Ismet Rastoder za Radio New York: Lične karte u konzulatima, jednostavnije regulisanje prebivališta i državljanstvo za potomke iseljenika. Hrvatska, Srbija, Slovenija i Irska već imaju modele iz kojih Crna Gora može učiti.„Državljanstvo nije glasački listić, porijeklo ne prestaje protokom vremena, a država koja poštuje svoju dijasporu mora joj omogućiti da svoja prava ostvaruje bez nepotrebnog prelaska granica.“

CRNA GORO, TVOJI GRAĐANI ŽIVE ŠIROM SVIJETA – ZAŠTO IM DRŽAVU ČINIŠ TAKO DALEKOM?

Lične karte u konzulatima, regulisanje prebivališta bez putovanja preko okeana, državljanstvo za djecu, unuke i naredne generacije iseljenika – zašto Crna Gora ne bi primijenila rješenja koja već postoje u drugim evropskim državama?

Piše: Ismet Rastoder, diplomirani pravnik
Radio New York | 3. novembar 2026.

---

DRŽAVA KOJA GOVORI O DIJASPORI MORA BITI DOSTUPNA SVOJIM GRAĐANIMA

Decenijama slušamo o značaju crnogorske dijaspore.

O njenoj ljubavi prema domovini, ekonomskom doprinosu, investicijama, humanitarnom radu i očuvanju porodičnih, kulturnih i zavičajnih veza.

Predstavnici državnih institucija govore o potrebi jačanja saradnje sa iseljenicima. Organizuju se susreti, konferencije, prijemi i manifestacije.

Ali iza svih tih govora ostaje jedno jednostavno pitanje:

Šta je Crna Gora konkretno uradila da svojim državljanima koji žive u inostranstvu olakša ostvarivanje njihovih osnovnih prava?

Zašto čovjek koji živi u New Yorku, Detroitu, Čikagu, Luksemburgu, Njemačkoj ili Švajcarskoj mora putovati u Crnu Goru zbog administrativnih postupaka koji bi se, uz odgovarajuću opremu i zakonska ovlašćenja, mogli završavati preko diplomatsko-konzularnih predstavništava?

Zašto se od dijaspore očekuje da održava veze sa državom, a istovremeno joj se ne omogućava jednostavan pristup svim osnovnim administrativnim uslugama?

Zašto se godinama govori o digitalizaciji državne uprave, a građani koji žive hiljadama kilometara daleko i dalje moraju razmišljati o avionskim kartama, odsustvu sa posla i odlascima na šaltere?

I konačno, zašto djeca, unuci i naredne generacije crnogorskih iseljenika nailaze na ograničenja kada žele da steknu državljanstvo države svojih predaka?

Ovo nijesu pitanja koja treba posmatrati samo kroz politiku.

Ovo su pitanja pravne sigurnosti, organizacije države, jednakog pristupa administrativnim uslugama i dugoročnog odnosa Crne Gore prema njenim iseljenicima.

Vrijeme je da se o dijaspori prestane govoriti samo kao o ekonomskom resursu, a počne ozbiljno razmišljati o njenim pravima i potrebama.

1. ZAŠTO LIČNU KARTU NE MOŽEMO DOBITI PREKO KONZULATA?

Zamislimo sasvim običnu situaciju.

Crnogorski državljanin živi u New Yorku.

Ima porodicu, posao, imovinu i obaveze.

Njegova lična karta je istekla.

Za obnavljanje tog dokumenta mora organizovati odlazak u Crnu Goru.

Avionska karta, izgubljeni radni dani, smještaj, prevoz i drugi troškovi mogu predstavljati ozbiljno finansijsko opterećenje.

A govorimo o osnovnom identifikacionom dokumentu.

Zašto?

Da li je zaista neophodno da čovjek prelazi Atlantski okean da bi podnio zahtjev za ličnu kartu?

Crna Gora već omogućava podnošenje zahtjeva za pasoše u pojedinim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, uključujući Generalni konzulat u New Yorku.

Dakle, određena infrastruktura i iskustvo već postoje.

Postavlja se sasvim opravdano pitanje:

Ako je moguće organizovati izdavanje pasoša preko konzulata, zašto se ne bi stvorili uslovi za izdavanje ličnih karata?

Ne govorimo o tome da se u svakom konzulatu otvara fabrika za proizvodnju dokumenata.

Govorimo o savremenom administrativnom sistemu.

Građanin dođe u konzulat, identifikuje se, preda zahtjev, fotografiše se i dostavi potrebne biometrijske podatke.

Podaci se bezbjednim elektronskim putem dostavljaju nadležnom organu u Crnoj Gori.

Dokument se izrađuje u ovlašćenom centru, a zatim dostavlja konzulatu radi uručenja.

Naravno, za takav postupak potrebno je obezbijediti zakonska ovlašćenja, zaštitu ličnih podataka, bezbjednost sistema i odgovarajuću organizaciju.

Ali to nijesu razlozi da se od reforme odustane.

To su pitanja koja treba riješiti.

Država koja može da organizuje izdavanje pasoša preko konzulata treba ozbiljno da razmotri i proširenje te usluge na lične karte.

2. NABAVITE OPREMU I POVEŽITE KONZULATE SA MUP-OM

Savremena tehnologija omogućava da se veliki dio administrativnih postupaka obavlja bez fizičkog dolaska građanina u centralnu državnu instituciju.

Zato predlažem da Vlada Crne Gore, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova pokrenu zajednički projekat modernizacije konzularnih usluga.

Potrebno je utvrditi koja predstavništva već imaju biometrijsku opremu, kakve su njene mogućnosti i šta je neophodno za proširenje usluga.

Gdje je potrebno, treba nabaviti dodatne uređaje za fotografisanje, uzimanje otisaka prstiju, elektronsko evidentiranje potpisa i provjeru identiteta.

Potrebno je uspostaviti bezbjednu komunikaciju sa nadležnim državnim evidencijama.

Takođe je neophodno obučiti službenike i precizno odrediti njihove nadležnosti.

Konzulat ne mora donositi sve odluke. Ali mora postojati mogućnost da građanin preko konzulata pokrene postupak i dostavi dokumentaciju.

Nadležni organ u Crnoj Gori može odlučivati o zahtjevu.

Konzulat može biti mjesto podnošenja zahtjeva, identifikacije, komunikacije i uručenja dokumenata.

Takav model predstavlja realan predmet za tehničku i pravnu analizu.

A od države očekujemo da tu analizu konačno sprovede.

3. PREBIVALIŠTE – ZAŠTO GRAĐANIN MORA PUTOVATI DA BI DOKAZIVAO SVOJ STATUS?

Posebno pitanje predstavlja prebivalište.

U Crnoj Gori se godinama govori o kontroli prebivališta, ažuriranju registara i sređivanju biračkog spiska.

Država ima pravo i obavezu da vodi tačne evidencije.

To niko ozbiljan ne bi trebalo da osporava.

Ali država istovremeno ima obavezu da građanima omogući zakonite, dostupne i pravične postupke.

Ako se od čovjeka koji živi u Americi traži da dostavi određene dokaze o svom prebivalištu, zašto mu se ne bi omogućilo da to uradi preko konzulata?

Zašto ne bi mogao elektronski dostaviti dokumentaciju?

Zašto ne bi mogao primiti službeno obavještenje, izjasniti se o činjenicama i podnijeti žalbu bez nepotrebnog putovanja?

Ako država želi tačne registre, mora građanima omogućiti jednostavan način da učestvuju u njihovom ažuriranju.

Posebno treba razlikovati boravak u inostranstvu od prebivališta u Crnoj Gori.

To nijesu identični pravni pojmovi.

Činjenica da čovjek određeni period živi i radi u drugoj državi ne smije sama po sebi zamijeniti zakonit postupak utvrđivanja njegovog prebivališta.

Svaki slučaj mora se razmatrati na osnovu relevantnih činjenica i zakonskih kriterijuma.

Građaninu mora biti omogućeno da dostavi dokaze, izjasni se i koristi pravna sredstva.

Zato predlažem da se diplomatsko-konzularna predstavništva uključe u administrativnu komunikaciju sa državljanima u postupcima koji se odnose na prebivalište.

To ne znači da konzulat treba da odlučuje o prebivalištu umjesto MUP-a.

Znači da građanin treba da ima mogućnost da dokumentaciju dostavi iz države u kojoj živi.

Uređivanje registara ne smije se pretvoriti u administrativnu prepreku za ostvarivanje prava.

4. A ŠTA JE SA DJECOM, UNUCIMA I PRAUNUCIMA NAŠIH ISELJENIKA?

Dolazimo do pitanja koje smatram jednim od najvažnijih za budućnost crnogorske dijaspore.

Šta je sa našom djecom?

Šta je sa unucima?

Šta je sa praunucima?

Šta je sa generacijama koje su rođene u Americi, Njemačkoj, Luksemburgu, Švajcarskoj, Kanadi ili drugim državama?

Njihovi roditelji, djedovi ili pradjedovi rođeni su u Crnoj Gori.

Njihove porodice potiču iz Gusinja, Plava, Rožaja, Bijelog Polja, Berana, Petnjice, Podgorice, Bara, Ulcinja, Nikšića i drugih crnogorskih gradova i mjesta.

Mnogi od tih mladih ljudi žele da sačuvaju vezu sa zemljom svojih predaka.

Žele da posjećuju Crnu Goru, upoznaju njenu istoriju, održavaju porodične veze i učestvuju u njenom razvoju.

Zašto im onda ne bismo omogućili jednostavniji zakonski put do crnogorskog državljanstva?

Zašto bi činjenica da su rođeni u drugoj državi predstavljala prepreku?

Zašto bi određena starosna granica bila razlog da izgube mogućnost sticanja državljanstva po porijeklu?

Zašto bi morali da napuste posao i porodicu u inostranstvu kako bi ispunili uslov višegodišnjeg boravka u Crnoj Gori?

I zašto bi morali da se odreknu državljanstva države u kojoj su rođeni?

Porijeklo ne prestaje kada čovjek navrši 18, 23 ili 40 godina.

Porodična veza ne nestaje zato što je neko rođen preko okeana.

Zato smatram da Crna Gora treba da razmotri novi zakonski model koji bi potomcima iseljenika omogućio sticanje državljanstva na osnovu dokazanog porijekla, bez nepotrebnih starosnih i boravišnih ograničenja.

5. ŠTA DANAS PROPISUJE CRNOGORSKI ZAKON?

Da bismo govorili ozbiljno, moramo pogledati postojeće propise.

Zakon o crnogorskom državljanstvu poznaje više osnova sticanja državljanstva, uključujući porijeklo i prijem.

Međutim, za određene kategorije djece rođene u inostranstvu postoje posebni uslovi i rokovi.

Za pojedine slučajeve predviđeno je podnošenje zahtjeva do navršene 18. odnosno 23. godine života.

Posebno je značajan član 10 Zakona o crnogorskom državljanstvu.

On predviđa mogućnost sticanja državljanstva prijemom za crnogorske iseljenike i članove njihovih porodica do trećeg stepena srodstva u pravoj liniji, uz uslov zakonitog i neprekidnog boravka u Crnoj Gori najmanje dvije godine i ispunjavanje drugih propisanih uslova.

Upravo tu vidim prostor za ozbiljnu reformu.

Zašto bi potomak crnogorskog iseljenika morao prethodno dvije godine živjeti u Crnoj Gori da bi mogao ostvariti mogućnost prijema u državljanstvo po tom osnovu?

Zašto zakon ne bi omogućio poseban postupak za potomke iseljenika koji mogu dokumentima dokazati svoje porijeklo?

Zašto bi se mogućnost sticanja državljanstva ograničavala određenim stepenom srodstva, ako je moguće pouzdano dokazati porodičnu vezu kroz više generacija?

Predlažem da se razmotri ukidanje nepotrebnih ograničenja za sticanje državljanstva na osnovu dokazanog porijekla.

To podrazumijeva uklanjanje starosnih prepreka, preispitivanje obaveze prethodnog boravka i otvaranje mogućnosti za potomke narednih generacija.

Naravno, uz obaveznu provjeru identiteta, dokumentacije i porodične veze.

Ne tražimo državljanstvo bez zakona.

Tražimo zakon koji će omogućiti jednostavniju, pravičniju i dostupniju proceduru.

6. HRVATSKA JE UKINULA GENERACIJSKO OGRANIČENJE ZA POTOMKE ISELJENIKA

Pogledajmo kako su ovo pitanje uredile druge države.

Hrvatska je izmjenama svog zakonodavstva liberalizovala uslove za sticanje državljanstva iseljenika i njihovih potomaka.

Posebno je značajno što je ukinuto ranije ograničenje koje se odnosilo na stepen srodstva u pravoj liniji.

To znači da potomci hrvatskih iseljenika mogu podnositi zahtjeve i kroz udaljenije generacije, uz ispunjavanje drugih zakonskih uslova.

Takođe su za ovu kategoriju pojednostavljeni određeni zahtjevi u pogledu poznavanja hrvatskog jezika, pisma, kulture i društvenog uređenja.

Zahtjevi se mogu podnositi i preko diplomatsko-konzularnih predstavništava.

Ovdje je važno naglasiti da hrvatsko državljanstvo nije automatski dostupno svakoj osobi koja tvrdi da ima hrvatsko porijeklo.

Potrebno je dokazati zakonom relevantne činjenice i ispuniti propisane uslove.

Ali Hrvatska je pokazala da je moguće ukloniti generacijsko ograničenje za potomke iseljenika.

Zašto Crna Gora ne bi razmotrila sličan model?

Ako potomak iseljenika može pouzdano dokazati porodičnu vezu sa Crnom Gorom, zašto bi broj generacija sam po sebi predstavljao prepreku?

7. SRBIJA OMOGUĆAVA POSEBAN PUT DO DRŽAVLJANSTVA ISELJENICIMA I NJIHOVIM POTOMCIMA

I Srbija ima poseban zakonski režim za iseljenike i njihove potomke.

Prema informacijama Generalnog konzulata Srbije u New Yorku, iseljenici i njihovi potomci mogu podnositi zahtjeve za prijem u državljanstvo po posebnom osnovu.

U postupku se dostavljaju dokumenta o identitetu, porijeklu i druge potrebne isprave.

Zahtjevi se mogu podnositi preko konzularnih predstavništava.

To pokazuje da se administrativni postupci vezani za državljanstvo mogu organizovati i izvan teritorije države.

Naravno, zakonski modeli Srbije i Crne Gore nijesu identični.

Svaka država samostalno uređuje uslove sticanja državljanstva.

Ali iskustvo Srbije predstavlja još jedan primjer da se pitanje državljanstva potomaka iseljenika može uređivati posebnim pravilima.

Zašto Crna Gora ne bi proučila takva rješenja i prilagodila ih vlastitom pravnom sistemu?

8. SLOVENIJA – POSEBNI POSTUPCI ZA ISELJENIKE I NJIHOVE POTOMKE

Slovenija takođe poznaje posebne mogućnosti sticanja državljanstva za iseljenike i njihove potomke.

Za određene kategorije potomaka postoje olakšani uslovi, dok se u drugim slučajevima zahtijeva dokazivanje stvarne povezanosti sa Slovenijom.

Slovenački propisi poznaju i posebne postupke koji se odnose na potomke iseljenika, uz različite uslove zavisno od pravnog osnova.

Značajno je i to što se određeni zahtjevi mogu podnositi preko diplomatsko-konzularnih predstavništava.

Ovaj primjer pokazuje da država može razviti više različitih pravnih puteva.

Jedan za djecu državljana.

Drugi za potomke iseljenika.

Treći za osobe koje imaju posebne veze sa državom.

Takav pristup mogao bi biti koristan i za Crnu Goru.

Ali naš prijedlog ide korak dalje.

Smatram da dokazano porijeklo treba da bude osnova za jednostavniji postupak, bez nepotrebnih zahtjeva za prethodnim višegodišnjim boravkom u Crnoj Gori.

9. IRSKA – DRŽAVLJANSTVO PREKO DJEDOVA I BAKA

Posebno je zanimljiv primjer Irske.

Irski sistem omogućava sticanje državljanstva osobama rođenim u inostranstvu ako im je djed ili baka rođen na ostrvu Irska, uz odgovarajući postupak upisa u registar rođenih u inostranstvu.

Postoje i pravila koja omogućavaju prenošenje državljanstva na naredne generacije, ali uz važan uslov da je roditelj stekao irsko državljanstvo prije rođenja djeteta.

Dakle, irski sistem ne omogućava neograničeno i automatsko prenošenje državljanstva kroz sve generacije.

Ali pokazuje koliko značajnu ulogu porijeklo može imati u zakonodavstvu jedne države.

Irska je razvila administrativni sistem u kojem osobe rođene izvan države mogu dokumentima dokazivati svoje porodične veze i, kada ispune uslove, steći državljanstvo.

To je primjer koji zaslužuje pažnju.

Zašto Crna Gora ne bi razvila poseban registar i elektronski postupak za potomke svojih iseljenika?

10. ITALIJA – PRIMJER KOJI POKAZUJE DA SE ZAKONI MOGU I POošTRAVATI

Italija je dugo bila poznata po širokim mogućnostima priznavanja državljanstva na osnovu porijekla.

Međutim, tokom 2025. godine italijansko zakonodavstvo značajno je izmijenjeno.

Uvedena su nova ograničenja za određene kategorije osoba rođenih u inostranstvu koje imaju i drugo državljanstvo.

Zato Italiju danas ne možemo predstavljati kao primjer neograničenog sticanja državljanstva kroz generacije.

Naprotiv.

Italijanski primjer pokazuje da države mogu mijenjati svoju politiku državljanstva i uvoditi strože uslove.

To je važno za ozbiljnu analizu.

Ne postoji jedan evropski model koji sve države primjenjuju.

Ali postoje različita iskustva iz kojih Crna Gora može izvući korisne zaključke.

Hrvatska je proširila mogućnosti za potomke iseljenika.

Irska je razvila sistem registracije državljanstva po porijeklu.

Srbija i Slovenija imaju posebne postupke za iseljenike i njihove potomke.

Italija je posljednjim reformama uvela nova ograničenja.

Crna Gora treba da prouči sve ove modele i javno obrazloži kakav odnos želi da razvija prema potomcima svojih iseljenika.

11. DVOJNO DRŽAVLJANSTVO – ZAŠTO BI NAŠA DJECA MORALA DA BIRAJU?

Jedno od ključnih pitanja predstavlja dvojno državljanstvo.

Zamislimo dijete rođeno u New Yorku.

Njegovi roditelji ili djedovi potiču iz Crne Gore.

Dijete ima američko državljanstvo.

Želi da stekne i crnogorsko.

Zašto bi se od njega zahtijevalo da bira između države u kojoj je rođeno i države svojih predaka?

Zašto te dvije pravne veze ne bi mogle postojati istovremeno?

Naravno, dvojno državljanstvo otvara pitanja međunarodnog prava, obaveza prema državama, vojne službe tamo gdje postoji, konzularne zaštite i drugih pravnih posljedica.

Ali to nijesu pitanja koja se ne mogu urediti zakonom.

Zato predlažem da Crna Gora razmotri poseban režim dvojnog državljanstva za potomke iseljenika.

Takav režim mogao bi omogućiti sticanje crnogorskog državljanstva bez obaveze odricanja od državljanstva države rođenja.

Uz odgovarajuće provjere i jasne zakonske uslove.

Zašto bi dijete naših iseljenika moralo da izgubi jednu pravnu pripadnost da bi steklo drugu?

O tome treba otvoriti ozbiljnu stručnu i javnu raspravu.

12. DRŽAVLJANSTVO NIJE BIRAČKO PRAVO – TO MORAMO JASNO RAZDVOJITI

Dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja.

Sticanje crnogorskog državljanstva ne znači automatski sticanje biračkog prava.

To je činjenica koju treba jasno objasniti.

Prema članu 45 Ustava Crne Gore, pravo da bira i bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori.

Dakle, postoje tri ustavna uslova.

Državljanstvo.

Punoljetstvo.

I propisano prebivalište.

To znači da osoba koja stekne crnogorsko državljanstvo ne dobija automatski pravo glasa.

Mora ispuniti i ostale uslove.

Zato pitanje državljanstva potomaka iseljenika ne treba poistovjećivati sa pitanjem biračkog spiska.

Ako unuk crnogorskog iseljenika, rođen u Americi, želi da stekne državljanstvo države svojih predaka, zašto bi se njegovo pravo da podnese zahtjev unaprijed posmatralo isključivo kroz izborne posljedice?

Državljanstvo je mnogo širi pravni odnos.

Ono podrazumijeva pripadnost državi i određena prava i obaveze.

Biračko pravo je posebno političko pravo.

Zato predlažem da se ova pitanja jasno razdvoje.

Državljanstvo ne smije biti poistovjećeno sa glasačkim listićem.

Istovremeno, potrebno je posebno zaštititi prava postojećih crnogorskih državljana koji žive u dijaspori.

Njihovo prebivalište i biračko pravo moraju se utvrđivati u skladu sa Ustavom i zakonom, uz odgovarajuću pravnu zaštitu.

Ne smijemo miješati dvije različite situacije.

Jedno je pitanje kako potomak iseljenika može steći državljanstvo.

Drugo je pitanje kako postojeći državljanin ostvaruje ili zadržava svoje biračko pravo.

To su dva odvojena pravna pitanja i tako ih treba uređivati.

13. ZAŠTO BI CRNA GORA TREBALO DA RAZMIŠLJA O NAREDNIM GENERACIJAMA?

Dijaspora nije samo prva generacija ljudi koji su napustili Crnu Goru.

Dijaspora su i njihova djeca.

I unuci.

I praunuci.

I generacije koje tek dolaze.

Prva generacija iseljenika uglavnom ima neposrednu vezu sa mjestom rođenja.

Druga generacija tu vezu često održava preko roditelja.

Kod treće i četvrte generacije ona može postati slabija.

Zato država koja želi dugoročnu saradnju sa dijasporom mora razmišljati unaprijed.

Ne samo o novcu koji danas stiže iz inostranstva.

Nego o ljudima koji će sjutra predstavljati potomke crnogorskih iseljenika.

Među njima mogu biti naučnici, ljekari, inženjeri, privrednici, profesori, umjetnici i stručnjaci različitih zanimanja.

Mnogi će možda željeti da sarađuju sa Crnom Gorom.

Neki će željeti da investiraju.

Neki da rade.

Neki da se vrate.

A neki jednostavno da sačuvaju pravnu i porodičnu vezu sa zemljom svojih predaka.

Zašto im država ne bi olakšala tu mogućnost?

Naravno, sticanje državljanstva ne garantuje ekonomski doprinos ili povratak.

Ali može predstavljati jedan od načina jačanja dugoročne povezanosti.

Država koja želi da sačuva vezu sa potomcima svojih iseljenika mora stvarati uslove da ta veza opstane kroz generacije.

14. KONKRETNI ZAHTJEVI VLADI I SKUPŠTINI CRNE GORE

Na osnovu svega navedenog, predlažem da Vlada Crne Gore, Skupština, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova razmotre sljedeće mjere.

Prvo – proširenje konzularnih usluga.

Omogućiti da crnogorski državljani u inostranstvu mogu podnositi zahtjeve za lične karte preko diplomatsko-konzularnih predstavništava.

Drugo – nabavka potrebne opreme.

Utvrditi postojeće tehničke kapacitete i, gdje je potrebno, nabaviti dodatnu biometrijsku opremu.

Treće – povezivanje sa državnim registrima.

Uspostaviti bezbjednu elektronsku komunikaciju između konzulata i nadležnih institucija.

Četvrto – elektronski portal za dijasporu.

Omogućiti zakazivanje termina, dostavljanje dokumentacije, praćenje zahtjeva i dobijanje službenih obavještenja.

Peto – jednostavniji postupci u vezi sa prebivalištem.

Omogućiti građanima u inostranstvu da podnose dokumentaciju, dostavljaju dokaze i koriste pravna sredstva preko konzulata ili elektronskim putem, kada je to zakonom dopušteno.

Šesto – izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu.

Razmotriti uklanjanje nepotrebnih starosnih ograničenja i obaveze prethodnog višegodišnjeg boravka za potomke iseljenika.

Sedmo – državljanstvo kroz generacije.

Omogućiti djeci, unucima, praunucima i narednim generacijama iseljenika da podnesu zahtjev na osnovu dokazanog porijekla, bez automatskog isključivanja zbog broja generacija.

Osmo – posebno uređenje dvojnog državljanstva.

Razmotriti mogućnost da potomci iseljenika steknu crnogorsko državljanstvo bez odricanja od postojećeg državljanstva.

Deveto – razdvajanje državljanstva i biračkog prava.

U zakonskim rješenjima i javnim objašnjenjima jasno naglasiti da sticanje državljanstva ne znači automatsko sticanje biračkog prava.

Deseto – pokretanje pilot-projekta.

Razmotriti Generalni konzulat Crne Gore u New Yorku kao jedno od predstavništava za početak proširenja administrativnih usluga.

Jedanaesto – studija izvodljivosti.

Objaviti procjenu troškova, potrebne opreme, broja korisnika i rokova za sprovođenje reforme.

Dvanaesto – uključivanje dijaspore.

U pripremu zakonskih i administrativnih rješenja uključiti pravnike, stručnjake i predstavnike dijaspore.

Ovo nijesu zahtjevi da se zaobilazi zakon.

Ovo su prijedlozi da se zakoni i administrativni postupci unaprijede.

15. KOLIKO BI TO KOŠTALO I ZAŠTO NEMA JAVNE ANALIZE?

Postavlja se i finansijsko pitanje.

Koliko bi koštala dodatna biometrijska oprema?

Koliko bi koštalo povezivanje konzularnih predstavništava sa informacionim sistemima MUP-a?

Koliko bi koštala obuka zaposlenih?

Koliko bi koštalo održavanje sistema?

I koliko bi građani uštedjeli kada ne bi morali da putuju u Crnu Goru radi pojedinih administrativnih postupaka?

Ne bi bilo odgovorno iznositi proizvoljne iznose bez tehničke i finansijske analize.

Zato upravo takvu analizu treba zahtijevati.

Nadležne institucije treba da objave procjenu troškova i koristi.

Treba utvrditi broj potencijalnih korisnika.

Treba procijeniti koliko bi se zahtjeva godišnje moglo obraditi.

Treba ispitati mogućnost centralizovane izrade dokumenata i njihovog uručenja preko konzulata.

A zatim donijeti odluku zasnovanu na podacima.

Ne treba unaprijed tvrditi da je reforma jeftina ili skupa. Treba utvrditi koliko košta i šta donosi građanima.

16. DIJASPORA NIJE SAMO NOVAC KOJI STIŽE U CRNU GORU

Ovo pitanje ima i širu društvenu dimenziju.

Godinama se govori o novcu koji dijaspora šalje u Crnu Goru.

O investicijama.

O izgradnji kuća.

O pomoći porodicama.

O humanitarnim akcijama.

O podršci zavičajnim udruženjima.

Sve je to značajno.

Ali dijaspora nije samo ekonomski resurs.

Dijaspora su ljudi.

Ljudi koji imaju porodice, obaveze, prava i potrebe.

Ljudi koji žele da ostanu povezani sa državom iz koje potiču.

I zato odnos države prema dijaspori ne smije biti jednostran.

Ako država očekuje da dijaspora održava veze sa domovinom, onda treba da stvara uslove za njihovo očuvanje.

Ako želi da potomci iseljenika ostanu povezani sa Crnom Gorom, onda treba da razmotri jednostavnije zakonske puteve za sticanje državljanstva.

Ako želi tačne registre, onda mora omogućiti građanima da jednostavno dostavljaju potrebne podatke.

Ako govori o digitalizaciji, onda mora pokazati šta ta digitalizacija znači u svakodnevnom životu.

Država ne treba da bude bliska dijaspori samo kada od nje nešto očekuje. Mora biti dostupna i kada dijaspori nešto treba.

17. ZAVRŠNA PORUKA – VRIJEME JE ZA KONKRETNA RJEŠENJA

Na kraju, želim da se obratim Vladi Crne Gore, Skupštini, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu vanjskih poslova.

Ovo nije pitanje političke pripadnosti.

Nije pitanje jedne partije.

Nije pitanje jednog naroda, grada ili zavičaja.

Ovo je pitanje odnosa države prema njenim državljanima i potomcima njenih iseljenika.

Crnogorska dijaspora živi širom svijeta.

Njeni pripadnici imaju različite životne okolnosti, različita državljanstva i različite pravne statuse.

Ali mnogi od njih dijele želju da sačuvaju vezu sa Crnom Gorom.

Zato je potrebno ponuditi konkretna rješenja.

Omogućiti izdavanje ličnih karata preko konzulata.

Pojednostaviti administrativne postupke.

Omogućiti elektronsku komunikaciju u pitanjima prebivališta.

Preispitati zakonska ograničenja za sticanje državljanstva potomaka iseljenika.

Razmotriti poseban režim dvojnog državljanstva.

I jasno razdvojiti državljanstvo od biračkog prava.

Ne tražimo da se državljanstvo dijeli bez provjere.

Tražimo da dokazano porijeklo bude osnova za jednostavniji zakonski postupak.

Ne tražimo da se dodjelom državljanstva automatski dodjeljuje pravo glasa.

Tražimo da se dva različita pravna pitanja ne poistovjećuju.

Ne tražimo da se zanemare pravila o prebivalištu.

Tražimo da se svakom građaninu omogući zakonit i dostupan postupak.

I konačno, ne tražimo da država ukine geografske udaljenosti.

Tražimo da ukloni nepotrebne administrativne prepreke.

Jer čovjek koji živi u New Yorku ne može promijeniti činjenicu da ga od Crne Gore dijeli Atlantski okean.

Ali država može promijeniti način na koji mu pruža svoje usluge.

Može modernizovati konzulate.

Može pojednostaviti procedure.

Može izmijeniti zakone.

Može omogućiti potomcima svojih iseljenika da lakše ostvare državljanstvo države svojih predaka.

I može pokazati da odnos prema dijaspori nije samo tema svečanih govora.

CRNA GORO, NE TRAŽI OD SVOJIH LJUDI DA PRELAZE OKEANE ZBOG DOKUMENATA.

NE DOZVOLI DA ADMINISTRATIVNE PREPREKE PREKIDAJU VEZU IZMEĐU TEBE I POTOMAKA TVOJIH ISELJENIKA.

DRŽAVLJANSTVO NIJE GLASAČKI LISTIĆ, A PORIJEKLO NE PRESTAJE PROTOKOM VREMENA.

Vrijeme je za savremenu državu.

Vrijeme je za dostupne institucije.

Vrijeme je za zakonska rješenja koja će prepoznati potrebe građana u inostranstvu.

Jer granice države ne moraju biti granice njene povezanosti sa sopstvenim ljudima.

Ismet Rastoder
Diplomirani pravnik
Radio New York