CUFO SELIMOVIĆ – ČOVJEK KOJI NIJE IMAO NIŠTA, A OSTAO JE DIO BERANA CUFO – POSLJEDNJI PUTNIK STARIH BERANA

Postoje ljudi o kojima se ne pišu knjige istorije.

Nijesu bili predsjednici, ministri, generali ni bogataši. Nijesu ostavljali iza sebe palate, spomenike ni ulice sa svojim imenima.

A ipak, kada odu, kao da sa njima ode i jedan komad grada.

Jedan od takvih ljudi bio je Cufo Selimović, najstariji beranski Rom.

Cufo je pripadao onim starim Beranama kojih je danas sve manje i u ljudima i u sjećanjima. Beranama u kojima se znalo ko prolazi sokakom i čiji se korak čuje iza ćoška. Gradu u kojem nijesi morao biti važan da bi te ljudi poznavali.

Dovoljno je bilo da budeš – Cufo.

Rođen 1917. godine, proživio je gotovo čitav jedan vijek. Devedeset sedam godina života, promjena, siromaštva, ljudi koji su dolazili i odlazili, država koje su nastajale i nestajale.

A on je ostajao.

Na beranskim drumovima.

Na talumskim sokacima.

Među svojim ljudima.

Pred kraj života potpuno je oslijepio. Katarakta mu je uzela vid, ali, kako je zapisao Adem Ado Softić, ispod te tame ostalo je nešto što bolest nije mogla uzeti – svjetlo čovjeka.

Dobroćudni osmijeh i ispružena ruka.

Možda je upravo u tome sva tuga Cufove priče.

Čovjek može živjeti skoro stotinu godina, može gledati kako se mijenja čitav svijet, a da na kraju od tog svijeta traži samo ono malo koliko mu treba da preživi još jedan dan.

Cufo je 18. avgusta 2014. godine posljednji put udahnuo jutarnji talumski vazduh.

I otišao.

Tiho, baš onako kako uglavnom odlaze ljudi koji su cijelog života živjeli bez velike buke.

Ali danas, dvanaest godina kasnije, njegovo ime još neko izgovori.

Neko ga se sjeti.

Neko ponovo vidi njegov lik na starom beranskom drumu.

I možda je baš to dokaz da čovjek ne mora imati ništa da bi iza sebe ipak nešto ostavio.

Jer grad nijesu samo zgrade, trgovi i ulice.

Grad su ljudi.

I kada nestanu oni koje smo svakodnevno sretali, nestane i dio grada kakav smo poznavali.

Zato ovu priču ne treba čitati samo kao priču o Cufu Selimoviću.

Ovo je priča o starim Beranama.

O jednom vremenu.

O jednom sokaku.

I o ljudima koji su živjeli skromno, gotovo neprimjetno, a danas nam, kada ih više nema, nedostaju više nego što smo ikada mislili da će nedostajati.

A za Cufa ostaje ona najljepša i najbolnija rečenica koju je zapisao Ado Softić:

„Nadam se da je Cufo makar na onom svijetu progledao i da više ne mora da prosi. Valjda je toliko zaslužio…“

Jeste, Cufo.

Toliko si zaslužio.

Priča inspirisana zapisom Adema Ada Softića iz knjige „Čudesni suncokret u bašti pješadijskog puka i druge priče iz starih Berana“.