OD DJEČAČKOG SNA DO GLASA DIJASPORE I NONPROFIT MEDIJSKE ORGANIZACIJE

Postoje snovi koje čovjek ostvari brzo.

Postoje oni koje život usput promijeni.

A postoje i oni treći – oni koji godinama, ponekad i decenijama, mirno žive negdje u nama.

Život nas odvede na jednu stranu, pa na drugu. Dođu škola, posao, porodica, obaveze, selidbe, ratovi, novi gradovi, nove države, novi počeci.

Čovjek pomisli da je neki davni san ostao iza njega.

A on nije nestao.

Samo je čekao svoje vrijeme.

Radio New York je za mene upravo takav san.

Njegova priča nije počela 2026. godine, kada je Radio New York Media Inc. dobio formalni pravni oblik u Sjedinjenim Američkim Državama.

Nije počela ni 2016. godine, kada sam prvi put otvorio mikrofon i zvanično pokrenuo Radio New York.

Počela je mnogo ranije.

Počela je sa jednim dječakom koji je volio radio.

---

DJEČAK KOJI JE SANJAO MIKROFON

Kao dječak imao sam jednu želju koju ni danas ne znam potpuno objasniti.

Volio sam radio.

I zanimljivo je – nijesam sanjao televiziju.

Nijesam maštao o kamerama, reflektorima i velikom ekranu.

Ja sam sanjao radio.

U to vrijeme radio je za mene imao neku posebnu čaroliju.

Ne vidiš čovjeka koji govori.

Ne znaš u kakvoj prostoriji sjedi.

Ne vidiš njegovo lice.

Postoje samo njegov glas, muzika i tvoja mašta.

A ipak imaš osjećaj kao da je taj čovjek tu negdje pored tebe.

Slušao bih voditelje i zamišljao kako bi bilo da jednog dana ja sjednem pred mikrofon.

Da kažem nekoliko riječi.

Da pustim pjesmu.

Da znam da negdje, možda kilometrima daleko, postoji čovjek koji me sluša.

Možda su i sve moje aktivnosti u mladosti bile nekakva priprema za to, iako tada toga nijesam bio svjestan.

Recitali.

Folklor.

Pjevanje.

Muzika.

Druženja.

Nastupi.

Volio sam ljude, komunikaciju, priču, publiku.

Ali tada nijesam mogao napraviti radio.

Bio je to samo san.

A bilo je lijepo sanjati.

Nijesam mogao znati da će taj san imati dovoljno strpljenja da me čeka nekoliko decenija.

---

PTT SARAJEVO – PRVI DODIR SA TIM SNOM

Godine su prolazile.

Život me odveo u Sarajevo.

Zaposlio sam se u PTT-u Sarajevo, na Dolac Malti.

I upravo tamo se dogodio moj prvi ozbiljniji susret sa nečim što je makar podsjećalo na radio.

Nas nekoliko zaposlenih radilo je na ideji da i Pošta ima nešto poput sopstvenog radio-programa koji se mogao slušati preko telefona.

Danas to možda zvuči jednostavno, ali govorimo o potpuno drugom vremenu i potpuno drugačijoj tehnologiji.

Posebno smo na tome radili Edin Piljević i ja.

Edinu je kasnije to postao stalni posao, a njegov profesionalni put nastavio se i na Radiju M.

Moj život otišao je drugim putem.

Ali sam tada prvi put malo osjetio onu slast o kojoj sam kao dječak maštao.

Kao da mi je radio na trenutak rekao:

„Nijesam te zaboravio.“

A onda smo se ponovo razdvojili.

Bar sam tada tako mislio.

---

NEW YORK – GRAD KOJI ĆE DATI IME RADiju

Prošle su godine.

Promijenili su se gradovi.

Promijenile su se države.

Promijenio se život.

I na kraju sam se našao u New Yorku.

Čovjek tek kada ode hiljadama kilometara od mjesta iz kojeg je došao shvati koliko neke sasvim obične stvari mogu postati dragocjene.

Dok si kod kuće, ne razmišljaš mnogo o ulici kojom svakodnevno prolaziš.

O jeziku kojim govoriš.

O pjesmi koju si čuo stotinu puta.

O planini koju gledaš svakog jutra.

O kafi sa prijateljem.

O majčinom glasu.

A onda odeš daleko.

I jedna pjesma može da te vrati trideset godina unazad.

Jedna fotografija grada može da te zaustavi.

Jedna riječ izgovorena našim jezikom usred New Yorka natjera te da se okreneš.

Tada počneš razumijevati dijasporu na drugačiji način.

Ne samo kao ljude koji su napustili svoju zemlju.

Nego kao ljude koji često žive između dva svijeta.

Jednim životom ovdje.

A jednim dijelom srca tamo.

I upravo će iz tog osjećaja kasnije nastati jedna od najvažnijih misija Radio New Yorka:

da približi ljude koje je život udaljio.

---

2012. – REČENICA KOJA JE PROMIJENILA SVE

Godine 2012. bio sam aktivni član Bošnjačkog saveza u New Yorku.

Imali smo brojne sastanke, razgovore, ideje i pokušaje da nešto napravimo za našu zajednicu.

Jedan od tih sastanaka održavao se u crnogorskom konzularnom predstavništvu na Drugoj aveniji na Manhattanu.

Ne želim pominjati ime konzula.

Nije ni važno.

Jer ova priča nije priča o njemu.

Priča je o tome šta jedna rečenica može napraviti čovjeku.

Na tom sastanku nam je, otprilike, rečeno:

„Šta vi Bošnjaci tražite? Nemate kapacitet da to dobijete.“

Mene je to pogodilo.

I naljutilo.

Možda više nego što je čovjek koji je to rekao mogao pretpostaviti.

Odgovorio sam:

„E, sada ću ja napraviti radio. Pa ćemo vidjeti imamo li snagu i kapacitet.“

Možda je neko pomislio da sam to rekao u ljutnji.

Da će me proći.

Da ću sjutra zaboraviti.

Nijesam.

Ta rečenica se negdje u meni spojila sa onim dječakom koji je nekada sanjao mikrofon.

I odjednom su se srele dvije stvari:

dječački san i inat odraslog čovjeka.

Od tog trenutka više nijesam razmišljao da li ću napraviti radio.

Pitanje je bilo samo:

Kako?

---

TRI GODINE RADA, UČENJA I GREŠAKA

Nijesam sjutradan otvorio radio.

Lako je reći:

„Napravit ću radio.“

Mnogo je teže zaista ga napraviti.

Trebalo mi je skoro tri godine.

Tri godine učenja.

Traženja.

Istraživanja.

Kupovanja opreme.

Mijenjanja opreme.

Otkrivanja programa.

Grešaka.

Ponovnih pokušaja.

Nijesam imao veliki tim.

Nijesam imao producenta.

Nijesam imao tonca.

Nijesam imao tehničara.

Nijesam imao novinara koji će mi pripremiti pitanja.

Nijesam imao montažera.

Nijesam imao profesionalnog voditelja da sjedne pored mene i kaže:

„Ovako se to radi.“

Ako sam želio Radio New York, morao sam pomalo postati sve to zajedno.

Morao sam naučiti kako se pravi intervju.

Kako se postavlja pitanje.

Kako se razgovara sa gostom.

Kako se pravi džingl.

Kako se snima program.

Kako se pravi Željoteka.

Kako se povezuje slušalac.

Kako se uključuje gost.

Kako se radi sa kompjuterskim programima.

Kako se povezuju vanjski izvori.

Kako se kontroliše zvuk.

Kako se reaguje kada nešto prestane da radi dvije minute prije emisije.

I možda najteže od svega:

kako govoriti ljudima koje ne vidiš.

Kupovao sam opremu kao da ću odmah otvoriti veliki studio.

Koliko se sjećam, među prvom opremom bio je Behringer.

Kasnije sam nabavljao moderniju i bolju opremu.

Mikrofoni.

Miksete.

Računari.

Slušalice.

Programi.

Priključci.

Sve je raslo zajedno sa mojim znanjem.

Ali jedna stvar mi je nedostajala.

Pravi studio.

---

NAJVAŽNIJI STUDIO RADIO NEW YORKA – KUHINJA

Radio New York nije počeo u velikoj poslovnoj zgradi na Manhattanu.

Nije imao staklo između voditelja i režije.

Nije imao tehničara iza mene.

Nije imao veliki natpis iznad ulaza.

Imao je moju kuhinju.

Tu je počelo.

Danas imam fotografije iz tog vremena.

I što ih više gledam, to su mi dragocjenije.

Na jednom kraju:

računari,

mikrofoni,

mikser,

slušalice,

pop-filter,

tastature,

kablovi,

papiri,

bilješke,

programi na ekranima.

A nekoliko centimetara dalje:

flaša vode,

kese,

voće,

banane,

običan kuhinjski sto.

Studio i svakodnevni život u nekoliko kvadratnih metara.

Nekome bi to izgledalo kao nered.

Meni nije.

Meni je izgledalo kao budućnost.

Jer ja nijesam gledao zidove te kuhinje.

Gledao sam ono što bi iz nje moglo izaći.

Kada bih stavio slušalice i otvorio mikrofon, više nijesam bio u kuhinji.

Bio sam u Radio New Yorku.

Kompjuterski programi i vanjski priključci vremenom su davali tom malom prostoru mogućnosti pravog radijskog studija.

Možda nijesam imao posebnu zgradu.

Ali sam imao tehnologiju, želju i upornost da napravim program koji je mogao stati rame uz rame sa mnogo većim radijima.

Zato danas kažem:

Ako jednog dana Radio New York bude imao veliki studio, kamere, režiju, zaposlene i sve ono što želim da ima, jedna fotografija mora biti na zidu.

Ne fotografija velikog studija.

Ne moja najbolja fotografija.

Nego fotografija te kuhinje.

Sa svim kablovima.

Sa flašom vode.

Sa kesama.

I sa bananama.

Ništa ne bih sklonio.

A ispod fotografije samo:

OVDJE JE POČELO.

2016. – PRVI GLAS RADIO NEW YORKA

Poslije skoro tri godine pripreme došla je 2016. godina.

Prvo emitovanje.

Jutarnji program.

Devet sati ujutro u New Yorku.

Sjeo sam pred mikrofon.

Godine sanjanja.

Godine pripreme.

Sve ono što sam učio.

Sva kupljena oprema.

Svi kablovi.

Svi programi.

Sve je odjednom bilo predamnom.

Otvorio sam mikrofon.

I izgovorio:

„DOBRO JUTRO, NEW YORK… I UGODAN DAN, DOMOVINO.“

U New Yorku je bilo devet sati ujutro.

U domovini tri poslije podne.

Šest sati vremenske razlike.

Između nas Atlantik.

Hiljade kilometara.

Granice.

Države.

A između svega toga – jedan mikrofon.

Kasnije sam shvatio da je upravo u tom pozdravu stala cijela filozofija Radio New Yorka.

Jedan pozdrav gradu iz kojeg emitujemo.

Drugi ljudima i krajevima koje nosimo sa sobom.

Samo što tog prvog jutra nijesam stigao mnogo da razmišljam o filozofiji.

Jer sam se – blokirao.

Čovjek koji je kao dječak sanjao mikrofon konačno ga je dobio.

I ostao bez riječi.

Srce lupa.

Ruke nemirne.

U prostoriji nema nikoga.

Ali imam osjećaj kao da hiljadu ljudi stoji ispred mene i gleda šta ću sljedeće uraditi.

I šta uradim?

Pustim muziku.

Neka pjesma malo vodi program dok se voditelj ne sastavi sam sa sobom.

Dok muzika svira, pokušavam da se smirim.

Govorim sebi:

„Hajde, Ismete. Ovo si želio.“

Do kraja emisije imao sam ogromnu tremu.

Ali sam završio.

I to je bila moja prva velika pobjeda.

Ne zato što je emisija bila savršena.

Nije.

Nego zato što poslije prve greške nijesam ugasio mikrofon.

Došao sam sjutra ponovo.

Pa prekosjutra.

Pa opet.

---

PRVI ČOVJEK IZ BRONXA

Poslije nekoliko emisija dogodilo se prvo ozbiljno uključenje slušaoca.

Čovjek iz Bronxa postavio mi je pitanje.

Danas se tome smijem.

Umjesto da mu kao voditelj mirno odgovorim i obrazložim svoj stav, ja sam počeo govoriti kao da mu se pravdam.

Kao da sam ja gost kod njega, a ne on kod mene.

Kada se razgovor završio, rekao sam sebi:

„Ismete, prijatelju, moraćeš ti još mnogo da učiš.“

I učio sam.

Emisiju po emisiju.

Gosta po gosta.

Grešku po grešku.

Ponekad nešto pogriješim.

Pustim muziku.

Nešto tehnički stane.

Muzika.

Zaboravim šta sam htio reći.

Muzika.

U prvim mjesecima pjesma mi je bila i tehničar i producent i spas od treme.

Ali iskustvo se ne dobija iz knjige.

Dobija se ponavljanjem.

I jednoga dana prestao sam razmišljati o tome da li je mikrofon uključen.

Počeo sam razmišljati o čovjeku sa druge strane.

Tada sam zapravo počeo postajati voditelj.

---

ZAŠTO RADIO NEW YORK?

Ime mi nije bilo teško pronaći.

Živim u New Yorku.

Emitujem iz New Yorka.

Želio sam da čovjek čim čuje ime zna odakle dolazi glas.

Radio New York.

Jednostavno.

Jasno.

Ali program nikada nijesam zamišljao samo za New York.

Od početka je ideja bila mnogo šira.

Naši ljudi sa prostora bivše Jugoslavije.

Dijaspora u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dijaspora širom svijeta.

Ali i ljudi u domovini.

I tu mi je nešto izuzetno važno.

Radio New York nije zamišljen kao radio jedne nacije.

RADIO NEW YORK JE GLAS SVIH NACIJA I SVIH GENERACIJA, BEZ RAZLIKE.

Ali njegova posebna misija jeste povezivanje dijaspore koja svoje korijene vuče iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore sa ljudima i krajevima iz kojih su otišli.

ŽELJOTEKA – KADA JE RADIO POSTAO NJIHOV

Jedna od emisija koja je od početka posebno privukla ljude bila je Željoteka.

Naizgled jednostavna ideja.

Čovjek se javi.

Pozdravi nekoga.

Čestita rođendan.

Pošalje poruku.

Naruči pjesmu.

Besplatno.

Ali vrlo brzo sam shvatio da to nije samo muzička emisija.

Jer čovjek koji živi hiljadama kilometara od kuće ne sluša svaku pjesmu samo kao melodiju.

Jedna pjesma može otvoriti cijeli život.

Vrati ga u ulicu.

U avliju.

Kod majke.

Kod oca.

Na svadbu.

U školu.

Do prve ljubavi.

Do društva sa kojim je odrastao.

Do grada iz kojeg je otišao.

Kada čovjek iz New Yorka naruči pjesmu nekome u domovini, tri minuta muzike ponekad postanu zagrljaj preko Atlantika.

I tada sam shvatio:

Radio ne prenosi samo zvuk.

Radio može prenijeti osjećaj.

Može čovjeka makar na nekoliko minuta približiti kući.

Ljudi su se počeli okupljati oko programa.

Radio više nije bio samo moj.

Postajao je njihov.

---

FACEBOOK I TRENUTAK SA 5.000 LJUDI

Facebook je od početka bio važan za promociju Radio New Yorka.

Ljudi su pronalazili radio.

Dijelili emisije.

Komentarisali.

Uključivali se.

Kada sam počeo istovremeno raditi program uživo na radiju i Facebooku, broj ljudi je počeo još više rasti.

Jednoga dana emitujem program.

Pogledam ekran.

Pokazuje oko:

5.000 LJUDI.

Gledam.

Ne vjerujem.

Kažem sebi:

„Nema šanse. Greška je.“

Provjeravam.

Opet.

Kasnije još jednom.

Nije bila greška.

I tada sam zastao.

Pogledao oko sebe.

Ista kuhinja.

Isti mikrofon.

Isti računar.

Isti kablovi.

I isti čovjek koji je nekoliko godina ranije rekao da će napraviti radio.

A tamo negdje, sa druge strane – hiljade ljudi.

Tada sam možda prvi put potpuno razumio šta smo napravili.

VELIČINA RADIJA NE MJERI SE VELIČINOM STUDIJA.

Mjeri se ljudima do kojih njegov glas stiže.

---

AMRA – MOJA DESNA RUKA

Ako želim pošteno ispričati istoriju Radio New Yorka, jedno ime mora imati posebno mjesto.

Moja kćerka Amra.

Od početka pa do danas ona je moj najveći pomoćnik.

Kada treba razumjeti novi program – Amra.

Kada zapnem sa engleskim – Amra.

Kada treba nešto organizovati – Amra.

Kada treba ideja – Amra.

Kada treba podrška – tu je.

A kada napravim nešto loše?

I tada je tu.

Možda još brže. 😄

Jer Amra nema običaj da kaže da je nešto dobro samo zato što je to tata napravio.

Ako nije dobro – kaže da nije.

Ako može bolje – kaže:

„Tata, ovo može bolje.“

I upravo takav čovjek ti treba pored sebe.

Ne onaj koji će te stalno hvaliti.

Nego onaj ko ti želi dobro dovoljno da ti kaže istinu.

Mnogo puta je bila moj savjetnik.

Mnogo puta prevodilac između mene i tehnologije.

Mnogo puta motivacija.

Mnogo puta pravi menadžer.

Radio New York jeste moja ideja i moj dječački san.

Ali bez Amre bi taj put bio mnogo teži.

Zato je ona dio istorije Radio New Yorka.

Ne fusnota.

Dio priče.

RADIO KOJI JE RASTAO SA SVOJIM SLUŠAOCIMA

Radio New York nije razvijan prema jednom unaprijed napisanom planu.

Razvijao se sa ljudima.

Slušao sam publiku.

Njihove želje.

Njihove sugestije.

Njihove kritike.

Šta žele čuti?

Šta im nedostaje?

Šta žele znati?

O čemu žele razgovarati?

Tako su godinu po godinu dolazile različite emisije i sadržaji.

Željoteka.

Jutarnji program.

Intervjui.

Reportaže.

Društvene teme.

Informativni program.

Događaji iz New Yorka.

Događaji iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Politika.

Moji komentari na politička i društvena dešavanja.

Kultura.

Sport.

Istorija.

Turizam.

Privreda.

Poljoprivreda.

Humanitarne akcije.

Priče o običnim ljudima.

Razgovori sa poznatim ljudima.

Teme koje veliki mediji ponekad ne primijete.

I gotovo svakoga dana nešto novo.

Veliki dio svega toga i danas radim sam.

Pronađem temu.

Istražim.

Napišem.

Kontaktiram gosta.

Pripremim intervju.

Snimim.

Vodim.

Montiram.

Objavim.

Pratim reakcije.

I sjutra ponovo.

Neko bi rekao da je to mnogo za jednog čovjeka.

Jeste.

Ali kada nešto volite, ne brojite uvijek sate.

HUMANITARNE PRIČE I GLAS OBIČNOG ČOVJEKA

Radio New York nikada nijesam zamišljao samo kao mjesto muzike i zabave.

Medij ima odgovornost.

Ako imaš mikrofon koji ljudi slušaju, onda imaš mogućnost da nekome pomogneš.

Da pokažeš čovjeka kojeg drugi ne vide.

Da problem za koji zna deset ljudi čuje deset hiljada.

Da spojiš čovjeka kojem treba pomoć sa čovjekom koji želi pomoći.

Zbog toga su humanitarne akcije i priče o običnim ljudima postale važan dio Radio New Yorka.

Jer ne mora čovjek biti predsjednik, ministar, glumac ili pjevač da bi imao veliku priču.

Ponekad najveću priču ima čovjek čije ime nikada nije bilo u novinama.

I upravo takvim ljudima radio treba otvoriti mikrofon.

---

NAŠ POSEBAN POLOŽAJ U DIJASPORI BOSNE I HERCEGOVINE I CRNE GORE

Kada govorimo o istoriji radijskog programa naših ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, želim da budemo pošteni.

Prije Radio New Yorka postojali su radijski programi namijenjeni bosanskohercegovačkoj dijaspori.

Njihovu istoriju treba poštovati.

Niko ozbiljan ne treba da briše ono što je neko drugi napravio samo da bi sebe učinio većim.

Ali Radio New York je kroz godine razvio nešto drugačije.

Od 2016. godine djeluje kao samostalni kontinuirani medijski projekat iz New Yorka, sa vlastitim programskim identitetom, internet-emitovanjem, direktnim uključenjima slušalaca, intervjuima, reportažama, informativnim, kulturnim, društvenim i digitalnim sadržajima.

Nije vezan samo za jednu lokalnu zajednicu.

Nije vezan samo za jedan grad.

Nije glas samo jedne nacije.

Njegova posebna misija je da bude otvoren svim ljudima, a posebno da povezuje dijasporu porijeklom iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore sa domovinom.

Kada govorimo o ovom poređenju, ne govorimo o hrvatskim, srpskim, slovenačkim ili albanskim radijima i medijima u Americi.

To su danas zasebne državne i nacionalne dijaspore.

Naša priča i naše istraživanje odnose se prije svega na:

BOSNU I HERCEGOVINU

I

CRNU GORU.

Prema javno dostupnim podacima koje smo do sada mogli pronaći, nijesmo pronašli drugi medij potpuno istog profila – samostalnu radio-medijsku platformu iz SAD-a, sa ovom programskom misijom i sa zasebnim nonprofit korporativnim okvirom – koja je prvenstveno posvećena povezivanju dijaspore Bosne i Hercegovine i Crne Gore sa domovinom.

Zato Radio New York može sa opravdanim ponosom isticati svoj poseban i, prema do sada dostupnim javnim podacima, jedinstven položaj u toj precizno definisanoj kategoriji.

Ne govorimo:

„Prije nas nije postojao niko.“

To ne bi bilo ni tačno ni pošteno.

Kažemo nešto drugo:

POŠTUJEMO ONE KOJI SU BILI PRIJE NAS, ALI GRADIMO ONO ŠTO PRIJE NAS U OVAKVOM OBLIKU NIJESMO PRONAŠLI.

---

2026. – RADIO NEW YORK DOBIJA INSTITUCIONALNI OBLIK

Deset godina nakon zvaničnog pokretanja Radio New Yorka napravljen je novi, veoma važan korak.

Ono što je počelo kao ideja jednog čovjeka i medijski projekat iz kuhinje dobilo je formalni institucionalni oblik u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dana 18. februara 2026. godine, u državi Delaware, registrovana je:

RADIO NEW YORK MEDIA INC.

kao Non-Stock Corporation, organizovana kao nonprofit korporacija.

Zvanični podaci iz osnivačke dokumentacije:

Legal Name: RADIO NEW YORK MEDIA INC.
State of Incorporation: Delaware, USA
Entity Type: Non-Stock Corporation / Nonprofit Corporation
Delaware File Number: 10516447
Certificate of Incorporation filed: February 18, 2026 – 4:54 PM
Registered Agent: A Registered Agent, Inc.
Registered Office: 8 The Green, STE A, Dover, Delaware 19901

Osnivački dokument predviđa djelovanje korporacije u nonprofit, obrazovne, dobrotvorne i druge svrhe u skladu sa principima Section 501(c)(3) američkog poreskog zakonodavstva.

Zatim je Internal Revenue Service – IRS, dana 24. marta 2026. godine, dodijelio Radio New York Media federalni identifikacioni broj:

EIN 41-5066569

Time je Radio New York dobio još jedan važan element svog pravnog identiteta u Sjedinjenim Američkim Državama.

Važno je, međutim, da istorija ostane potpuno precizna.

EIN nije isto što i odobreni 501(c)(3) tax-exempt status.

Postupak za puno federalno poresko oslobođenje predstavlja zaseban IRS postupak i Radio New York Media Inc. neće se predstavljati kao federalno odobrena 501(c)(3) organizacija dok takvo IRS rješenje zaista ne bude izdato.

To je ozbiljnost koju želimo.

Ako već gradimo instituciju, želimo da svaki podatak koji objavimo bude provjerljiv.

---

2016. I 2026. – DVA DATUMA, JEDNA ISTORIJA

Zato je veoma važno razumjeti dva datuma.

2016.

To je godina kada je Radio New York zvanično počeo kao medijski projekat i radio-stanica.

2026.

To je godina kada je Radio New York Media Inc. dobio formalni pravni okvir kao američka nonprofit/non-stock korporacija.

Ne pokušavamo 2026. pretvoriti u 2016.

Niti nam to treba.

Naprotiv.

Mnogo je snažnije reći istinu:

Deset godina rada prethodilo je instituciji.

Prvo je postojao san.

Onda program.

Onda publika.

Onda povjerenje.

Onda godine rada.

A tek poslije toga papir.

To je mnogo vrijednija istorija nego da je sve počelo jednim potpisom u Delawareu.

---

ŠTA RADIO NEW YORK TREBA DA BUDE

Danas, poslije svega, moja vizija Radio New Yorka mnogo je veća nego kada sam prvi put sjeo pred mikrofon.

Prvo i iznad svega:

GLAS SVIH NACIJA I SVIH GENERACIJA, BEZ RAZLIKE.

Radio koji neće dijeliti ljude.

Radio koji će ih spajati.

A njegova možda najvažnija uloga treba da bude:

POVEZIVANJE DIJASPORE I DOMOVINE.

U svim mogućim segmentima života.

Ne samo muzikom.

Muzika je važna.

Nostalgija je važna.

Čovjek koji je daleko od ognjišta ponekad želi samo da čuje pjesmu i zatvori oči.

Ali Radio New York mora ići mnogo dalje.

---

DIJASPORA DOMOVINI – DOMOVINA DIJASPORI

Želim da domovina zna šta njeni ljudi rade u svijetu.

Ko je otvorio firmu.

Ko je postao doktor.

Ko je završio fakultet.

Ko je uspio u sportu.

Ko je otvorio restoran.

Ko zapošljava ljude.

Ko pomaže svom kraju.

Ko organizuje humanitarnu akciju.

Ko prenosi znanje i iskustvo.

Ali isto tako želim da čovjek u New Yorku, Chicagu, Detroitu, Njemačkoj, Švajcarskoj, Luksemburgu ili Australiji zna šta se danas događa u njegovom kraju.

Ne samo ko je pobijedio na izborima.

Domovina nije samo politika.

Domovina je:

čovjek,

porodica,

ulica,

selo,

grad,

restoran,

prodavnica,

hotel,

farma,

zanat,

škola,

sportski klub,

planina,

rijeka,

jezero,

pjesma,

običaj,

stari čovjek koji ima priču,

mlad čovjek koji ima ideju.

Sve je to domovina.

---

GRAD PO GRAD, MJESTO PO MJESTO

Jedan od mojih najvećih snova za budućnost jeste da Radio New York sistematski obilazi domovinu.

Grad po grad.

Mjesto po mjesto.

Da predstavljamo Plav.

Gusinje.

Kolašin.

Sarajevo.

Mostar.

Podgoricu.

Bihać.

Tuzlu.

Rožaje.

I svaki drugi grad i mjesto u kojem postoji priča vrijedna pažnje.

Da pokažemo restoran.

Malu prodavnicu.

Hotel.

Zanatliju.

Poljoprivrednika.

Umjetnika.

Sportistu.

Firmu.

Mladu osobu koja je napravila nešto vrijedno.

Čovjeka koji se vratio iz dijaspore.

Čovjeka koji je ostao i nije odustao.

Da pokažemo planinu.

Rijeku.

Jezero.

Staru ulicu.

Običaj.

Jelo.

Pjesmu.

Jer čovjek ne voli domovinu samo zbog zastave.

Voli je zbog hiljadu malih stvari koje nosi u sebi.

---

RADIO, VIDEO, PODCAST, REPORTAŽA – A SJUTRA MOŽDA I TELEVIZIJA

Radio New York ne želim zauvijek ograničiti samo na klasični radio.

Vrijeme se promijenilo.

Danas jedna priča može živjeti kroz:

radio,

video,

podcast,

intervju,

reportažu,

dokumentarni program,

Facebook,

Instagram,

TikTok,

YouTube,

web-stranicu,

prenos uživo.

Sve to može biti Radio New York Media.

Želim ozbiljan informativni program.

Reportere.

Saradnike.

Ljude na terenu.

Intervjue sa značajnim ljudima.

Ali i priče običnog čovjeka.

Želim da mladi ljudi jednog dana mogu doći u Radio New York i učiti kako se pravi radio, podcast, intervju ili reportaža.

Želim studio.

Kamere.

Režiju.

Ekupu.

A jednoga dana možda i:

TELEVIZIJU.

Zašto da ne?

Kada sam 2012. rekao da ću napraviti radio, i to je možda nekome izgledalo kao prevelik san.

Danas radio postoji.

---

RADIO NEW YORK NE TREBA DA BUDE SPOMENIK MENI

Ovo mi je možda i najvažnije.

Kada sam bio dječak, sanjao sam da ja govorim na radiju.

Danas više ne razmišljam tako.

Danas želim da Radio New York bude mjesto gdje će drugi ljudi govoriti.

Da dobije mikrofon čovjek kojeg niko ne pita ništa.

Da govori mlad čovjek.

Da govori penzioner.

Da govori radnik.

Privrednik.

Sportista.

Umjetnik.

Poljoprivrednik.

Majka.

Student.

Čovjek iz New Yorka.

Čovjek iz Bosne.

Čovjek iz Crne Gore.

Čovjek bilo koje nacije i vjere.

Jer dobar radio nije velik zato što ima poznatog voditelja.

Velik je kada ljudi osjete:

„Ovo je i moj radio.“

To je ono što želim ostaviti iza sebe.

Ne spomenik jednom čovjeku.

Nego instituciju koja će jednog dana moći nastaviti i bez mene.

---

OD „NEMATE KAPACITET“ DO RADIO NEW YORK MEDIA INC.

Ponekad se danas sjetim onog sastanka iz 2012. godine.

I one rečenice:

„Nemate kapacitet.“

Više nijesam ljut.

Čak sam na neki način zahvalan.

Jer neke riječi čovjeka slome.

A neke ga probude.

Možda bih bez te rečenice još nekoliko godina odlagao svoj san.

Zato danas mislim da treba biti veoma oprezan kada čovjeku kažete da nešto ne može.

Nikada ne znate šta ste upravo probudili u njemu.

Nekoga ćete obeshrabriti.

A nekome ćete dati razlog da deset godina radi samo da vam pokaže da ste pogriješili.

Ja nijesam odgovorio svađom.

Odgovorio sam radiom.

Od kuhinjskog stola.

Od prvog mikrofona.

Od prvog pogrešnog odgovora slušaocu iz Bronxa.

Od Željoteke.

Od prvih desetina slušalaca.

Od stotina.

Od onog dana kada sam vidio broj od oko pet hiljada ljudi i mislio da mi se računar pokvario.

Od Amrine pomoći.

Od hiljada sati rada.

Do:

RADIO NEW YORK MEDIA INC.

Delaware.

File No. 10516447.

EIN 41-5066569.

Deset godina između jednog mikrofona u kuhinji i formalne američke nonprofit medijske organizacije.

---

A DJEČAK SA POČETKA PRIČE?

On je još tu.

Samo je malo stariji.

Život ga je proveo kroz mnogo gradova, država i različitih vremena.

Ali je na kraju stigao do onog mikrofona koji je nekada zamišljao.

Samo se dogodilo nešto što tada nije mogao znati.

Kada je konačno dobio mikrofon, shvatio je da nije najvažnije da se čuje njegov glas.

Mnogo je važnije napraviti mjesto gdje će se čuti glas drugih.

I zato danas Radio New York za mene nije samo radio.

To je most.

Na jednoj strani:

New York i dijaspora.

Na drugoj:

domovina.

Između njih:

ljudi,

uspomene,

informacije,

muzika,

priče,

poslovi,

ideje,

humanost,

prijateljstva,

život.

I jedan mikrofon koji pokušava da tu udaljenost učini malo manjom.

---

Ako jednoga dana uđem u veliki studio Radio New Yorka i ugledam na zidu onu staru fotografiju kuhinje, želio bih da ispod nje stoje dvije rečenice:

OVDJE JE POČELO.

I:

NIKADA NE GOVORITE ČOVJEKU KOJI SANJA DA NEMA KAPACITET. MOŽDA STE MU UPRAVO DALI RAZLOG DA VAM DOKAŽE SUPROTNO.

A onda bih sjeo pred mikrofon.

Otvorio ga.

I rekao isto ono što sam rekao 2016. godine, dok su mi se ruke tresle od treme:

„DOBRO JUTRO, NEW YORK…“

„I UGODAN DAN, DOMOVINO.“

Samo što danas te riječi imaju sasvim drugo značenje.

Danas znam šta je između njih.

Deset godina života.

Jedan san.

Jedna kuhinja.

Jedna porodica.

Jedna kćerka koja je bila desna ruka.

Hiljade slušalaca.

Hiljade priča.

Dvije obale.

I ideja koja je postala institucija.

RADIO NEW YORK.

RADIO NEW YORK MEDIA INC.

Glas svih nacija i generacija.
Most dijaspore i domovine.
Jedan mikrofon. Dvije obale. Bezbroj ljudskih priča.

I ono najvažnije:

ova priča još nije završena.

Možda smo, zapravo, tek sada spremni za njen najveći dio.

LJUDI BEZ KOJIH OVA PRIČA NE BI BILA POTPUNA

I na kraju ove priče moram pomenuti ljude.

Jer mogu ja pričati o mikrofonima, miksetama, programima, intervjuima, emisijama, hiljadama slušalaca, registraciji i svim planovima koje danas imamo, ali Radio New York nijesu napravile mašine. Napravili su ga ljudi.

Kroz Radio New York prolazili su saradnici koji su ostavili svoj trag i dali mu nešto svoje.

Među njima su Fatima Jarović i Faruk Dreić

Bili su dio programa, dio mikrofona i dio vremena u kojem je Radio New York rastao i tražio svoj prepoznatljivi glas.

I meni je važno da njihova imena ostanu zapisana.

Ne samo iz zahvalnosti, nego zbog istine.

Jer ako već pišemo istoriju Radio New Yorka, onda ona mora pripadati i ljudima koji su u određenom periodu bili dio te istorije.

Svako ko je iskreno ušao u ovaj radio, sjeo pred njegov mikrofon, radio, stvarao, razgovarao sa slušaocima i dao dio svog vremena i energije – ugradio je jedan mali dio sebe u Radio New York.

Fatima i Faruk jesu dio toga i zato ih ne želim zaboraviti.

Ali postoji jedna osoba čiji doprinos ne mogu staviti u istu rečenicu samo kao „saradnika“, jer bi to bilo premalo.

To je moja kćerka Amra.

Ako je Radio New York moj dječački san, onda je Amra od samog početka bila čovjek koji mi je pomagao da taj san pretvaram u stvarnost.

I vjerovatno niko osim mene ne zna koliko je njenog rada, strpljenja i energije ugrađeno u ovaj radio.

Kada nijesam razumio neki program – Amra.

Kada je trebalo savladati nešto na engleskom – Amra.

Kada je tehnologija išla brže od mene – opet Amra.

Kada je trebalo nešto organizovati, pronaći rješenje, objasniti, provjeriti ili jednostavno sjesti i razmišljati šta dalje – bila je tu.

Ali njen najveći doprinos možda nije ni u tehnologiji ni u engleskom.

Bio je u tome što je znala da me podrži kada treba, ali i da me zaustavi i kritikuje kada nešto nije dobro.

Nikada mi nije bila potrebna osoba koja će mi govoriti:

„Tata, sve što radiš je odlično.“

Trebao mi je neko ko će imati dovoljno ljubavi i iskrenosti da kaže:

„Tata, nije dobro. Možeš ti ovo bolje.“

Amra je upravo takva.

Zato sam je često doživljavao kao mnogo više od pomoći.

Bila je savjetnik.

Tehnička podrška.

Prevodilac između mene i novih programa i tehnologije.

Kritičar.

Motivator.

Organizator.

I, kada sve saberem, najbliže onome što bi jedna velika medijska kuća nazvala dobrim menadžerom.

Mnogo toga što je publika vidjela kao gotov Radio New York prethodno je prošlo kroz desetine razgovora, pokušaja, pitanja i rješenja koje smo Amra i ja tražili zajedno.

Zato želim da ovo ostane zapisano.

Najveći pojedinačni doprinos Radio New Yorku, osim mog svakodnevnog rada na njegovom stvaranju i vođenju, dala je moja kćerka Amra.

Ne govorim to samo kao otac.

Govorim to kao čovjek koji zna koliko je puta podigao telefon i rekao:

„Amra, imam problem…“

i koliko je puta sa druge strane stiglo:

„Dobro, tata, hajde da vidimo.“

Takve stvari se ne vide u programu.

Ne čuju se u džinglu.

Ne pišu na ekranu.

Ali bez njih mnoge stvari koje se vide i čuju možda nikada ne bi ni nastale.

Zato, kada jednog dana neko bude čitao istoriju Radio New Yorka, želim da zna i ovo:

ja jesam pokrenuo Radio New York, ali nijesam kroz sve njegove godine hodao potpuno sam.

Bili su tu ljudi koji su pomogli.

Bili su tu saradnici.

Bili su tu Fatima i Faruk.

A od prvih koraka do danas, uz mene je bila Amra.

I možda je baš to najljepši način da završim ovu priču.

Radio New York je počeo kao san jednog dječaka.

Kasnije je postao san jednog odraslog čovjeka.

A onda su u taj san počeli ulaziti drugi ljudi.

Neko na kratko.

Neko na duže.

Neko pred mikrofonom.

Neko iza njega.

Neko svojim glasom.

Neko znanjem.

Neko podrškom.

A neko, kao Amra, srcem od prvog dana.

I zato, kada danas kažem Radio New York, ne mislim samo na radio.

Mislim na sve ljude koji su mu vjerovali.

Na one koji su ga stvarali.

Na one koji su ga slušali.

Na one koji su se javljali.

Na one koji su pomagali.

I na one koji će tek doći.

Jer moja najveća želja više nije da Radio New York bude radio Ismeta Rastodera.

Moja najveća želja je da jednog dana Ismet Rastoder bude samo čovjek za kojeg će negdje u istoriji tog radija pisati:

„On ga je započeo.“

A da Radio New York nastavi dalje.

Sa novim ljudima.

Novim glasovima.

Novim generacijama.

Sa istom idejom zbog koje je i nastao:

da spaja ljude koje je život razdvojio kilometrima, ali ih nikada nije uspio razdvojiti srcem.

I kada jednog dana neko drugi sjedne pred taj mikrofon i izgovori:

„Dobro jutro, New York… i ugodan dan, domovino“

– tada ću znati da smo uspjeli.

Jer pravi uspjeh nije napraviti radio koji traje dok ga ti vodiš.

Pravi uspjeh je napraviti radio koji će trajati i kada mikrofon predaš nekom drugom.

To je Radio New York kakav želim ostaviti iza sebe.