Priča o jednom djetinjstvu, jednoj generaciji i vremenu koje je ostalo u nama
Piše: Ismet Rastoder
Postoje ljudi koji svoje djetinjstvo mogu rekonstruisati iz hiljada fotografija i snimaka.
Ja ne mogu.
Iz vremena kada sam odrastao u Kolašinu nemam fotografiju svakog rođendana, svakog izlaska, svakog treninga. Nemam snimljene naše utakmice u avliji, kupanje na Tari, klikere, prve skije, korzo, igranke, prve ljubavi, rad na vagonima, lopatanje šljunka niti svaku pjesmu koju smo otpjevali.
Tada nije postojao telefon u džepu kojim se fotografiše svaki korak.
Mi nijesmo fotografisali život. Mi smo ga živjeli.
Možda upravo zato, više od pola vijeka kasnije, toliko toga još vidim kada zatvorim oči.
Ovo zato nije istorija Kolašina. Za istoriju postoje dokumenti i arhive.
Ovo je moj Kolašin.
Onakav kakvog ga pamti dječak koji je u njemu odrastao.
MILUTINA LAKIĆEVIĆA 10
Moj svijet počinjao je na adresi Milutina Lakićevića 10, u centru Kolašina.
Živjeli smo u zgradi koju su svi zvali Milicijska zgrada. Moj otac bio je milicioner, kao i očevi još nekih porodica koje su tu živjele.
Pored naše bila je druga zgrada, a između njih prolaz, nešto poput tunela, kojim se sa ulice ulazilo u zajedničku avliju i prema stanovima.
Nekome običan prolaz.
Nama — ulaz u čitav svijet.
Avlija nam je bila stadion, igralište, hokejaška arena, mjesto sastanaka, svađa, pomirenja i prvih velikih dječačkih pobjeda.
A kada govorim o toj avliji, moram odmah pomenuti čovjeka bez kojeg moje djetinjstvo ne bi bilo isto.
ZORAN VLAHOVIĆ BRKO
Zoran Vlahović — Brko.
Moj najbolji drug.
Isto godište.
Ista generacija.
Ista škola.
Ista klupa.
Ja na drugom spratu, on na prvom.
Očevi milicioneri.
Zajednička avlija.
I gotovo čitav život — zajednički.
Nadimak Brko dobio je jer je još kao veoma mlad imao izražene brkove, koje je kasnije njegovao kroz čitav život.
Ali meni je važnije nešto drugo.
Brko i ja nijesmo morali ni da se dozivamo.
Imali smo jedan kratki zvižduk.
Uvijek isti.
Ako ja prvi izađem — zvižduk.
Ako on prvi izađe — isti zvižduk.
I drugi zna:
„Napolju sam.“
Nije bilo telefona.
Nije bilo poruka.
Nije bilo:
„Gdje si?“
Jedan zvižduk bio je dovoljan.
Godinama.
Ustajanje.
Škola.
Ista klupa.
Povratak.
Igra.
Učenje.
Fudbal.
Klikeri.
Sport.
Djevojke.
Korzo.
Nestašluci.
Svađe.
Pomirenja.
Sve zajedno.
Dijelili smo gotovo sve.
Jedino nas je spavanje razdvajalo.
I možda tek danas razumijem koliko je veliko imati nekoga pored sebe bez dogovora, bez zakazivanja i bez pitanja „jesi li slobodan?“.
Zvižduk.
I izlaziš.
Ako govorim o svom Kolašinu, a ne pomenem Brka, onda to nije moja priča.
Jer kada danas u mislima uđem u onu avliju, prije lopte, prije klikera, prije svega drugog, kao da još čujem:
fiju!
Brko je napolju.
Moram i ja.
AVLIJA JE BILA NAŠ SVIJET
Fudbal smo igrali gdje god je mogla stati lopta.
Dvije stvari postanu stative.
Ekipe se podijele.
I počinje.
„Gol!“
„Nije!“
„Jeste!“
Posvađamo se kao da odlučujemo prvaka svijeta.
Pet minuta kasnije ponovo igramo zajedno.
Jer želja za igrom bila je jača od svađe.
Svi smo pokušavali ili sanjali da zaigramo za FK Gorštak.
Probali smo praktično sve sportove: fudbal, košarku, rukomet, boks, stoni tenis, skijanje, hokej…
Tada je bilo važno biti dobar.
A ako je moguće — najbolji.
KLIKERI – NAŠA PRVA EKONOMIJA
Kada smo bili manji, klikeranje je bilo ozbiljna stvar.
Klikeri nijesu bili samo igra.
Bili su imovina.
Ponos.
Kapital.
Dobijaš.
Gubiš.
Razmjenjuješ.
Čuvaš najbolje.
Igrali smo toliko da bi nam ruke bile prljave, izgrebane, koža ispucala.
Dođeš kući.
Majka vidi ruke.
Dobiješ batine.
Obećaš da nećeš više.
A sjutra?
Ponovo klikeri.
Jer ako si juče izgubio, moraš se vratiti.
Ponos nije dozvoljavao drugačije.
SLIČICE, ALBUMI I „ČIŽE-BLIŽE“
Poseban svijet bile su sličice.
Skupljali smo ih i lijepili u albume.
Prazno mjesto u albumu bilo je ozbiljan problem.
Ako Brko ili neko drugi ima sličicu koja meni nedostaje — pregovori počinju.
Jedna za jednu.
Dvije za jednu.
Ako je rijetka — cijena raste.
Duplikati su bili naša valuta.
A igrali smo i „pola-cijelo“ i „slika-bijelo“.
Tu već rizikuješ.
Možeš se vratiti kući bogatiji ili ostati bez pola kolekcije.
A kada nemamo ni loptu, ni klikere, ni sličice?
Igramo „čiže-bliže“.
Danas mi se čini da smo imali jednu veliku prednost:
nijesmo pitali šta imamo da bismo se igrali — pitali smo ko je tu da se igra.
AKO NEMAŠ – NAPRAVI
Hoćemo stoni tenis?
Nemamo sto.
Nađemo dovoljno veliku, pomalo iskrivljenu šperploču, po sredini postavimo nešto što liči na mrežu i — imamo stoni tenis.
Lopta odskoči gdje ona hoće?
Prilagodi se.
Zimi smo sami pravili sličuge.
Nije bilo dovoljno da rade.
Morale su biti brže od tuđih.
Između zgrada voda sa česme zaledi prostor i dobijemo hokejaško igralište.
Igramo do kasno u noć.
A reflektor?
Jedna obična ulična svjetiljka.
Nama dovoljna.
Danas postoje tereni sa stotinama reflektora.
Ja pamtim jednu lampu.
TARA JE BILA NAŠE MORE
Ljeti smo išli na Taru.
Tamo smo učili plivati.
Nema škole plivanja.
Gledaš drugoga.
Pokušaš.
Tara hladna?
Jeste.
Ali ko pita?
Izađeš, ugriješ se i ponovo unutra.
Tara je bila naš bazen, naše ljetovalište i naša škola plivanja.
Išli smo i u branje lješnika.
A onda kod kuće — poker u lješnike.
Nema žetona.
Lješnik je kapital.
Dobiješ — bogat.
Izgubiš — bankrot.
Na kraju pojedeš banku.
BARHUTANA
Pored Kolašina bila je Barhutana.
Tamo smo odlazili u prirodu, na ono što bi se danas zvalo hiking.
Mi smo jednostavno govorili:
„Idemo gore.“
Zimi — skijanje.
Vojničke skije sa vezovima.
Ako imaš čizme, spreman si.
Ako su još i vojničke — kompletan si.
Padneš.
Ustaneš.
Ponovo.
Tako se učilo.
DRVA I ZIMNICA
Kolašinska zima nije se čekala nespremna.
Paprike.
Zimnica.
Kača sira.
Kača skorupa.
Meso za sušenje na tavanu pored dimnjaka.
A onda — drva.
Za domaćinstvo oko deset metara.
Kada stignu ljeti, slože se u veliku pravilnu gomilu, otprilike deset puta jedan, i odstoje.
Onda rezanje na cokove.
Cijepanje.
Nošenje.
Slaganje u šupu.
Nije postojalo:
„Ne radi mi se.“
Treba ugrijati kuću.
Radi.
Ali upravo su gomile drva stvorile jednu od mojih najljepših uspomena.
Popnem se na svoju gomilu i zapjevam.
Nedaleko druga gomila.
Na njoj Sveto Peković.
Ja završim.
Sveto zapjeva svoju.
A u produžetku tetka Anka Medojević širi veš.
Čuje nas.
I zapjeva ona.
Tu se naše takmičenje završava.
Anka je pjevala tako da bi i slavuj zaćutao.
Danas kada pomislim na gomile drva, prvo ne čujem sjekiru.
Čujem pjesmu.
PRVI TELEVIZOR
Televizor je tada bio luksuz.
Prvog televizora kojeg se jasno sjećam nije bilo u našoj kući.
Bio je u stanici milicije.
I skupimo se.
19:15 — crtani film.
19:30 — Dnevnik.
Poslije?
Film rijetko.
Politička emisija — gotovo obavezno.
Daljinski nije postojao.
Mi smo imali Živkovića.
Najstarijeg policajca.
On odredi šta se gleda.
I svi gledamo.
Jedan televizor.
Jedan program.
Jedan Živković.
A kada boksuje Muhammad Ali, sat više nije važan.
Ako je meč u tri ujutro — gleda se u tri.
U mom dječačkom sjećanju činilo se da je čitav Kolašin došao.
Ljudi sjede, stoje, traže mjesto sa kojeg mogu makar vidjeti ekran.
Niko neće kući.
Svjetski spektakl ušao je preko jednog televizora u naš mali grad.
A sjutra svi analiziramo borbu kao da smo bili Alijevi treneri.
MILICIONERI KOJIH SE SJEĆAM
Stanica milicije bila je dio mog porodičnog svijeta.
Iz tog vremena vraćaju mi se imena:
Sako Rastoder, Mišo Vlahović, Momo Jovanović, Budo Bagaš, Momir Kašalica, Dušan Ćetković, Milovan Nedić, te Babić, Živković, Vuković i Medenica, čijih se imena više ne mogu pouzdano sjetiti.
Neću ih izmišljati.
Možda će se vratiti.
Jer sjećanje je čudna stvar.
Jedno prezime vrati lice.
Jedno lice otvori ulicu.
A jedna ulica vrati pola života.
SIN MILICIONERA
U malom gradu nema anonimnosti.
Znalo se ko si.
Znalo se čiji si.
Za mene:
„To je sin milicionera.“
Zato sam morao paziti malo više.
Ako neko drugi napravi glupost, možda prođe.
Ako je napravim ja:
„Čiji je ono sin?“
I vijest ponekad stigne kući prije mene.
Morao sam biti primjer.
A istovremeno sam želio sve što i drugi.
Da igram.
Da se dokazujem.
Da se zaljubim.
Da izađem.
Da napravim poneku glupost.
Da budem mlad.
BILI SMO DRUGAČIJI
Koliko pamtim tadašnji Kolašin, bili smo jedina muslimanska porodica u tom našem okruženju.
Iako je otac bio milicioner, znali su ga nazvati „Turčinom“, a majku „bulom“.
Dijete takve riječi čuje.
I zapamti.
Ali ne želim od svog djetinjstva praviti priču o žrtvi.
Nijesam se povukao.
Naprotiv.
Igrao sam sa svima.
Išao u školu.
Recitovao.
Igrao folklor.
Trenirao.
Svirao.
Pjevao.
Takmičio se.
Možda je baš to u meni stvaralo još veću potrebu da pokažem:
ne određuje me ono kako će me neko nazvati, nego ono što znam, mogu i kako se ponašam.
ČITALI SMO SVE
Takmičili smo se ko više zna.
Ko je pametniji.
Ko bolje govori.
Ko zna bolji argument.
Zato smo čitali.
Svako jutro dnevne novine.
A Politikin Zabavnik bio je institucija.
Istorija.
Geografija.
Nauka.
Automobili.
Slavni ljudi.
Svijet.
Tu su bili Alan Ford i Zagor.
Čitali smo, razmjenjivali, prepričavali.
A onda — ljubavni romani.
Njih smo tamanili.
I zbog priče.
Ali i zbog praktičnog znanja.
Kako prići djevojci?
Kako razgovarati?
Kako joj nešto lijepo reći?
Kako se ponašati?
Učili smo iz romana, filmova i poezije.
STIHOVI I DJEVOJKE
Znali smo stotine stihova napamet.
Ali da budem iskren:
nijesmo sve učili samo zbog književnosti.
Trebalo se udvarati djevojkama.
Nema telefona.
Nema poruke.
Nema emotikona.
Djevojka stoji pred tobom.
Izvoli.
Govori.
Ako znaš pravi stih u pravom trenutku — možda imaš šansu.
Zato smo učili da govorimo.
Nije bilo dovoljno dobro izgledati. Morao si imati nešto i u glavi.
POSTERI, JAMES DEAN, FARMERICE I ŠIMIKE
Posteri poznatih glumaca, glumica, muzičara i sportista bili su svuda.
Na vratima.
Zidovima.
Gdje god možemo zalijepiti.
Posebno američke zvijezde.
Gledali smo frizuru.
Odjeću.
Hod.
Držanje.
Kako glumac razgovara sa ženom.
Posebno smo kopirali Jamesa Deana.
Nosile su se farmerice, traperice sa širokim nogavicama, i šimike — cipele sa oštrim špicem.
Namjestiš frizuru.
Farmerice.
Šimike.
Malo James Dean hoda.
I pravac korzo.
Koliko smo stvarno ličili na njega?
Vjerovatno mnogo manje nego što smo mislili.
Ali nama je bilo važno kako se osjećamo.
GITARA – NAJVAŽNIJI INSTRUMENT ZA UDVARANJE
Gotovo svi smo pokušavali svirati gitaru.
Nije svako postao gitarista.
Ali cilj nije uvijek bio muzička akademija.
Djevojke.
Posebno neka malo starija koja ti se sviđa.
Naučiš nekoliko akorda.
Nekoliko pjesama.
Ako još znaš da pjevaš, pročitao si dovoljno, znaš stihove i umiješ razgovarati…
u svojoj glavi si spreman.
Sve smo pokušavali da budemo primijećeni.
I Brko i ja, naravno, u tim operacijama često zajedno.
Savjetujemo jedan drugoga.
Ko će prići?
Šta reći?
Je li pogledala?
Koga je pogledala?
Pola naših savjeta vjerovatno nije vrijedjelo ništa.
Ali nama su bili vrhunska strategija.
BIOSKOP
Na Velikom trgu bio je bioskop.
Imena se danas ne mogu pouzdano sjetiti i neću ga izmišljati.
Ali film se nije propuštao.
Ako igra nekoliko dana — moraš ga pogledati.
Nema streaminga.
Nema vraćanja.
Propustiš — gotovo.
Kada se svjetla ugase, Kolašin nestane.
Pred nama Hollywood.
Amerika.
Veliki gradovi.
Automobili.
Glumci.
Glumice.
Drugačiji svijet.
A mi izađemo i pokušamo dio tog svijeta prenijeti na kolašinski korzo.
DESET GODINA I PRVI MIKROFON
Imao sam oko deset godina kada sam učestvovao u svečanoj školskoj akademiji.
Recitovao sam.
Sačuvani televizijski kadrovi nose oznaku:
TVT, april 1970.
Na fotografiji i u staroj objavi ostala su i imena djece iz tog vremena: Vesna Medenica, Zoran Raketić i Vesko Begović, uz mene i druge učenike.
Došla je televizija.
Kamera.
Mikrofon.
Snimanje.
A onda smo sebe gledali na televiziji.
Danas dijete napravi video i za sekundu ga vidi cijeli svijet.
Nama je tada pojavljivanje na televiziji bilo kao da smo postali filmske zvijezde.
Hej, bili smo na televiziji!
Nijesam mogao znati da će mikrofon mnogo decenija kasnije ponovo postati važan dio mog života.
KUD „MIJAT MAŠKOVIĆ“
Skoro tri godine igrao sam u KUD-u „Mijat Mašković“.
Nastupi.
Putovanja.
Takmičenja širom Crne Gore.
U Kolašinu gotovo da nije bilo veće priredbe bez folklora.
Ali da budem potpuno iskren, na folklor nijesam otišao samo zbog umjetnosti.
Postojao je jedan ozbiljan razlog.
Slavica.
Bila je lijepa, zrelija i iskusnija od mene u folkloru.
A ja — tajno zaljubljen.
Mnogo mi je pomogla.
Pokazivala korake.
Ispravljala.
Pomagala da naučim.
Uz takvu motivaciju čovjek brzo napreduje.
Ne znam koliko je Slavica znala za moju zaljubljenost.
Ali ja znam da mi nijedna proba nije bila teška.
MINA ŠĆEPANOVIĆ
Nad svima nama bio je Milisav Mina Šćepanović.
Mina je ostavio veliki trag u kolašinskoj kulturi i sportu.
Nama nije bio samo čovjek koji vodi folklor.
Tražio je disciplinu.
Rad.
I tražio je da budemo odlični učenici.
Nije bilo:
„Dobro igram, škola nije važna.“
Važna je.
Ako predstavljaš KUD i Kolašin, moraš biti primjer.
Možda sam na folklor krenuo zbog Slavice.
Ali sam tamo dobio nešto mnogo važnije.
Tek poslije mnogo godina shvatiš:
Mina nas nije učio samo kako se igra. Učio nas je kako se odrasta.
KARATE I BRAĆA NIČOVIĆ
U tom periodu počeo sam trenirati karate kod braće Ničović.
Bilo ih je petorica, porijeklom iz Kolašina, a studirali su u Beogradu. Otvorili su klub i imali asistente koji su vodili treninge.
Trenirao sam ozbiljno.
Došao sam do braon pojasa, stepen ispred crnog.
Tada nijesam mogao znati koliko će borilački sport kasnije obilježiti moj život.
Karate je bio početak.
GALAKSIJA
A onda muzika.
Galaksija – Kolašin.
Svirao sam bubnjeve kao drugi bubnjar i pjevao.
Uz Galaksiju se vezuju brojna imena muzičara različitih postava i perioda kojih se sjećamo: Borivoje Ćure Abramović, Veselin Vejo Vlahović, Predrag Peđa Milović, Darko Medenica Ćiro, Vesko Begović, Goran Šćepanović, Zoran Zof Bulatović, Vokan Begović, Nikola Nidžo Vuković, Nikola Medo Medenica, Dragan Vlahović, Vojo Bulatović i Veta Pašić.
A u moje svjedočenje o tom vremenu upisujem i svoje ime:
Ismet Rastoder — vokal i drugi bubnjar.
Možda moje ime nije završilo na nekom kasnije napravljenom spisku.
Ali ja znam gdje sam bio.
Znam da sam svirao.
Znam da sam pjevao.
I znam šta je Galaksija značila jednom mladom momku iz Kolašina.
„GLAS TARE“
Pjevao sam i na „Glasu Tare“ u Kolašinu.
I dobio nagradu publike.
Možda ćemo jednoga dana pronaći program, novinski tekst ili rezultat tog takmičenja.
Ali uspomena je ostala.
A nagrada publike mi je bila posebna.
Jer publiku ne možeš natjerati da te voli.
ŠKOLA I PROFESORI
Kroz sve to trebalo je i učiti.
Iz tog vremena ostala su imena profesora i nastavnika kolašinske gimnazije:
Dragan Vujisić, Pavle Vuksanović, Slavko Bulatović, Dragan Kujović, Savo Anđelić, Dragan Vulević, Grujo Čogurić i Vlado Bojić.
Direktor je bio Milutin Bulatović.
Posebno pamtim Vesnu Đukić, profesoricu književnosti.
Profesoricu ruskog pamtim kao Martu; prezime mi se još nije vratilo.
A Mina Šćepanović pripadao je tom širem svijetu škole, sporta, kulture i vaspitanja mladih.
Imali smo likovno.
Crtali.
Pokušavali sve.
Na domaćinstvu smo pravili predmete vlastitim rukama.
Posebno pamtim Ajfelov toranj od šperploče.
Treba rezati pažljivo.
Pogriješiš — počni ponovo.
I to je bila škola.
Ne samo kako napraviti toranj.
Nego kako imati strpljenja.
VELIKI TRG I KORZO
Kako smo odrastali, avliju je zamjenjivao Veliki trg.
Tu smo bili od jutra.
Priče.
Rasprave.
Ko je šta pročitao?
Koji automobil je bolji?
Ko je najbolji fudbaler?
Koja glumica je najljepša?
A onda se približava veče.
Počinje sređivanje.
Frizura.
Farmerice.
Šimike.
Ogledalo.
Jer slijedi korzo.
Veliki trg.
Preko Sibirske.
Mali trg.
Pa nazad.
I opet.
I opet.
Zašto?
Možda ona još nije izašla.
Kada izađe — pogled.
Ona pogleda.
Ti pogledaš.
Onda Brko i ja pola sata analiziramo:
„Gledala je mene.“
„Nije, gledala je mene.“
Nema druge.
Još jedan krug.
Ako ponovo pogleda — situacija je ozbiljna.
A kada konačno šetaš sa djevojkom koja ti se sviđa, možeš hodati kilometrima.
Samo da veče ne završi.
PLANINAR
Uz Veliki trg bio je legendarni Planinar.
Nije to bila samo kafana.
Bio je institucija.
Autobusi dolaze i parkiraju na Trgu.
Putnici izlaze.
Kafa.
Hrana.
Odmor.
Pa dalje.
Posebno pamtim noćne karavane autobusa.
Jedan za drugim.
Svjetla u noći.
Vrata se otvore.
Planinar oživi.
Jedan ode.
Drugi dolazi.
Nama je izgledalo kao da veliki svijet svake noći na nekoliko minuta svrati u Kolašin.
A kolašinski humor Planinar je opisivao otprilike ovako:
„Možeš dobro jesti, dobro piti, poslušati muziku i dobiti batine — sve na jednom mjestu.“
SPOMEN-DOM, IGRANKE I BJELASICA
Ispod Trga — Spomen-dom.
Malo dalje u istom redu — hotel Bjelasica.
Poslije korzoa, negdje oko pola deset, pravac Spomen-dom.
Igranka.
Muzika.
Ples.
Djevojke.
Ko će prići?
Ko će pozvati na ples?
Ko će čitavo veče stajati uza zid i praviti se da mu nije stalo, a gledati samo jednu?
Poseban događaj bile su Nove godine u hotelu Bjelasica.
Pripreme danima.
Šta obući?
Kako izgledati?
Ko će biti tamo?
Muzika.
Ples.
Doček.
To se čekalo.
NIJESMO SVI MOGLI DOBITI SVE ODJEDNOM
Ako porodica ima više djece, nije se moglo svima istog mjeseca kupiti novu jaknu ili farmerice.
Jedan mjesec jednom.
Drugi mjesec drugom.
Čekalo se.
I kada konačno dobiješ novu jaknu ili farmerice, to nije obična garderoba.
To je događaj.
I, naravno, treba je pokazati na korzou.
PRVO OPIJANJE, TUČE I PRUŽENA RUKA
Sjećam se i prvog opijanja.
Miloševa kafana na Malom trgu, gore na spratu, kao čardak.
Tada misliš:
„Evo, odrastao sam.“
A vjerovatno si još dijete.
Znali smo se i potući.
Zbog utakmice.
Ponosa.
Gluposti.
Možda djevojke.
Ali smo znali nešto što mi je danas važno.
Poslije pružiti ruku.
Završeno.
Sjutra ponovo zajedno.
SMAILAGIĆA POLJE, PRUGA I VOZOVI
Mnogo mojih drugova živjelo je u Smailagića Polju.
Iznad je bila pruga i željeznička stanica Kolašin, na pravcu Beograd–Bar.
Kao djeca gledali smo vozove.
Kasnije sam na njima i radio.
RADILI SMO
Nijesmo za svaku želju mogli tražiti novac od roditelja.
Ako želiš više — radi.
Radio sam na utovaru i istovaru robe iz željezničkih vagona, među ostalim i teških vreća cementa.
Poseban posao bio je kod Puca.
Puco je bio preduzetnik i imao svoj kamion.
Nas dvojica ili trojica odlazili smo na Taru i svakodnevno ručno lopatama tovarili šljunak u njegov kamion.
Lopata za lopatom.
Treći posao bio je kod Baća Pekovića.
Gradnja kuća.
Kopanje temelja.
Miješanje betona.
Nošenje materijala.
Sve što je teško i što traži ruke.
I meni je danas važna upravo ta slika:
ruke koje su uveče držale gitaru ili palice za bubnjeve, preko dana su znale držati lopatu.
ITALIJA
Od tog rada skupljali smo novac.
Imali smo cilj.
Italija.
Odlazili smo da kupujemo robu i garderobu.
Nekad prema Bariju, nekad prema sjeveru Italije, prema gradu čijeg se imena još nijesam potpuno sigurno sjetio — moguće Trstu, ali dok nijesam siguran, neću od sjećanja praviti činjenicu.
Za momka iz Kolašina Italija je bila dodir sa drugim svijetom.
Izlozi.
Moda.
Farmerice.
Cipele.
Zapad.
A najvažnije:
došao si novcem koji si sam zaradio.
U jednim farmerkama možda je bilo nekoliko dana lopatanja šljunka.
U jakni vreće cementa.
U putovanju kopanje temelja.
Zato si znao koliko nešto vrijedi.
A kada se vratiš?
Farmerice.
Šimike.
Frizura.
I korzo.
Nijesmo valjda sav taj cement istovarali da djevojke ne vide rezultat.
EKSKURZIJE I PUTEVI
Postojale su zajedničke ekskurzije koje je organizovao grad.
Koliko pamtim, iz jedne porodice mogao je ići samo jedan član.
Zato je putovanje bilo događaj.
Otprilike kilometar od grada bio je most preko Tare, ulaz i izlaz iz Kolašina.
Preko njega prema Trebaljevu, pa Mojkovcu i Bijelom Polju.
Drugim pravcem preko Crkvina, prema Manastiru Morača i Podgorici.
A iznad Smailagića Polja pruga.
Beograd.
Bar.
Kao da su svi ti putevi govorili:
Postoji nešto i iza Kolašina.
A mene je upravo to zanimalo.
SOCIJALIZAM – KAKO GA PAMTIM
Odrastali smo u socijalizmu.
Ne želim danas ni idealizovati ni osuđivati čitavo vrijeme jednom rečenicom.
Školovanje i liječenje bili su dostupni.
Kao djeca imali smo ogromnu slobodu kretanja.
Izađeš iz kuće.
Nema telefona.
Nema GPS-a.
Roditelji otprilike znaju gdje si.
A ti učiš da se snalaziš.
Ali postojala je i druga strana.
Vlast i sistem nijesu bili nešto što si mogao javno napadati bez mogućih posljedica.
Mi se kao djeca time nijesmo mnogo bavili.
Imali smo svoje velike probleme:
Ko igra večeras?
Koji film je u bioskopu?
Ko je najbolji fudbaler?
I najvažnije:
Hoće li ona izaći na korzo?
HTJELI SMO BITI DOBRI U SVEMU
Kada danas razmišljam o našoj generaciji, jedno mi se stalno vraća.
Takmičili smo se.
Ko više zna?
Ko bolje govori?
Ko više čita?
Ko bolje izgleda?
Ko je bolji sportista?
Ko bolje svira?
Ko bolje pjeva?
Ko zna više stihova?
Ko će ljepše prići djevojci?
Htjeli smo biti kompletni.
Čitanje nas je učilo da mislimo.
Poezija da govorimo.
Sport da pobijedimo i izgubimo.
Karate disciplini.
Folklor zajedništvu.
Mina odgovornosti.
Galaksija sceni.
Bubnjevi ritmu.
Bioskop mašti.
Težak rad vrijednosti novca.
Korzo ljudima.
A djevojke su nas, možda i ne znajući, tjerale da pročitamo još jednu knjigu, naučimo još jedan stih, još jedan akord i pokušamo biti malo bolji.
I DOŠLO JE VRIJEME DA ODEM
Od dječaka iz Milicijske zgrade postao sam mladić.
Klikere su zamijenile djevojke.
Avliju Trg.
Dječje igre sport.
Pjesmu sa gomile drva mikrofon.
Završio sam srednju školu.
I došlo je vrijeme da odem na studije.
Sarajevo.
Tada sam vjerovatno mislio samo:
„Idem na fakultet.“
Nijesam razumio da se upravo zatvara prvo veliko poglavlje života.
Iza mene ostaju Tara, Barhutana, Planinar, Bjelasica, Spomen-dom, Galaksija, KUD, Gorštak, karate, profesori, vozovi, Italija, korzo, djevojke, prve ljubavi…
I ona avlija.
A u njoj jedan zvižduk.
Jer negdje u toj slici ostaje i Brko.
Drug sa prvog sprata.
Ista generacija.
Ista klupa.
Čovjek sa kojim je gotovo sve bilo podijeljeno na pola.
AKO NEMAŠ – NAPRAVI
Tek kasnije sam shvatio koliko sam toga ponio iz Kolašina.
Možda najviše jednu jednostavnu životnu filozofiju:
Ako nemaš — napravi.
Nema stola za stoni tenis?
Nađi šperploču.
Nema klizališta?
Zaledi prostor između zgrada.
Nema reflektora?
Dovoljna je ulična lampa.
Nemaš skije?
Uzmi vojničke.
Nemaš novca?
Istovari vagon.
Lopataj šljunak.
Kopaj temelje.
Miješaj beton.
Zaradi.
Ne znaš?
Čitaj.
Želiš djevojci nešto lijepo reći?
Nauči govoriti.
Želiš da te primijete?
Imaj šta da pokažeš.
OD PRVOG MIKROFONA DO RADIO NEW YORKA
Danas mi jedna slika posebno govori.
Dječak.
Kolašin.
Deset godina.
Svečana akademija.
TV Titograd.
Mikrofon.
A mnogo decenija kasnije — ponovo mikrofon.
Samo sada u New Yorku.
Radio New York.
Tada su meni dali mikrofon da izgovorim nekoliko stihova.
Danas sam napravio svoj medij da govorim, pitam, bilježim i dajem prostor drugima.
I zato ponekad pomislim:
Možda Radio New York nije počeo onoga dana kada sam ga osnovao.
Možda je počeo mnogo ranije.
Na gomili drva dok sam pjevao Svetu Pekoviću.
Pred televizijskom kamerom 1970.
U Galaksiji.
Na Glasu Tare.
Dok sam učio stih da bih impresionirao djevojku.
U raspravama na Trgu kada smo se takmičili ko bolje govori.
Sve su to možda bili mali treninzi za nešto što tada nijesam mogao ni zamisliti.
KOLAŠIN KOJI NOSIM U SEBI
Danas mogu fotografisati svaki trenutak.
Mogu pronaći film kad poželim.
Muhammada Alija mogu gledati usred dana.
Mogu jednim pritiskom razgovarati sa čovjekom na drugom kraju planete.
Ali nijedna tehnologija ne može vratiti osjećaj tog vremena.
Kada cijela prostorija gleda jedan televizor.
Kada jednu sličicu tražiš sedmicama.
Kada stih moraš znati napamet.
Kada djevojku moraš pogledati u oči.
Kada jedna ulična lampa osvijetli cijelu noć.
Kada gomila drva postane pozornica.
Kada autobus pred Planinarom donese miris nekog drugog svijeta.
Kada voz iznad Smailagića Polja prolazi prema mjestima koja još nijesi vidio.
I kada jedan kratki zvižduk iz avlije znači:
„Brko je napolju.“
Danas znam da je upravo taj zvižduk možda jedna od najljepših slika čitavog mog djetinjstva.
Jer nije pozivao samo druga da izađe iz stana.
Pozivao nas je da izađemo u život.
I izlazili smo.
Svaki dan.
Bez telefona.
Bez plana.
Bez straha da ćemo nešto propustiti.
Jer ono najvažnije već je bilo tu:
jedni drugima.
Ne pišem ovo da bih rekao da je nekada sve bilo bolje.
Nije.
Niti da je danas sve gore.
Nije.
Pišem da ostane zapisano kako je izgledalo jedno vrijeme u kojem smo odrastali drugačije.
Kada nijesmo imali — pravili smo.
Kada nijesmo znali — čitali smo.
Kada smo željeli — radili smo.
Kada smo voljeli — morali smo skupiti hrabrost i to pokazati.
Kada bismo pali — ustajali smo.
Kada bismo se posvađali — znali smo pružiti ruku.
I kada je došlo vrijeme da odemo — otišli smo.
Ali nešto smo ponijeli.
Ja sam ponio Kolašin.
Od Milutina Lakićevića 10 do Sarajeva.
Od Sarajeva kroz život.
I mnogo kasnije preko okeana do New Yorka.
Zato kada danas sjednem pred mikrofon Radio New Yorka, iza njega nije samo čovjek koji govori iz Amerike.
Negdje tu još stoji onaj dječak.
Sa ispucalim rukama od klikera.
Sa stihom u glavi.
Sa palicama za bubnjeve.
Sa braon pojasom.
Sa širokim farmerkama.
Sa šimikama.
Možda sa malo previše Jamesa Deana u hodu.
I sa velikom željom da sazna šta postoji iza kolašinskih planina.
Vidio sam mnogo.
Otišao daleko.
Ali trebalo mi je više od pola vijeka da potpuno razumijem nešto jednostavno:
svijet sam tražio daleko, a temelje onoga što sam postao već sam nosio iz jednog malog grada.
Iz Kolašina.
Mog Kolašina.
A ako me neko pita šta mi je od svega ostalo najdublje urezano, možda neću prvo pomenuti ni školu, ni sport, ni muziku, ni televiziju.
Možda ću samo zatvoriti oči.
Vidjeti onu staru avliju.
Ja na drugom spratu.
Brko na prvom.
I čuti:
jedan kratki zvižduk.
Vrijeme je da izađemo.
Pred nama je cijeli dan.
Pred nama je cijeli Kolašin.
A mi još ne znamo da ćemo jednoga dana dati sve da možemo vratiti samo jedan takav dan.
To je Kolašin koji nosim u sebi.
Ismet Rastoder
Radio New York
No comment yet, add your voice below!