Postoje fotografije koje čuvamo zato što su lijepe.
A postoje fotografije čiju pravu vrijednost shvatimo tek kada prođe pola života.
Ove moje crno-bijele fotografije nastale su u Kolašinu, u aprilu 1970. godine.
Imao sam deset godina.
Bio sam učenik Osnovne škole „Risto Manojlović“ i učestvovao na svečanoj akademiji povodom godišnjice škole.
Sjećam se bine.
Sjećam se svojih drugova.
Sjećam se mikrofona.
I dobro se sjećam da sam recitovao.
Sa mnom su među učesnicima bili Vesna Medenica, Zoran Raketić i Vesko Begović, kao i druga djeca iz naše generacije čija bih imena danas volio ponovo pronaći i sačuvati od zaborava.
Bili smo djeca.
Svečano obučeni, ozbiljni i vjerovatno mnogo uplašeniji nego što smo željeli pokazati.
Ali tog dana dogodilo se nešto što je za nas bilo ogromno.
Došla je Televizija Titograd.
Danas je teško objasniti mlađim generacijama šta su te dvije riječi značile jednom desetogodišnjaku 1970. godine.
Danas izvadite telefon iz džepa, uključite kameru i za nekoliko sekundi vaš snimak može vidjeti hiljade ljudi širom svijeta.
Tada nije bilo ničega od toga.
Nije bilo mobilnih telefona.
Nije bilo interneta.
Nije bilo Facebooka, YouTubea, Instagrama ni TikToka.
Televizija je bila prozor u jedan veliki i gotovo nedostižni svijet.
A kada bi kamera došla u mali Kolašin i kada biste vi kao dijete stali pred nju – to je bio događaj o kojem se pričalo.
A tek kada su nas prikazali na televiziji…
Hej, mi smo bili na televiziji!
Za dječaka od deset godina to je bilo kao da je preko noći postao poznati glumac.
Sjećam se da smo gledali emisiju.
Sjećam se tog osjećaja kada na crno-bijelom ekranu ugledaš sebe.
Možda sam tada prvi put osjetio onu neobičnu moć medija: da jedan trenutak, jednu riječ i jednog običnog čovjeka iz malog mjesta mogu prenijeti mnogo dalje od prostorije u kojoj se nalaze.
Naravno, desetogodišnji Ismet o tome nije razmišljao na taj način.
On je samo bio srećan što je na televiziji.
Ali danas, 56 godina kasnije, gledam te fotografije sasvim drugim očima.
Na jednom kadru stoji tabla:
„Osnovna škola Risto Manojlović – Kolašin“.
Na drugom stojimo mi, djeca, spremni za nastup.
Na trećem sam ja.
Desetogodišnjak.
Bijela košulja.
Kravata.
Glava malo podignuta.
Ispred mene mikrofon.
A na završnom kadru ostala je rečenica koja je poslije više od pola vijeka postala svojevrsni pečat vremena:
„proizvodnja TVT – april 1970.“
I upravo taj mikrofon danas gledam drugačije.
Jer između njega i mene dogodio se čitav jedan život.
Kolašin.
Sarajevo.
Godine koje su dolazile.
Ljudi koje sam upoznavao.
Dobra vremena i teška vremena.
Odlazak preko okeana.
Amerika.
New York.
I onda – ponovo mikrofon.
Radio New York.
Kada sam kao dječak stajao pred mikrofonom Televizije Titograd, nijesam mogao ni zamisliti da ću jednoga dana, hiljadama kilometara daleko od Kolašina, ponovo sjedjeti pred mikrofonom.
Samo što ovaj put nijesam čekao da televizija dođe do mene.
Napravio sam svoj medij.
Radio New York.
Medij kroz koji danas govorim ljudima u New Yorku, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Evropi, Australiji i širom svijeta.
I tu možda postoji najljepša veza između te dvije fotografije mog života.
1970. godine neko je meni dao mikrofon da izgovorim nekoliko stihova.
Više od pola vijeka kasnije, napravio sam Radio New York da mikrofon mogu dati i drugima.
Da se čuje čovjek.
Da se čuje dijaspora.
Da se čuje zavičaj.
Da se sačuva priča.
Da se pohvali ono što vrijedi, ali i da se postavi pitanje tamo gdje pitanje mora biti postavljeno.
Da ljudi udaljeni hiljadama kilometara ponovo, makar kroz glas, budu blizu kuće.
Možda zato Radio New York za mene nikada nije bio samo radio.
On je veza.
Između New Yorka i Kolašina.
Između Amerike i Crne Gore.
Između dijaspore i zavičaja.
Između onoga što smo nekada bili i onoga što smo danas postali.
I možda tek sada razumijem zašto mi je riječ uvijek toliko značila.
Na onoj bini 1970. dobio sam nekoliko minuta da izgovorim tuđe stihove.
Danas pred mikrofonom Radio New Yorka govorim svoje riječi, svoja pitanja i svoje stavove.
Tada sam čekao svoj red da izađem pred mikrofon.
Danas pokušavam napraviti prostor da pred mikrofon dođu i drugi.
Tada nas je televizijska kamera na nekoliko minuta odvela iz Kolašina u domove ljudi koje nijesmo poznavali.
Danas internet i Radio New York mogu jednu priču iz Plava, Gusinja, Kolašina, Sarajeva ili New Yorka za nekoliko trenutaka odnijeti širom svijeta.
Promijenila se tehnologija.
Promijenio se svijet.
Promijenio sam se i ja.
Ali mikrofon je ostao.
Zato ove fotografije za mene više nijesu samo uspomena na školsku priredbu.
One su dvije tačke jednog životnog kruga.
Na jednoj strani je Kolašin, april 1970.
Na drugoj je New York, 2026.
Između njih je 56 godina života.
A na oba kraja – mikrofon.
Još pokušavam pronaći originalni snimak Televizije Titograd, tačan datum akademije i imena svih drugova koji su tog dana bili sa mnom.
Volio bih da ih pronađem.
Volio bih da ponovo vidim cijeli snimak.
Ne zbog nostalgije same po sebi.
Nego zato što čovjek, što je stariji, sve bolje razumije da njegov život nijesu samo veliki događaji koje pamti.
Život čine i mali trenuci za koje u trenutku kada se dogode nemamo pojma koliko će nam jednog dana značiti.
Za mene je jedan takav trenutak bio april 1970.
Jedan dječak iz Kolašina stao je pred mikrofon i izgovorio pjesmu.
Nije znao gdje će živjeti.
Nije znao šta će sve proći.
Nije znao da će jednoga dana preko okeana stvarati svoj radio.
Nije znao ni da će 56 godina kasnije ponovo gledati sebe pred tim mikrofonom.
Ali danas znam nešto što tada nijesam mogao znati:
možda Radio New York nije počeo onoga dana kada sam ga osnovao.
Možda je njegova prva, sasvim tiha iskra nastala mnogo ranije.
U Kolašinu.
U aprilu 1970.
Pred jednim starim televizijskim mikrofonom.
Tada sam pred njim stajao kao dječak i recitovao.
Danas pred mikrofonom Radio New Yorka stojim kao čovjek koji ima šta da kaže.
Između ta dva mikrofona stao je gotovo cijeli moj život.
Ismet Rastoder
Radio New York
No comment yet, add your voice below!