KAKO SAM JA BOŠNJAK?
Ko su Bošnjaci, odakle dolazi njihovo ime i zašto je važno znati odgovor
Često čujemo čovjeka kako kaže:
„Ja sam Bošnjak.“
Ali kada ga upitate:
„Dobro, šta to zapravo znači? Kako si ti Bošnjak?“
nastane tišina.
Neko će reći:
„Zato što sam musliman.“
Drugi:
„Zato što sam iz Bosne.“
Treći:
„Tako su mi se izjašnjavali roditelji.“
A četvrti će priznati:
„Iskreno, nikada o tome nisam razmišljao.“
I upravo tu počinje problem.
Ne zato što je taj čovjek manje Bošnjak.
Nego zato što mnogi naši ljudi nose jedno nacionalno ime, a nikada im niko nije jednostavno objasnio šta to ime znači, odakle dolazi i zašto ga nose.
Zato krenimo od početka.
BOŠNJAK NIJE ISTO ŠTO I MUSLIMAN
Prvo moramo razdvojiti dvije stvari koje su kod naših ljudi desetljećima bile pomiješane.
Musliman je pripadnik islama.
To je vjerska pripadnost.
Bošnjak je pripadnik naroda.
To je nacionalna pripadnost.
Čovjek može biti Bošnjak i praktični musliman.
Može biti Bošnjak, a rijetko praktikovati vjeru.
Može biti Bošnjak agnostik.
Može biti i Bošnjak ateista.
Jer vjera i narod nisu isto.
Naravno, islam je izuzetno važan za historiju, kulturu i oblikovanje bošnjačke zajednice.
To ne treba umanjivati.
Ali nije pravilno reći:
„Bošnjak znači musliman.“
Da je tako, onda bi svaki musliman na svijetu bio Bošnjak.
A nije.
Albanac musliman je Albanac.
Turčin musliman je Turčin.
Bošnjak musliman je Bošnjak.
Dakle:
islam govori kojoj vjeri pripadaš, a Bošnjak kojem narodu pripadaš.
BOŠNJAK NIJE ISTO ŠTO I BOSANAC
Ni ovo nije isto.
Danas riječ Bošnjak označava nacionalnu pripadnost.
Riječ Bosanac najčešće označava čovjeka povezanog s Bosnom kao zemljom, zavičajem ili državnim prostorom.
Zato čovjek može biti:
Bošnjak i Bosanac.
Srbin i Bosanac.
Hrvat i Bosanac.
Jevrej i Bosanac.
Drugim riječima:
nije svaki Bosanac Bošnjak i nije svaki Bošnjak rođen u Bosni.
I tu dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja.
„KAKO SAM BOŠNJAK AKO SAM IZ PLAVA, GUSINJA, ROŽAJA ILI NOVOG PAZARA?“
Vrlo jednostavno.
Zato što narod i država nisu isto.
Ako je neko Srbin iz Bosne, niko ga ne pita:
„Kako si Srbin kada nisi rođen u Srbiji?“
Ako je neko Hrvat iz Mostara, niko razuman neće reći:
„Kako si Hrvat kada nisi rođen u Hrvatskoj?“
Pa zašto onda Bošnjak iz Plava, Gusinja, Rožaja, Novog Pazara ili Tutina mora dokazivati da je Bošnjak tako što će pronaći nekoga iz svoje porodice ko je nekada živio u Sarajevu?
Ne mora.
Bošnjačka historijska zajednica nije živjela samo unutar današnjih granica Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci stoljećima žive i u Sandžaku, današnjoj Crnoj Gori, Srbiji i drugim krajevima Balkana.
Granice država su se mijenjale.
Carstva su nestajala.
Države su nastajale i nestajale.
Ali ljudi nisu svaki put mijenjali svoj narod samo zato što se promijenila granica.
Zato čovjek može sasvim normalno reći:
Plav je moj zavičaj.
Crna Gora je moja država.
A Bošnjak je moja nacionalna pripadnost.
I tu nema nikakve protivrječnosti.
ODAKLE ONDA IME BOŠNJAK?
Da bismo to razumjeli, moramo otići mnogo dalje u prošlost.
Mnogo prije Jugoslavije.
Mnogo prije 1993. godine.
Čak i prije dolaska Osmanlija.
Postojala je srednjovjekovna Bosna.
U srednjovjekovnim izvorima pojavljuju se nazivi Bošnjanin i Bošnjani za ljude povezane sa Bosnom i bosanskom državom.
Kasnije se kroz historiju pojavljuje i naziv Bošnjak.
Ali ovdje moramo biti precizni.
Ne možemo uzeti čovjeka iz 13. ili 14. stoljeća i jednostavno reći da je bio Bošnjak potpuno u istom nacionalnom smislu kao čovjek koji se tako izjašnjava danas.
Zašto?
Zato što moderne nacije u srednjem vijeku uglavnom nisu postojale onako kako ih danas razumijemo.
Ljudi su se tada identificirali kroz zemlju, vjeru, vladara, lokalnu pripadnost, porodicu i druge oblike zajednice.
Zato je najtačnije reći:
Ime Bošnjanin i kasnije Bošnjak ima duboke historijske korijene povezane sa Bosnom, dok se moderna bošnjačka nacija oblikovala tokom mnogo dužeg historijskog procesa.
To je veoma važno.
Jer time izbjegavamo dvije krajnosti.
Nije tačno reći:
„Bošnjaci su nastali 1993.“
Ali nije historijski precizno ni reći:
„Današnji Bošnjaci su potpuno ista nacionalna zajednica kao srednjovjekovni Bošnjani.“
Historija je proces.
Narodi se oblikuju.
ŠTA SE DOGODILO DOLASKOM OSMANSKOG CARSTVA?
Dolaskom Osmanskog carstva na prostor Bosne dolazi do velikih političkih, društvenih i vjerskih promjena.
Tokom narednih generacija značajan dio domaćeg stanovništva prihvata islam.
I tu treba srušiti jedan od najčešćih mitova.
Ponekad ćete čuti:
„Došli su Turci i od njih su nastali Bošnjaci.“
To nije ozbiljno historijsko objašnjenje.
Dio domaćeg stanovništva prihvatio je islam.
Ali prihvatanjem islama ti ljudi nisu preko noći postali etnički Turci.
Ostali su ljudi ovoga prostora.
Nastavili su govoriti svojim južnoslavenskim jezikom.
Živjeli su u svojim gradovima i selima.
Njihove porodice ostale su vezane za svoj zavičaj.
Naravno, osmanska kultura, islam, uprava, obrazovanje i veze s ostatkom Carstva snažno su utjecali na njihov način života.
I upravo će islam tokom narednih stoljeća postati jedan od ključnih elemenata kulturne posebnosti zajednice iz koje će se kasnije razviti savremeni bošnjački narod.
Ali treba još jednom ponoviti:
Ime Bošnjak nije nastalo od riječi musliman.
Historijski korijen imena vezan je za Bosnu.
KAKO SE ONDA STVARA NAROD?
Narod se ne stvara preko noći.
Ne postoji datum kada se desetine ili stotine hiljada ljudi probude i kažu:
„Od danas smo novi narod.“
Narodi se oblikuju kroz dug historijski proces.
Ljudi dijele prostor.
Porodične veze.
Kulturu.
Jezik.
Vjeru ili religijsko nasljeđe.
Običaje.
Pjesme.
Historijska iskustva.
Ratove.
Migracije.
Sjećanja.
I kroz vrijeme razvijaju osjećaj:
„Mi pripadamo jednoj zajednici.“
Tako se oblikuju moderne nacije.
I tako se, kroz stoljeća, oblikovala i moderna bošnjačka nacionalna zajednica.
ŠTA SE DOGAĐA U 19. STOLJEĆU?
To je veoma važno vrijeme.
Po Evropi i Balkanu jačaju moderne nacionalne ideje.
Srpski nacionalni pokret postaje veoma snažan.
Hrvatski nacionalni pokret također.
Veliki dio pravoslavnog stanovništva Bosne tokom vremena usvaja srpski nacionalni identitet.
Veliki dio katoličkog stanovništva usvaja hrvatski nacionalni identitet.
Muslimansko stanovništvo Bosne prolazi nešto složeniji put.
Njihova vjerska pripadnost ostaje veoma snažan element kolektivnog identiteta.
Postoje različite ideje o bosanstvu, bošnjaštvu, muslimanskom identitetu i odnosu prema Bosni.
Zato se moderna bošnjačka nacija nije razvila jednom ravnom linijom.
Bilo je različitih imena.
Različitih političkih sistema.
Različitih država.
Ali zajednica nije nestala.
A GDJE SU TU PLAV, GUSINJE, ROŽAJE I SANDŽAK?
Tu je jedna od najvećih zabuna među našim ljudima.
Čovjek kaže:
„Moja porodica je iz Gusinja već ko zna koliko generacija. Kako sam onda Bošnjak?“
Odgovor je:
Upravo zato što nacionalna pripadnost ne znači da moraš biti rođen u državi čije ime podsjeća na ime naroda.
Bošnjačka zajednica razvijala se i živjela na širem prostoru.
Sandžak je stoljećima prolazio kroz različite administrativne i državne sisteme.
Poslije nestanka Osmanskog carstva njegovi krajevi završavaju unutar različitih država.
Ali čovjek nije promijenio djeda, pradjeda, kulturu i porodično pamćenje onoga trenutka kada se promijenila državna granica.
Zato Bošnjak iz Gusinja ne mora dokazivati da je njegov pradjed došao iz Bosne.
Njegova porodica može stoljećima biti iz Gusinja.
I dalje može pripadati bošnjačkom narodu.
Gusinje je njegov zavičaj.
Crna Gora njegova država.
Bošnjak njegova nacionalna pripadnost.
Isto vrijedi za Plav.
Rožaje.
Novi Pazar.
Tutin.
I druga mjesta.
„ALI MOJ ĐED JE GOVORIO DA JE MUSLIMAN“
Tačno.
I upravo tu je razlog zašto je danas toliko ljudi zbunjeno.
U socijalističkoj Jugoslaviji nacionalna pripadnost naših ljudi dugo je označavana pojmom Musliman, sa velikim slovom M.
Tako smo dobili jednu neobičnu situaciju.
Ista riječ označavala je dvije različite stvari.
musliman – pripadnik islama.
Musliman – nacionalna pripadnost.
Generacije naših ljudi tako su odrasle.
Zato kada stariji čovjek kaže:
„Ja sam Musliman“,
on možda ne govori samo o vjeri.
On koristi nacionalnu oznaku pod kojom je živio veliki dio života.
I zato nije tačno reći:
„Moj đed je bio Musliman, a ja sam odjednom postao Bošnjak.“
Ne.
To je ista porodična linija.
Ista historijska zajednica.
Ali u različitim političkim razdobljima korištena su različita nacionalna imena.
ŠTA SE DOGODILO 1993. GODINE?
Ovdje treba biti potpuno jasan.
Bošnjaci nisu nastali 1993. godine.
Nije tada stvoren novi narod.
Nisu tada nastali naši preci.
Nisu tada nastale naše porodice.
Nije tada nastao naš jezik.
Nije tada nastala naša kultura.
Nije tada nastalo naše historijsko iskustvo.
Na Bošnjačkom saboru 1993. godine prihvaćeno je nacionalno ime Bošnjak umjesto tadašnjeg nacionalnog naziva Musliman.
Dakle:
1993. nije stvoren narod.
Prihvaćeno je njegovo nacionalno ime.
I to je ogromna razlika.
Zato kada neko kaže:
„Bošnjaci postoje tek od 1993.“
odgovor je jednostavan:
- nije nastala zajednica.
Tada je nacionalno ime Bošnjak vraćeno u savremenu političku i nacionalnu upotrebu.
FERID MUHIĆ I VAŽNOST IMENA
Akademik Ferid Muhić u svojim radovima o Bošnjacima i Bosni posebno insistira na važnosti historijskog pamćenja, nacionalnog imena i svijesti o vlastitom identitetu.
Suština njegove argumentacije može se razumjeti veoma jednostavno:
Ako jedan narod ne zna kako se zvao, odakle dolazi i kroz šta je prošao, onda će mu drugi veoma lako početi objašnjavati ko je.
To ne znači da svaka historijska interpretacija mora biti identična.
Historija se istražuje.
O pojedinim periodima postoje različita naučna tumačenja.
Ali jedno pitanje ostaje veoma važno:
Kako čovjek može razumjeti sebe ako nikada nije pokušao razumjeti historiju zajednice kojoj pripada?
Zato nije dovoljno dijete naučiti samo dvije riječi:
„Ja sam Bošnjak.“
Treba mu objasniti šta to znači.
BOŠNJAK NIJE KRVNA GRUPA
Još jednu stvar treba potpuno odbaciti.
Priču o nekakvoj „čistoj bošnjačkoj krvi“.
Narodi nisu laboratorijske kategorije.
Balkan je stoljećima bio prostor migracija, carstava, ratova, brakova, selidbi i miješanja stanovništva.
To vrijedi za Bošnjake.
Ali jednako vrijedi i za Srbe, Hrvate, Crnogorce, Albance i druge narode.
DNK analiza može čovjeku nešto reći o dalekom biološkom porijeklu njegovih predaka.
Ali DNK vam ne može odštampati potvrdu:
„Ovaj čovjek je Bošnjak.“
Nacionalni identitet je historijska, kulturna i društvena pripadnost.
JE LI BOSANSKI JEZIK VAŽAN?
Naravno da jeste.
Jezik je jedan od najvažnijih dijelova kulturnog identiteta.
Naziv bosanski jezik ima dugu historijsku tradiciju.
Ali ni jezik sam po sebi nije jedini dokaz nacionalne pripadnosti.
Na Balkanu postoje jezici koji su veoma bliski i međusobno razumljivi, a ljudi koji ih govore pripadaju različitim nacionalnim zajednicama.
Zato je nacionalni identitet spoj više stvari:
historije,
kulture,
jezika,
porodičnog nasljeđa,
običaja,
kolektivnog pamćenja,
i ličnog osjećaja pripadnosti.
DA LI SVAKO MORA BITI BOŠNJAK AKO MU JE PORODICA BOŠNJAČKA?
Ne.
I ovo treba reći veoma jasno.
Nacionalni identitet ne treba nikome nametati.
Svaki čovjek ima pravo da se slobodno nacionalno izjasni.
Ovaj tekst zato nikome ne govori:
„Ti moraš biti Bošnjak.“
On govori nešto drugo:
Ako se pitaš:
„Zašto se moja porodica izjašnjavala kao Muslimani, a ja se danas izjašnjavam kao Bošnjak?“
ili:
„Kako mogu biti Bošnjak ako sam iz Crne Gore?“
onda treba da imaš historijski razumljiv odgovor.
I SADA NAJVAŽNIJE PITANJE:
KAKO SAM JA BOŠNJAK?
Ako si pročitao sve do ovdje i još uvijek govoriš:
„Dobro, razumijem historiju. Ali objasni mi sasvim jednostavno – kako sam baš JA Bošnjak?“
Evo odgovora.
Ti se nisi jednog jutra probudio i izmislio novi narod.
Nisu ni tvoji roditelji izmislili svoje porijeklo.
Niti je neko 1993. godine izmislio tvoju porodicu.
**Tvoji roditelji postojali su prije 1993.
Tvoji djedovi i nane postojali su prije 1993.
Njihovi roditelji postojali su prije njih.
Postojali su njihovi zavičaji.
Njihov govor.
Njihovi običaji.
Njihove pjesme.
Njihove porodice.
Njihova vjera.
Njihova kultura.
Njihova zajednička historijska iskustva.**
Sve to nije nastalo jednim političkim sastankom.
Oni su kroz generacije pripadali jednoj historijskoj i kulturnoj zajednici.
Danas se nacionalno ime te zajednice glasi:
Bošnjaci.
Zato, ako si iz Plava, ne moraš biti rođen u Sarajevu da bi bio Bošnjak.
Ti si iz Plava i možeš biti Bošnjak.
Ako si iz Gusinja:
Gusinje je tvoj zavičaj, a Bošnjak tvoja nacionalna pripadnost.
Ako si iz Rožaja:
isto.
Ako si iz Novog Pazara:
isto.
Ako si rođen u New Yorku:
opet isto.
Jer treba razumjeti četiri veoma jednostavne stvari.
1. MJESTO ROĐENJA
Govori gdje si rođen.
Ako si rođen u Plavu, rođen si u Plavu.
Ako si rođen u New Yorku, rođen si u New Yorku.
To nije nacionalnost.
2. DRŽAVLJANSTVO
Govori kojoj državi pripadaš kao građanin.
Možeš biti državljanin Crne Gore.
Srbije.
Bosne i Hercegovine.
Sjedinjenih Američkih Država.
I dalje možeš nacionalno biti Bošnjak.
3. VJERA
Govori u šta vjeruješ.
Ako pripadaš islamu, musliman si po vjeri.
Ali to nije isto što i nacionalnost.
4. NAROD
Odgovara na pitanje:
Kojoj historijskoj, kulturnoj i nacionalnoj zajednici pripadaš?
Ako pripadaš bošnjačkoj historijskoj i kulturnoj zajednici i taj identitet smatraš svojim:
Bošnjak si.
Zato jedna osoba može sasvim normalno reći:
„Rođen sam u Plavu.
Državljanin sam Crne Gore.
Po vjeri sam musliman.
Po nacionalnosti sam Bošnjak.“
Četiri različite stvari.
I nijedna nije u sukobu sa drugom.
„ALI NEMAM NIKOGA IZ BOSNE“
Ni to nije uslov.
Bošnjak iz Plava ne mora tražiti pradjeda iz Sarajeva.
Bošnjak iz Gusinja ne mora dokazivati porijeklo iz Tuzle.
Bošnjak iz Rožaja ne mora pronaći nekoga iz Mostara.
Njegova porodica može generacijama, pa i stoljećima, živjeti u njegovom zavičaju.
Jer Bošnjak danas nije naziv za stanovnika države Bosne i Hercegovine.
Da jeste, onda bi svi stanovnici Bosne i Hercegovine bili Bošnjaci.
A nisu.
Dakle:
Bosna je historijski korijen bošnjačkog imena, ali bošnjački narod nije ograničen granicom današnje Bosne i Hercegovine.
To je možda najvažnija rečenica za Bošnjake iz Crne Gore i Sandžaka.
„A ZAR NISAM BOŠNJAK SAMO ZATO ŠTO SU MI RODITELJI BOŠNJACI?“
Porodica jeste veoma važna.
Kroz porodicu se prenose:
jezik,
kultura,
običaji,
porodična sjećanja,
priče o precima,
vjerska tradicija,
i osjećaj pripadnosti.
Zato većina ljudi svoj nacionalni identitet nasljeđuje kroz porodicu.
Ali nacionalnost nije zatvorski broj.
Čovjek ima pravo da se slobodno izjašnjava.
Zato je preciznije reći:
Bošnjak si ako pripadaš toj historijskoj i kulturnoj zajednici i ako bošnjački identitet prihvataš kao svoj.
AKO TE SUTRA NEKO PITA:
„KAKO SI TI BOŠNJAK?“
Ne moraš mu držati predavanje od sat vremena.
Možeš mu odgovoriti:
„Bošnjak sam zato što pripadam bošnjačkom narodu kojem pripada moja porodična i kulturna tradicija. To nema veze sa tim da li sam rođen u Sarajevu, Plavu, Novom Pazaru ili New Yorku. Moja država je jedno, moj zavičaj drugo, moja vjera treće, a moj narod četvrto. Bošnjački narod nije nastao 1993. godine. Tada je prihvaćeno nacionalno ime Bošnjak umjesto nacionalne oznake Musliman. Moji preci, njihove porodice, kultura i historijska zajednica postojali su mnogo prije toga.“
A ako želiš još jednostavnije:
**„Bošnjak nisam zato što živim u Bosni.
Bošnjak nisam samo zato što sam musliman.
Bošnjak nisam zato što je neko 1993. izmislio moje ime.
Bošnjak sam zato što pripadam historijski i kulturno oblikovanom narodu koji se danas zove bošnjački narod.“**
I možda je upravo to ono što smo generacijama premalo objašnjavali našoj djeci.
Naučili smo ih da kažu:
„Ja sam Bošnjak.“
Ali ih nismo uvijek naučili šta da odgovore kada neko pita:
„A zašto?“
Zato ovu priču treba ponavljati.
Ne jednom.
Ne samo pred popis stanovništva.
Ne samo kada neko ospori naše ime.
Treba je ponavljati sve dok našem djetetu ne bude potpuno prirodno da razlikuje:
svoj zavičaj,
svoju državu,
svoju vjeru,
svoj jezik,
i svoj narod.
Da dijete iz Gusinja može sasvim mirno reći:
„Gusinje je moj zavičaj.
Crna Gora je moja država.
Islam je moja vjera, ako ga ispovijedam.
Bosanski je moj jezik.
A ja sam Bošnjak.“
I da zna zašto.
Ne zato da bi bilo protiv Srbina.
Ne protiv Crnogorca.
Ne protiv Hrvata.
Ne protiv Albanca.
Ne protiv bilo koga.
Naprotiv.
Čovjek koji zna ko je ne mora mrziti tuđe ime da bi sačuvao svoje.
Drugome može priznati potpuno isto pravo koje traži za sebe.
Ali svom djetetu mora objasniti ko je.
Jer ako mu ti to ne objasniš, jednog dana će možda neko drugi pokušati da mu objasni umjesto tebe.
I zato pitanje:
„Kako sam ja Bošnjak?“
nije ni glupo ni nepotrebno.
To je možda jedno od najvažnijih pitanja koje sebi možemo postaviti.
Jer nije dovoljno samo nositi ime.
Treba razumjeti šta ono znači.
A kada čovjek razumije svoje ime, ne mora ga vikati.
Dovoljno je da zna zašto ga nosi.
No comment yet, add your voice below!