DA LI VLAST SVJESNO GASI CRNOGORSKI TURIZAM – I PROTJERUJE GRAĐANE SA NJIHOVOG MORA?

Crna Gora ima more koje joj je priroda poklonila, a vlast ga je pretvorila u privilegiju bogatih.

Imamo jednu od najljepših obala Evrope, planine, jezera, stare gradove i prirodu kakvu bi mnoge države poželjele. Ali umjesto da od turizma napravimo dugoročnu razvojnu politiku, dostupnu i gostima i domaćim građanima, mi smo od crnogorskog primorja napravili sezonsku pijacu na kojoj se za nekoliko nedjelja pokušava naplatiti sve ono što država tokom godine nije znala da stvori.

Hoteli su sve skuplji. Restorani podižu cijene. Parking, kafa, voda i običan porodični ručak postaju ozbiljan udar na kućni budžet. Na pojedinim ekskluzivnim plažama set ležaljki i suncobran košta od 120 do 200 eura, dok cijena u takozvanoj premium zoni može dostići i 250 eura za jedan dan.

Postavlja se jednostavno pitanje:

Za koga se gradi crnogorski turizam?

Za građanina Crne Gore očigledno sve manje.

Prosječna neto zarada u maju 2026. iznosila je oko 1.033 eura. To znači da bi radnik sa prosječnom platom, kada bi svakog dana iznajmljivao ležaljke po cijeni od 120 eura, kompletnu mjesečnu zaradu potrošio za manje od devet dana – bez hotela, hrane, goriva, parkinga i bilo kakvog drugog troška.

A šta da radi četvoročlana porodica?

Da uzme kredit kako bi sedam dana otišla na sopstveno more?

Da ponese hranu od kuće, parkira kilometrima daleko i traži nekoliko metara plaže na kojima joj niko neće naplatiti pravo da spusti peškir?

Da djeci objašnjava da more pripada Crnoj Gori, ali da oni nemaju novca da mu priđu?

To više nije samo pitanje turizma. To je pitanje socijalne pravde, upravljanja državnim resursima i prava građana da koriste ono što pripada svima.

DRŽAVA SE HVALI BROJEVIMA, A NE GOVORI KAKO LJUDI ŽIVE

Zvanična statistika pokazuje da je Crna Gora tokom 2025. godine imala oko 2,73 miliona turističkih dolazaka i više od 15,36 miliona noćenja. Međutim, čak 95,8 odsto svih noćenja ostvarili su strani turisti, dok su domaći činili samo 4,2 odsto.

Taj podatak treba dobro pročitati.

On ne pokazuje samo da Crna Gora zavisi od stranih gostiju. On pokazuje i da je domaći čovjek gotovo nestao iz turističke slike sopstvene države.

Kada građani Crne Gore čine svega nekoliko procenata ukupnih noćenja, vlast bi morala da se zapita zbog čega je to tako. Da li građani ne vole svoje more, svoje planine i svoje gradove – ili jednostavno više ne mogu da ih priušte?

Vlast se često hvali brojem dolazaka i noćenja. Ali broj turista sam po sebi ne znači uspješnu sezonu. Turistički stručnjaci upozoravaju da veći broj gostiju ne mora donijeti i veći prihod ako gosti ostaju kraće, troše manje ili se veliki dio prometa odvija u sivoj zoni.

Brojevi bez ozbiljne analize mogu biti propaganda, a ne dokaz uspjeha.

CIJENE RASTU, A KVALITET I INFRASTRUKTURA NE PRATE TAJ RAST

U julu 2025. godišnja inflacija iznosila je 4,5 odsto, a među glavnim pokretačima mjesečnog rasta cijena bile su upravo usluge smještaja.

Ali rast cijena nije praćen jednakim rastom kvaliteta.

Turističku sezonu i dalje dočekujemo sa kilometarskim kolonama, uskim i preopterećenim putevima, problemima sa parkingom, otpadom, kanalizacijom, vodosnabdijevanjem i nedovoljnom avio-dostupnošću. Uoči sezone 2025. nijesu bila otvorena sva kupališta, aerodromi su imali ograničene kapacitete, a saobraćajne gužve mjerile su se kilometrima.

I druge analize upozoravaju da turizam raste brže od infrastrukture i da Crna Gora goste privlači prirodnom ljepotom, ali ih dočekuje kao nedovoljno pripremljena destinacija.

Dakle, naplaćujemo cijene ozbiljnih evropskih destinacija, a često nudimo infrastrukturu nedostojnu zemlje koja od turizma očekuje gotovo sve.

Gost neće vječno plaćati samo pogled na more.

Neće mu biti dovoljno što je voda lijepa ako satima stoji u koloni, nema gdje da parkira, prolazi pored smeća, plaća prenaduvane cijene i dobija uslugu koja ne odgovara računu.

Još manje će to moći domaći građanin.

DA LI JE CILJ TURIZAM ILI PRODAJA OBALE?

Godinama se u Crnoj Gori razvija model po kojem se najljepši djelovi obale postepeno pretvaraju u zatvorene ili poluzatvorene zone hotela, rizorta, marina i luksuznih kompleksa.

Građanima se formalno kaže da je more dostupno svima. U praksi se pristup ograničava skupim mobilijarom, parkingom, koncesijama, hotelskim zonama i cijenama koje običnog čovjeka tjeraju da se sam udalji.

Ne morate staviti rampu na plažu ako ste postavili cijenu koju građanin ne može da plati.

Ne morate zabraniti ulazak domaćem stanovništvu ako ste prostor uredili tako da se ono na njemu osjeća siromašno, nepoželjno i suvišno.

Tako se javno dobro neprimjetno pretvara u privatnu privilegiju.

Posebno je poučan slučaj Svetog Stefana, koji je godinama bio zatvoren zbog spora u kojem je jedno od ključnih pitanja bio upravo pristup plažama koje su tradicionalno koristili lokalni građani. Ponovno otvaranje najavljeno je za jul 2026. godine.

Zar Crna Gora nije ništa naučila?

VLAST MORA ODGOVORITI: POSTOJI LI UOPŠTE STRATEGIJA?

Najozbiljniji podatak možda nije cijena ležaljki, broj turista niti dužina kolona.

U izvještaju o radu Ministarstva turizma za 2025. godinu navodi se da je od 18 planiranih tema i obaveza realizovano samo deset, odnosno 55,6 odsto.

Dakle, dok se od građana, hotelijera, ugostitelja i zaposlenih očekuje da budu spremni za svaku sezonu, samo Ministarstvo turizma nije realizovalo gotovo polovinu sopstvenih planiranih obaveza.

I onda se pitamo zašto je svaka sezona iznenađenje.

Zašto se o radnicima govori tek pred početak ljeta?

Zašto se problemi na granicama, aerodromima i putevima otkrivaju kada turisti već stignu?

Zašto se cijene prepuštaju stihiji?

Zašto ne postoji ozbiljna politika domaćeg i socijalnog turizma?

Zašto građanin iz Pljevalja, Bijelog Polja, Berana, Rožaja, Plava, Nikšića ili Podgorice nema pristupačne programe da sa porodicom ljetuje u sopstvenoj državi?

Zašto država nema uređene javne plaže sa normalnim cijenama, tuševima, toaletima, spasilačkim službama i prostorom na kojem je moguće besplatno postaviti peškir?

NIJE PROBLEM ŠTO POSTOJE LUKSUZNI HOTELI

Crnoj Gori trebaju luksuzni hoteli. Trebaju joj ozbiljni investitori, bogati gosti, marine i vrhunska turistička ponuda.

Ali država nije hotelski kompleks.

Obala nije privatni klub.

Crna Gora ne može biti uređena tako da nekoliko kilometara luksuza služi strancima i privilegovanima, dok se građanima objašnjava da tržište određuje sve.

Ozbiljna država mora imati ponudu za različite kategorije gostiju: od luksuznog do porodičnog, omladinskog, zdravstvenog, planinskog, seoskog i socijalnog turizma.

Predsjednik Odbora za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore upozorio je da Crna Gora ne može razvijati turizam oslanjajući se samo na prirodnu ljepotu i sezonsku potražnju, već mora postati dostupna, profesionalna, sadržajno bogata i cjenovno opravdana destinacija.

Upravo je izraz „cjenovno opravdana“ ključan.

Nije svaka visoka cijena problem. Problem je visoka cijena bez odgovarajuće vrijednosti.

Problem je kada porodica plati stotine eura, a dobije gužvu, buku, loš prilaz, prljavštinu, neljubaznost i osjećaj da je neko pokušao da joj za nekoliko dana uzme koliko može.

DA LI VLAST NAMJERNO GASI TURIZAM?

Nemamo dokaz da je neko u Vladi napravio plan da namjerno uništi crnogorski turizam ili dokaže da Crna Gora nije održiva država.

Ali imamo pravo da postavimo pitanje:

Kako se naziva ponašanje vlasti koja zna da su cijene nekontrolisane, infrastruktura nedovoljna, građani protjerani sa sopstvenih plaža, a turistička politika svedena na prebrojavanje gostiju – i godinama ništa suštinski ne mijenja?

Je li to namjera?

Je li nesposobnost?

Je li pogodovanje krupnom kapitalu?

Je li nebriga?

Za građane i privredu krajnji rezultat može biti isti.

Turizam se ne gasi samo zabranama. Gasi se kada gost jednom dođe i odluči da se više ne vrati. Gasi se kada domaći čovjek počne da ljetuje u Albaniji, Grčkoj ili Turskoj jer mu je tamo povoljnije nego u sopstvenoj državi.

Gasi se kada radnik sa crnogorskog primorja vidi more svakoga dana, a svojoj djeci ne može priuštiti sedmicu odmora na toj istoj obali.

Gasi se kada prirodnu ljepotu zamijenimo pohlepom, a gostoprimstvo cjenovnikom.

MORE NIJE VLASNIŠTVO VLASTI, KONCESIONARA I INVESTITORA

Crnogorsko more pripada Crnoj Gori i njenim građanima.

Pripada i turistima koji dolaze kao naši gosti, ali ne smije prestati da pripada ljudima koji su na toj obali rođeni, koji plaćaju poreze i koji od svog rada održavaju ovu državu.

Vlada mora hitno napraviti javnu i mjerljivu strategiju kontrole kvaliteta turističke ponude, zaštititi dovoljan broj potpuno uređenih javnih kupališta, osigurati transparentnost koncesija, poboljšati saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu i razviti programe dostupnog odmora za domaće porodice, penzionere, djecu i građane sa manjim prihodima.

Jer država koja svom građaninu dozvoli da bude stranac na sopstvenom moru ne vodi turističku politiku.

Ona rasprodaje osjećaj pripadnosti.

A kada narod izgubi pravo da koristi zemlju, obalu i resurse koji mu pripadaju, tada više nije pitanje da li će propasti jedna turistička sezona.

Pitanje je šta će ostati od države.

Radio New York
Ismet Rastoder