MISTERIJA ROPOJANSKE DOLINE: ČIJI SU STARI GROBOVI NA ZASTANU?

Radio New York istražuje tragove prošlosti u jednom od najljepših, ali i najmanje istraženih djelova Prokletija

Jedna fotografija, nekoliko kamenova zaraslih u visoku planinsku travu i jedno naizgled jednostavno pitanje otvorili su mnogo veću priču:

Ko je sahranjen u Ropojanskoj dolini?

Na području Zastana, duboko u Ropojani, nedaleko od Vusanja i prije Ropojanskog jezera, nalaze se kamena obilježja za koja stanovnici i poznavaoci ovog kraja tvrde da predstavljaju staro groblje.

Nema velike kapije.

Nema spomenika sa imenima.

Nema ploče koja putniku objašnjava gdje se nalazi.

Nema godine rođenja ni smrti.

Samo kamenje, trava, šuma i Prokletije.

Fotografija tog mjesta objavljena je na društvenim mrežama uz pitanje: „Znate li kome pripada ovo misteriozno groblje?“

Radio New York pokušao je pronaći odgovor.

I umjesto jednog jednostavnog odgovora, otvorila se priča o starim putevima, nestalim naseljima, različitim stanovništvima koja su vjekovima prolazila ovim planinama, lokalnim predanjima i drugim starim grobljima koja su istraživači zabilježili na području Vusanja i Ropojane.

Najvažnije je odmah reći:

Za sada nismo pronašli pouzdan arheološki dokaz koji bi groblje sa fotografije na Zastanu mogao sa sigurnošću pripisati određenom narodu, vjeri, plemenu ili istorijskom periodu.

Ali smo pronašli dovoljno istorijskih tragova da možemo reći nešto drugo:

Stara groblja na području Vusanja i Ropojane nisu nikakva novootkrivena Facebook legenda. O njima postoje mnogo stariji zapisi.

TRAG STAR VIŠE OD ŠEZDESET GODINA

Jedan od najzanimljivijih tragova vodi do dr Branimira Gušića, ljekara, etnografa, planinara i jednog od značajnih istraživača Prokletija.

Gušić je decenijama obilazio ove planine, proučavao njihove puteve, stanovništvo, toponime, običaje i istoriju.

U njegovom radu „Pećki put – najviši prijelaz preko Prokletija“, objavljenom 1964. godine u Zborniku za narodni život i običaje JAZU, nalazimo izuzetno zanimljive podatke.

Gušić na području Vusanja i Ropojane bilježi postojanje starih grobova.

Na obroncima Maja Peçakeqit pominje grobne humke koje je tadašnje stanovništvo nazivalo:

„vörra te Sćhiavet“ – slovenski grobovi.

Ali tu priča tek počinje.

Gušić bilježi i dva stara groblja na ulazu u Vusanjsku dolinu, sa obje strane puta, podno Krša Šćekića.

Prema njegovom opisu, grobovi su bili pokriveni velikim kamenim pločama i nisu imali natpise.

Narodno predanje jednom od tih mjesta dalo je naziv „grčko groblje“, dok je drugo bilo poznato kao „svatovsko groblje“.

Ovdje je potrebna velika opreznost.

Nazivi poput „slovensko“, „grčko“ ili „svatovsko“ groblje predstavljaju prije svega nazive sačuvane u lokalnom predanju.

Oni sami po sebi nisu arheološki dokaz da su ljudi koji su tu sahranjeni zaista bili Grci, Sloveni ili pripadnici neke određene zajednice.

Ali nam govore nešto drugo, veoma važno:

Ljudi ovog kraja generacijama su znali da u dolini postoje grobovi koji pripadaju nekoj mnogo starijoj prošlosti.

DA LI JE TO GROBLJE SA FOTOGRAFIJE?

Tu dolazimo do ključnog pitanja.

Ne znamo.

I bilo bi neodgovorno tvrditi drugačije.

Groblja koja Gušić opisuje ne možemo bez dodatnog terenskog istraživanja poistovjetiti sa kamenim obilježjima prikazanim na fotografiji sa Zastana.

Lokacija navedena uz fotografiju nalazi se dublje u Ropojanskoj dolini, prema Ropojanskom jezeru.

Međutim, Gušićevi zapisi dokazuju da je šire područje Vusanja i Ropojane imalo više starih grobnih lokaliteta.

Zbog toga fotografija sa Zastana dobija potpuno drugačiju težinu.

Više ne gledamo samo nekoliko neobičnih kamenova u planini.

Gledamo lokalitet u prostoru u kojem su stara groblja istorijski već zabilježena.

ROPOJANA NIJE BILA KRAJ SVIJETA

Današnjem posjetiocu Ropojana može izgledati kao gotovo potpuno izolovana planinska dolina.

Ali kroz istoriju nije bilo tako.

Ovim prostorom prolazili su putevi koji su povezivali današnju Crnu Goru, sjevernu Albaniju, Kosovo i širi prostor Balkana.

Posebno mjesto među njima imao je stari Pećki put.

Pravac je preko Prokletija povezivao područja Skadra i Thetha sa Vusanjem, Gusinjem, Peći i drugim krajevima.

Planina koja danas predstavlja turističku atrakciju nekada je bila prostor kretanja trgovaca, stočara, putnika, vojski, porodica i čitavih zajednica.

Granice kakve danas poznajemo tada nisu postojale u istom obliku.

Ljudi su preko Prokletija prelazili zbog trgovine, ispaše, porodičnih veza, sukoba, seoba i obične potrebe za životom.

U tom kontekstu treba posmatrati i Ropojanu.

Zastan nije bio samo mjesto na kojem danas prolaze planinari.

Šire područje predstavljalo je dio istorijskog komunikacionog prostora Prokletija.

U izvorima se pominju i tragovi nekadašnje osmanske carinarnice i graničnog prelaza, što dodatno potvrđuje značaj ovog pravca.

KO JE ONDA MOGAO BITI SAHRANJEN NA ZASTANU?

Bez arheološkog istraživanja možemo govoriti samo o mogućnostima.

Jedna mogućnost jeste da se radi o srednjovjekovnom ili još starijem groblju.

Gušićevi zapisi pokazuju da je na širem području postojala tradicija povezivanja određenih grobalja sa stanovništvom koje je prethodilo današnjem.

Ako bi stručna istraživanja pokazala da groblje na Zastanu potiče iz srednjeg vijeka, ono bi predstavljalo izuzetno važan trag za razumijevanje naseljavanja Ropojanske doline.

Druga mogućnost vezana je za staro katunsko i pastirsko stanovništvo.

Prokletije su vjekovima bile prostor sezonskog stočarstva.

Porodice i čitave zajednice tokom ljeta su boravile visoko u planinama sa stokom, stvarajući katune i privremena naselja.

Nije nemoguće da je neko grobno mjesto nastalo upravo u okviru takvog naselja.

Treća mogućnost vodi prema starim putevima.

Ako su Ropojanom vjekovima prolazili ljudi, onda su na tim putevima ljudi i umirali.

Od bolesti.

Od zime.

Od nesreća.

U sukobima.

Tokom seoba.

Moguće je, dakle, da određena groblja nisu pripadala stalnom naselju nego ljudima koji su živjeli ili stradali uz nekadašnji put.

Ali ponavljamo:

To su hipoteze, a ne utvrđene činjenice.

Postoji čak i mogućnost da je lokalitet znatno stariji, jer su na širem prostoru Prokletija i sjeverne Albanije poznati praistorijski grobni lokaliteti i tumuli.

Međutim, samo na osnovu fotografije takva tvrdnja ne može biti ozbiljno postavljena.

ŠTA NAM GOVORE KAMENOVI SA FOTOGRAFIJE?

Fotografija je zanimljiva upravo zbog jednostavnosti obilježja.

Na livadi se vidi niz kamenova koji na prvi pogled djeluju kao grobna obilježja.

Ne vide se natpisi.

Ne vide se godine.

Ne vide se klasični nišani karakteristični za novija muslimanska groblja.

Ne vidi se ni prepoznatljiva savremena hrišćanska nadgrobna plastika.

Ali ni to nije dokaz njihove starosti.

Kamen izložen kiši, snijegu, ledu, vegetaciji i planinskim uslovima stotinama godina može potpuno izgubiti tragove obrade.

S druge strane, običan prirodni kamen može nekome ko nije arheolog izgledati kao nadgrobni spomenik.

Zbog toga bi ovo mjesto trebalo pregledati stručno.

Arheologa bi zanimalo nekoliko stvari:

položaj kamenova, njihov međusobni razmak, orijentacija mogućih grobova, postojanje kamenih ploča ispod površine, tragovi obrade kamena, eventualni simboli, ostaci temelja ili naselja u okolini i kulturni slojevi ispod zemlje.

Tek nakon takvog pregleda moglo bi se ozbiljnije govoriti o starosti lokaliteta.

KELMENDI, VUSANJE I STARIJI SLOJEVI STANOVNIŠTVA

Još jedan istorijski element čini ovu priču posebno zanimljivom.

Istorija današnjeg stanovništva Vusanja snažno je povezana sa Kelmendima odnosno Klimentima, jednim od poznatih sjevernoalbanskih plemenskih prostora.

U istorijskim i etnografskim izvorima postoje podaci o dolasku i naseljavanju pojedinih porodica i rodova u ovaj prostor tokom posljednjih nekoliko vjekova.

Ali Prokletije nisu tada počele da postoje.

Niti je Ropojana tada prvi put dobila čovjeka.

Mnogo prije današnjih stanovnika kroz ovaj prostor prolazile su i živjele različite zajednice.

O tome svjedoče toponimi, stari putevi, predanja, ostaci naselja i groblja.

Zato bi utvrđivanje starosti groblja na Zastanu bilo izuzetno važno.

Ako bi se, na primjer, pokazalo da grobovi prethode velikim migracijama iz XVII i XVIII vijeka, otvorilo bi se pitanje:

Ko je prije toga živio ili boravio u Ropojani?

Ali to pitanje ne treba pretvarati u današnje nacionalno nadmetanje.

Prokletije su starije od naših savremenih granica i političkih identiteta.

Arheologija treba da odgovori ko je tu živio — koliko god taj odgovor nekome danas odgovarao ili ne odgovarao.

NAZIV GROBLJA NIJE DOKAZ NACIONALNOSTI

Ovo je posebno važno naglasiti.

Na Balkanu postoji mnoštvo mjesta koja narod naziva „grčkim grobljem“, „latinskim grobljem“, „svatovskim grobljem“, „kaurskim grobljem“ ili drugim sličnim imenima.

Takvi nazivi često jednostavno znače:

„Ovo je staro i ne znamo tačno čije je.“

Zato ni Gušićevo bilježenje naziva „slovenski grobovi“ ne treba zloupotrebljavati kao dokaz da je određeno groblje pripadalo današnjem narodu ili naciji.

Isto vrijedi za naziv „grčko groblje“.

To je etnografski podatak.

Važan je zato što čuva sjećanje stanovništva na postojanje starijeg groblja.

Ali konačnu riječ moraju dati istorija i arheologija.

I TU DOLAZIMO DO PITANJA KOJE RADIO NEW YORK ŽELI JAVNO POSTAVITI

Ako na području Zastana zaista postoji staro groblje – da li je ikada stručno evidentirano?

Da li ga je pregledao arheolog?

Postoji li u registru kulturnih dobara?

Postoji li katastarska oznaka lokaliteta?

Postoje li stare fotografije?

Da li o njemu postoji zapis u arhivama?

Postoji li lokalno predanje među starim porodicama Vusanja?

I možda najjednostavnije pitanje:

Zašto čovjek danas može proći pored mogućeg istorijskog groblja, a da nema pojma šta se pred njim nalazi?

Ropojana je danas dio jednog od najvrijednijih prirodnih prostora Crne Gore – Nacionalnog parka Prokletije.

Hiljade ljudi dolaze da vide ove planine.

Planinari prolaze Ropojanom.

Turisti fotografišu jezero.

Ljudi prelaze stare staze prema Albaniji.

A nekoliko metara dalje možda leži dio istorije ovog prostora o kojem gotovo ništa ne znamo.

OVO NIJE PITANJE ČIJA JE ISTORIJA – NEGO DA LI ĆEMO JE SAČUVATI

Radio New York zato ne želi da izmišlja senzaciju.

Nećemo napisati:

„Otkriveno slovensko groblje.“

Nećemo napisati:

„Otkriveno albansko groblje.“

Nećemo napisati:

„Ovo su Iliri.“

Nećemo ga proglasiti ni muslimanskim ni hrišćanskim bez dokaza.

To bi možda donijelo više klikova.

Ali ne bi donijelo više istine.

Umjesto toga postavljamo pitanje institucijama koje imaju stručnjake i mogućnost da daju odgovor.

Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore.

Polimskom muzeju.

Nacionalnom parku Prokletije.

Opštini Gusinje.

Ako lokalitet na Zastanu nije evidentiran – trebalo bi ga evidentirati.

Ako jeste – javnosti treba reći šta se o njemu zna.

Ako nikada nije arheološki pregledan – možda je vrijeme da bude.

Za početak nije potrebno veliko arheološko iskopavanje.

Potreban je stručnjak koji će otići na mjesto, dokumentovati lokalitet, utvrditi GPS položaj, fotografisati kamene oznake i procijeniti postoji li osnov za ozbiljnije istraživanje.

A POSEBNO POZIVAMO STARE VUSANJANE

Dok čekamo institucije, postoji još jedna arhiva.

Možda čak i važnija od papira.

Pamćenje ljudi.

Zato Radio New York poziva stare Vusanjane, Gusinjanе, planinare, stočare i porodice koje su generacijama izlazile u Ropojanu i na Zastan:

Ako znate nešto o ovom mjestu – javite nam.

Kako su ga zvali vaši očevi i djedovi?

Da li su govorili čiji su grobovi?

Da li se na tom mjestu nekada učila molitva?

Da li je postojalo predanje da se kamenje ne dira?

Da li je groblje nekada bilo veće?

Da li postoje stare fotografije?

Da li neko pamti priču koju danas više niko ne priča?

Nemojmo potcjenjivati usmenu istoriju.

Jedna rečenica čovjeka od osamdeset ili devedeset godina ponekad istraživaču pokaže gdje treba tražiti dokument koji decenijama stoji zaboravljen u arhivu.

PROKLETIJE IMAJU JOŠ MNOGO PRIČA KOJE NISMO ISPRIČALI

Možda će se na kraju pokazati da je objašnjenje sasvim jednostavno.

Možda će se pokazati da je groblje staro nekoliko stotina godina.

Možda hiljadu.

Možda će arheolozi utvrditi da dio kamenja uopšte nije ono što danas pretpostavljamo.

Ali dok ne provjerimo – ne znamo.

A upravo je to smisao ove priče.

Ne da unaprijed odlučimo čiji su grobovi.

Nego da pokušamo saznati.

Jer iza današnje slike Ropojane – iza planinara, turističkih fotografija, jezera, šuma i vrhova Prokletija – postoji druga Ropojana.

Ropojana kojom su ljudi hodali prije nas.

Kojom su išli trgovci i stočari.

Kojom su se selile porodice.

Kojom su prolazili stari putevi.

Ropojana u kojoj se živjelo.

I u kojoj se umiralo.

Neki od tih ljudi ostavili su imena.

Neki kuće.

Neki puteve.

A neki su, izgleda, ostavili samo kamen.

I zato fotografiju sa početka ove priče danas gledamo drugačije.

Među visokom travom Ropojanske doline stoje nijemi kameni biljezi.

Bez imena.

Bez godine.

Bez objašnjenja.

Možda stotinama godina.

Ljudi prolaze pored njih.

Planina ćuti.

Kamen ćuti.

Ali istorija ne mora zauvijek ćutati.

Radio New York zato neće tvrditi da zna odgovor koji još nije dokazan.

Ali će postaviti pitanje.

Ko počiva pod kamenjem Ropojane?

I još važnije:

Hoćemo li saznati ko su bili dok još postoje kamenje, predanja i ljudi koji možda pamte odgovor – ili ćemo jednoga dana shvatiti da smo posljednje tragove vlastite prošlosti pustili da zarastu u travu?

Radio New York – istražujemo priče našeg kraja, bez prekrajanja prošlosti i bez unaprijed napisanih odgovora.