RADIO NEW YORK ANALIZA: GDJE U AMERICI ŽIVE NAŠI LJUDI – I KOLIKO NAS ZAISTA IMA?

Radio New York donosi jednu zanimljivu analizu o kojoj se veoma malo govori – gdje danas u Sjedinjenim Američkim Državama žive naši ljudi, koliko ih ima i kako je moguće da smo stigli već do četvrte generacije, a da još uvijek nemamo preciznu mapu naše zajednice.

Kada bih vas sada pitao:

U kojem američkom gradu živi najviše naših ljudi?

Šta biste odgovorili?

New York?

Chicago?

St. Louis?

Odgovor je mnogo zanimljiviji nego što možda očekujete.

Jer kada je Radio New York počeo da slaže podatke, grad po grad, od velikih američkih metropola do malih mjesta, pojavila se jedna sasvim drugačija slika.

Slika jedne velike zajednice rasute od Atlantika do Pacifika.

Procjenjuje se da u Americi danas živi oko 500.000 ljudi bosanskohercegovačkog porijekla i njihovih potomaka.

Ali to nije cijela priča.

Jer u taj broj ne možemo jednostavno ubrojati sve Bošnjake porijeklom iz Crne Gore, Plava, Gusinja, Rožaja i Bihora, niti Bošnjake iz Sandžaka, kao ni sve njihove potomke rođene u Americi.

A upravo među njima danas imamo nešto što posebno želimo naglasiti:

već imamo ČETVRTU GENERACIJU naših ljudi rođenih i odraslih u Americi.

Zato ovo nije samo priča o tome gdje živimo.

Ovo je priča o tome koliko dugo smo ovdje, šta smo izgradili i koliko smo zapravo velika zajednica.

Evo jedne priče iz Amerike koja je mnogo zanimljivija nego što na prvi pogled izgleda.

Kada bih vas sada pitao:

U kojem američkom gradu živi najviše naših ljudi?

Šta biste odgovorili?

New York?

Vjerovatno.

Neko bi rekao Chicago.

Neko St. Louis.

I znate šta?

Svako bi imao ponešto pravo.

Ali kada počnete ozbiljnije da istražujete gdje su se naši ljudi naselili širom Sjedinjenih Američkih Država, dobijete jednu nevjerovatnu mapu.

Procjenjuje se da u Americi danas živi oko 500.000 ljudi bosanskohercegovačkog porijekla i njihovih potomaka.

Ali zapamtite taj broj.

Jer ćemo mu se vratiti.

Među najvećim centrima bosansko-američke zajednice nalazi se Chicago, za čije šire područje postoje procjene od oko 90.000 ljudi.

Tu je St. Louis, sa procjenama od oko 70.000, grad koji je decenijama toliko povezan sa našim ljudima da je postao sinonim za bosanski život u Americi.

Postojala je tamo čitava „Little Bosnia“.

Restorani.

Prodavnice.

Pekare.

Firme.

Kulturne i vjerske institucije.

Na ulici ste mogli čuti naš jezik.

Ali onda dolazi podatak koji bi mnoge mogao iznenaditi.

Sjeveroistočna Florida – oko 40.000.

Posebno Jacksonville.

Ko bi na prvi pogled povezao Jacksonville sa jednom od najvećih bosansko-američkih zajednica?

A ipak – tamo su naši ljudi napravili ozbiljnu zajednicu.

Idemo dalje.

Upstate New York – oko 24.000.

Detroit – oko 20.000.

Phoenix – oko 15.000.

Atlanta – oko 10.000.

Salt Lake City – oko 7.000.

A onda dolazimo do jednog grada koji je meni možda i najzanimljiviji.

Utica, New York.

Nije New York City.

Nije Chicago.

Nije Los Angeles.

Nije ni grad koji bi većina naših ljudi prvo pomenula.

A Utica je postala jedno od najzanimljivijih mjesta bosansko-američke priče.

Kada gledamo samo stanovnike rođene u Bosni i Hercegovini, a ne njihovu djecu i potomke, pojavljuju se nevjerovatni podaci.

I tu shvatite nešto važno.

Naši ljudi nijesu samo u velikim američkim metropolama.

Ima ih u manjim gradovima za koje možda nikada ne biste pomislili da imaju veze sa Bosnom.

Mehlville u Missouriju.

Waterloo u Iowi.

Louisville u Kentuckyju.

Kentwood u Michiganu.

Bowling Green u Kentuckyju.

I desetine drugih mjesta.

Negdje ih je nekoliko hiljada.

Negdje nekoliko stotina.

Negdje nekoliko desetina porodica.

Ali kada sve te male tačke počnete stavljati na jednu mapu Amerike – slika se potpuno mijenja.

Odjednom shvatite da naši ljudi nijesu koncentrisani samo u pet ili šest gradova.

Rasuti smo širom kontinenta.

Od Atlantika do Pacifika.

Od Floride do države Washington.

Od New Yorka do Kalifornije.

Ali sada dolazimo do dijela priče koji ovu statistiku čini još zanimljivijom.

Rekli smo:

oko 500.000 ljudi bosanskohercegovačkog porijekla.

Dobro.

Ali gdje su onda u toj priči Bošnjaci iz Crne Gore?

Gdje su Plavljani?

Gdje su Gusinjani?

Gdje su Rožajci?

Bihorci?

Ucinjani ?

Barani?

Ljudi iz Bijelog Polja i drugih krajeva Crne Gore?

A gdje su Bošnjaci iz Sandžaka?

Tu statistika postaje mnogo komplikovanija.

Jer čovjek može biti Bošnjak, a da nikada nije živio u Bosni i Hercegovini.

Može biti rođen u Plavu.

U Gusinju.

U Rožajama.

U Novom Pazaru.

A danas živjeti u New Yorku.

I sada dolazimo do nečega što je posebno važno.

Mi u Americi više nemamo samo prvu, drugu ili treću generaciju naših ljudi.

Mi danas već imamo ČETVRTU GENERACIJU.

Zastanite malo kod toga.

Četvrtu.

To znači da postoje djeca rođena u Americi čiji su roditelji rođeni u Americi.

Čiji su djedovi i nane takođe rođeni ili odrasli ovdje.

A čiji su pradjedovi prije mnogo decenija krenuli iz Bosne, Plava, Gusinja, Sandžaka ili nekog drugog našeg kraja preko Atlantika.

To više nije samo priča o iseljeništvu.

To je istorija jednog naroda u Americi.

Prva generacija je došla sa koferom.

Druga je ovdje odrastala.

Treća je već potpuno pripadala američkom društvu.

A četvrta danas nasljeđuje priču koju je započeo pradjed prije možda sedamdeset, osamdeset ili više godina.

I upravo zato postaje sve teže odgovoriti na jednostavno pitanje:

Koliko nas ima?

Jer četvrta generacija neće se u američkoj statistici pojaviti kao doseljenik iz Bosne ili Crne Gore.

Ona je rođena ovdje.

Ona je – Amerikanac.

Ali porodično stablo možda vodi pravo do Plava.

Gusinja.

Rožaja.

Sarajeva.

Bihaća.

Mostara.

Novog Pazara.

I zato je New York možda najbolji primjer.

Plavljani i Gusinjani ovdje nijesu od juče.

Dolazili su prije velikog izbjegličkog talasa iz Bosne devedesetih.

Dolazili su trbuhom za kruhom.

Jedan je dovodio brata.

Brat rođaka.

Rođak prijatelja.

Porodice su se spajale.

Nastajale su nove porodice.

Rađala su se djeca.

Onda unučad.

A danas već i praunučad.

I upravo je to – četvrta generacija.

Zato su Astoria, Queens i drugi djelovi New Yorka postali druga adresa hiljadama ljudi čiji korijeni vode prema Plavu, Gusinju i drugim našim krajevima.

I sada se vratimo onom broju sa početka.

Oko 500.000 ljudi bosanskohercegovačkog porijekla i njihovih potomaka.

Ali gdje su u toj računici Bošnjaci iz Crne Gore?

Gdje su Bošnjaci iz Sandžaka?

Gdje su desetine manjih zajednica?

I, posebno:

gdje su druga, treća i danas već ČETVRTA generacija rođena u Americi?

Zato na pitanje koliko Bošnjaka zaista živi u Sjedinjenim Američkim Državama nema jednostavnog i potpuno pouzdanog odgovora.

Američka statistika ne stavlja sve te ljude u jednu urednu kolonu sa natpisom:

BOŠNJACI.

Jedan će napisati Bosnian.

Drugi Bosniak.

Treći Montenegrin.

Četvrti American.

Peti Bosnian

Jedan je rođen u Sarajevu.

Drugi u Plavu.

Treći u Gusinju.

A četvrti možda u New Yorku, kao i njegov otac i njegov djed.

A korijen im može biti isti.

Zato statistika pokazuje samo dio stvarne slike.

A život pokazuje nešto drugo.

Pogledajte naše restorane.

Građevinske kompanije.

Transportne firme.

Prodavnice.

Advokatske kancelarije.

Ljekare.

Profesore.

Sportiste.

Kulturne centre.

Džamije.

Udruženja.

I shvatićete da je zajednica mnogo veća i razgranatija nego što izgleda u jednoj tabeli.

Mnogi su u ovu zemlju došli sa jednim ili dva kofera.

Neki nijesu znali ni engleski.

Neki su došli kao izbjeglice.

Neki mnogo ranije – tražeći posao i bolji život.

Radilo se danju i noću.

A onda je došla druga generacija.

Pa treća.

I danas – četvrta.

I možda je upravo ta četvrta generacija najveći dokaz koliko je duga naša američka priča.

Jer kada pradjed dođe preko Atlantika, a njegov praunuk danas odrasta kao Amerikanac – između njih nijesu samo četiri generacije.

Između njih je čitava istorija jedne porodice.

Zato je možda pogrešno našu priču svesti samo na broj.

450.000.

500.000.

Možda ćemo jednog dana imati ozbiljno istraživanje koje će nam dati mnogo precizniji odgovor.

Ali već danas znamo dovoljno.

Po Americi postoji jedna nevidljiva mapa naših ljudi.

Chicago.

St. Louis.

Jacksonville.

New York.

Utica.

Detroit.

Phoenix.

Atlanta.

Salt Lake City.

Waterloo.

Louisville.

Bowling Green.

I još desetine i desetine gradova.

Velikih i malih.

U svakom od njih jedna tačka.

Jedna porodica.

Jedna priča.

Jedan čovjek koji je nekada krenuo preko okeana.

A iza nekih od tih ljudi danas već stoje četiri američke generacije.

I kada spojite sve te tačke…

dobijete nešto mnogo veće od statistike.

Zato možda naše najveće pitanje više nije:

„Koliko nas ima u Americi?“

Nego:

Ako nas ima toliko…

ako smo od New Yorka do Kalifornije…

ako smo ovdje već dovoljno dugo da imamo četvrtu generaciju…

ako imamo uspješne ljude, firme, znanje, organizacije i generacije koje tek dolaze…

znamo li mi uopšte koliko smo jaki kada se sve te tačke spoje?

Jer Amerika nas je rasula po hiljadama kilometara.

Ali četiri generacije dokazuju da korijen nije nestao. Korijen je pustio nove korijene.

I možda je krajnje vrijeme da napravimo mapu na kojoj ćemo konačno vidjeti ne samo gdje smo…

nego i koliko nas zaista ima.