ne traži.

A kada sam krenuo kroz stare arhive, Mrkijevo ime počelo je da iskače upravo tamo gdje se pomagalo.

Kada se prikupljala podrška za uređenje Ali-pašinih izvora, jednog od simbola Gusinja, zapisano je da su Mrki’s Place i braća Mustafa-Mrki, Bajko i Cigo dali punu podršku projektu.

I još nešto.

Ljudi koji su željeli pomoći mogli su svoju donaciju ostaviti upravo — kod Mrkija.

To mnogo govori.

Jer novac možete dati jednom.

Ali kada ljudi vjeruju da preko vaših vrata mogu ostavljati novac za zajedničku stvar, onda vam nijesu povjerili samo dolare.

Povjerili su vam ime.

Pronašao sam i zapis iz 2010. godine gdje se navodi porodica Mustafe-Mrkija Mrkulića među članovima i podržavaocima zavičajne organizacije „Euro za Gusinje“.

Pronašao sam ga i među donatorima Fondacije Gusinje mnogo godina kasnije.

Drugim riječima, nije to bilo jednom.

Nije bila jedna akcija.

To je kontinuitet.

Godine prolaze, projekti se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze — a Mrkijevo ime ostaje tamo gdje se nešto radi za zajednicu.

---

I SPORT JE DOŠAO ZA NJIM U NEW YORK

Bokser može okačiti rukavice.

Ali sportistu iz čovjeka teško možete izvaditi.

Zanimljiv trag pronašao sam i iz 2020. godine.

U arhivi naše dijaspore sačuvana je fotografija fudbalske ekipe MRKI’S Place, uz napomenu da je među našim ljudima kružila priča da je to bila jedna od najboljih, ako ne i najbolja ekipa koju je iznjedrila naša dijaspora.

Meni je taj detalj posebno drag.

Jer pokazuje da Mrki’s Place nije živio samo naveče uz kafu i razgovor.

Oko tog imena okupljali su se i sportisti.

Ekipa.

Raja.

Naši ljudi.

Kao da je Mrki samo nastavio ono što je počeo u Sarajevu.

Samo je ring zamijenila Astoria.

---

A ONDA – MUHAMED ALI

A sada dolazimo do dijela koji zvuči kao scenario za film.

Sjetite se onog dječaka iz Gusinja.

Dječaka koji gleda Muhameda Alija na televiziji i zbog njega zavoli boks.

Godine prolaze.

Kontinenti se promijene.

Dječak postane čovjek.

I jednoga dana — hoda pored Muhameda Alija ulicama New Yorka.

Mrki je opisao svoj prvi susret sa Alijem tokom Muslimanske parade u New Yorku. Muhamed Ali bio je počasni maršal, a Mrki je hodao tik uz svog idola.

Možete li zamisliti taj osjećaj?

Nekada ga gledaš na malom televizoru iz Gusinja.

A sada si pored njega na ulicama New Yorka.

Ali priča postaje još nevjerovatnija.

Muhamed Ali je tokom rata u Bosni i Hercegovini pružao podršku Bosni.

Došlo je i do njegovog susreta sa Alijom Izetbegovićem.

A znate ko je bio prisutan?

Mustafa Mrkulić – Mrki.

I to nije samo Mrkijevo sjećanje.

Godinama kasnije Almedin Fetahović je za Al Jazeeru govorio upravo o tom susretu i naveo da mu je prisustvovao poznati bokser Mustafa Mrkulić. Čak je kazao da se sjeća fotografije tog susreta koju je Izetbegović držao u kabinetu.

E, to je već istorija.

Mala možda za svjetske udžbenike.

Ali velika za nas.

---

KADA JE ALI OTIŠAO, MRKI JE POVE0 PORODICU DA GA ISPRATI

A onda je 2016. stigla vijest koju je teško podnio.

Muhamed Ali je umro.

Mrki je odlučio otići u Kentucky na posljednji ispraćaj čovjeka zbog kojeg je nekada zavolio boks.

I onda dolazi jedan detalj koji ovu priču čini još ljepšom.

Njegova mlađa kćerka kaže da želi sa babom.

Onda isto kaže i starija.

I na kraju odlazi cijela porodica.

Mrki, supruga i djeca.

Na posljednji ispraćaj Muhameda Alija.

Meni je to možda ljepše od bilo koje fotografije sa slavnim ljudima.

Jer idol jednog dječaka iz Gusinja postao je dio priče koju je taj dječak, sada otac, prenio svojoj djeci.

Na Alijevoj sahrani Mrki je sreo i Chucka Wepnera, čovjeka koji se borio protiv Alija i čija je priča bila jedna od inspiracija za Rockyja. Posjetio je Alijevu rodnu kuću i Muhammad Ali Center.

Krug se zatvorio.

Od televizora u Gusinju do Alijeve kuće u Kentuckyju.

Kakav životni put.

A ŠTA ĆEMO SA ROBERTOM DE NIROM?

E, sad možemo malo i da se nasmijemo.

Jer Mrki ne bi bio Mrki da između svih ozbiljnih životnih priča nema i onu zbog koje se ljudi smiju godinama.

Jednog dana u Astoriji pojavio se čovjek.

Hoće unutra.

Mrki ga ne poznaje.

I — ne može.

Problem je samo što se čovjek zvao:

Robert De Niro.

Da, taj Robert De Niro.

Čovjek kojeg bi pola New Yorka pustilo kroz zaključana vrata, a Mrki ga — nije prepoznao.

I tu počinje jedna od najljepših astorijskih anegdota.

De Niro je u tom dijelu Queensa radio na filmu „A Bronx Tale“, a Mrkijev susret s njim ostao je priča koja se prepričava decenijama.

Možda je baš u tome čar Mrkija.

Kod njega ti ni Robert De Niro nije mogao preko reda.

Ako te Mrki ne zna — sačekaj, jarane.

😂

A kasnije?

Kasnije se, naravno, upoznaju.

I ostane priča za cio život.

---

ALI NI ALI NI DE NIRO NISU NAJVEĆA IMENA U OVOJ PRIČI

I upravo ovdje želim da zaustavim priču.

Jer lako bi bilo nasloviti:

„Čovjek koji je poznavao Muhameda Alija i Roberta De Nira.“

Ali time bismo Mrkiju zapravo učinili nepravdu.

Jer Mrkiju ne treba ni Ali ni De Niro da bi bio važan.

Oni njegovu priču čine zanimljivijom.

Ali ne čine njega čovjekom.

To su učinile godine.

Porodica.

Sport.

Prijatelji.

Rad.

Zavičaj.

I hiljade običnih susreta koje Google nikada neće zabilježiti.

---

MRKI JE BIO DOMAĆIN PRIJE NEGO ŠTO JE TO POSTALO „BIZNIS“

Postoji jedna naša riječ koju je teško prevesti Amerikancu.

Domaćin.

Nije domaćin samo čovjek koji ima kuću.

Nije ni onaj koji ima restoran.

Domaćin je onaj kod kojeg se osjećaš dobrodošao.

Onaj koji zna da gosta treba dočekati.

Da čovjeka treba saslušati.

Da se gladan nahrani.

Da se prijatelju pomogne.

Da se zemljaku pruži ruka.

I da se čovjek ne mjeri samo po tome koliko ima.

Nego koliko je spreman podijeliti.

E tu riječ razumijem kada govorim o Mrkiju.

---

OD MRKI’S PLACEA DO LA LUNA CAFE – ISTA ASTORIJA, ISTA DOMAĆINSKA PRIČA

I danas, kada prođete 30th Avenue u Astoriji, taj dio grada i dalje nosi trag vremena u kojem su naši ljudi stvarali svoje poslove, porodice i zajednicu.

Na uglu je danas La Luna Cafe, na adresi 44-01 30th Avenue — mali kvartovski cafe za doručak, ručak, kafu i svakodnevno druženje. Današnji podaci ga opisuju upravo kao komšijski, nepretenciozan lokal, mjesto za svakodnevni doručak, sendvič, kafu ili nešto na brzinu.

I baš zato mi je lijepa simbolika fotografije koju ste poslali.

Grad se promijenio.

Natpisi se promijene.

Generacije prolaze.

Ali ono što naši ljudi naprave u jednom gradu ostavlja trag.

Zato, kada ste u Astoriji, svratite.

Ne samo zbog kafe ili doručka.

Svratite i zbog priče jednog kraja New Yorka u kojem su naši ljudi decenijama radili, stvarali, sastajali se i ostavljali svoj pečat.

---

I JOŠ JEDNA STVAR KOJU NE SMIJEMO ZABORAVITI

Pronašao sam možda jedan od najljepših istorijskih tragova cijele ove priče.

Godina je 1993.

Bosna gori.

Ljudi pristižu u Ameriku.

Traže jedni druge.

Traže način da sačuvaju ime, kulturu, druženje, sport i vezu sa domovinom.

I u New Yorku nastaje kulturno-sportsko društvo „Behar“.

U zapisu iz tog vremena među ljudima koji nose tu priču nalazimo Bajka i Mustafu Mrkulića.

A gdje je bila adresa društva?

U Mrkulićevom kafiću.

Eto zašto kažem:

Nemojmo Mrki’s Place zvati samo lokalom.

Dok su ljudi preko okeana pokušavali da sačuvaju ono što su ostavili iza sebe, takva mjesta bila su komad domovine.

Tu se nije samo pila kafa.

Tu se čuvao identitet.

---

MRKI, OVO JE PRIČA KOJU SI ZASLUŽIO

Mustafa Mrkulić možda nikada nije osvojio svjetsku titulu.

Ali jeste nešto drugo.

Od Gusinja je stigao do Sarajeva.

Od sarajevskog Željezničara do finala prvenstva Jugoslavije.

Od Jugoslavije do New Yorka.

Od dječaka koji je gledao Muhameda Alija do čovjeka koji je hodao pored njega.

Od jednog lokala u Astoriji do mjesta okupljanja naših ljudi.

Od sportiste do poslovnog čovjeka.

Od iseljenika do čovjeka kojem su se obraćali kada je trebalo pomoći zavičaju.

A usput je stigao čak i da ne pusti Roberta De Nira unutra.

Pa ti sad vidi kakav je to život.

Ali kada bih morao sve ovo svesti na jednu rečenicu, ne bih pomenuo nijednu slavnu ličnost.

Rekao bih:

Mrki je jedan od onih naših ljudi koji su u Americi napravili život, ali nijesu dozvolili da Amerika iz njih izbriše Gusinje.

I to je velika stvar.

Jer uspjeh nije samo koliko si daleko stigao.

Uspjeh je koliko si daleko stigao, a da nijesi zaboravio put kojim si došao.

Mrki ga nije zaboravio.

Nije zaboravio sport.

Nije zaboravio raju.

Nije zaboravio naše ljude.

Nije zaboravio zavičaj.

I zato ova priča nije reklama jednom čovjeku.

Ovo je naše javno hvala jednom domaćinu.

Hvala za otvorena vrata.

Hvala za okupljanja.

Hvala za sport.

Hvala za pomoć.

Hvala za zavičaj.

Hvala za sve one male stvari o kojima nikada neće izaći novinski članak, a koje ljudi pamte cijelog života.

Jer čovjek može imati restoran.

Može imati novac.

Može poznavati slavne.

Može se fotografisati sa najvećima.

Ali najveće bogatstvo je kada poslije toliko godina ljudi tvoje ime izgovaraju sa poštovanjem.

A kada u Astoriji kažete:

Mustafa Mrkulić?

Mnogi će samo odgovoriti:

Ma Mrki, brate. Naš Mrki.

I možda mu veća titula od te nikada nije ni trebala.

Radio New York — priče o našim ljudima, jer ako ih mi ne zapišemo, ko će?