Postoji jedna stara istina u politici – neprincipijelni savezi traju samo dok traje korist. Kada nestane interes, nestaje i prijateljstvo.
Upravo to danas gledamo u Crnoj Gori.
Godinama su građanima govorili da su jedni drugima najveći politički protivnici. Izgovarane su teške riječi, optužbe, obećanja i zakletve da sa „ovima drugima“ nikada neće biti vlast.
A danas?
Danas se grle.
Tapšu po ramenima.
Nazdravljaju zajedničkim uspjesima.
I uvjeravaju građane da nikada nije bilo ljepše političke saradnje.
Nije se promijenila ideologija.
Nisu se promijenili principi.
Promijenile su se samo fotelje.
Posebno je zanimljivo slušati kako predsjednik Skupštine Andrija Mandić danas govori o odličnim odnosima sa Bošnjacima i Albancima i kako Crnu Goru predstavlja kao primjer zajedništva.
To bi bila lijepa poruka da isti taj politički blok godinama nije gradio svoju političku snagu upravo na podjelama, optužbama i sukobima sa tim istim političkim partnerima.
Zato građani imaju pravo da postave jednostavno pitanje:
Šta se promijenilo?
Jesu li Bošnjaci i Albanci preko noći postali prihvatljivi?
Ili su postali prihvatljivi tek onda kada su obezbijedili parlamentarnu većinu?
Ali priča tu ne završava.
Mnogo veće pitanje odnosi se na političke predstavnike Bošnjaka i Albanaca.
Gdje su nestale njihove izjave od prije samo nekoliko godina?
Gdje su nestala upozorenja da je riječ o politici koja ne prihvata građanski karakter Crne Gore?
Gdje su nestale sve one riječi o odbrani evropskih vrijednosti, multietničkog društva i nezavisnosti države?
Jesu li preko noći zaboravili sve što su govorili?
Ili su građani bili dobri samo dok su im trebali glasovi?
Bošnjačka stranka i dio albanskih političkih partija danas duguju odgovor svojim biračima.
Ne opoziciji.
Ne medijima.
Nego ljudima koji su im dali povjerenje.
Kako je moguće da danas bez ikakvog političkog objašnjenja sjede u vlasti sa onima koje su godinama predstavljali kao najveću prijetnju građanskoj Crnoj Gori?
Ako su tada govorili istinu, zašto danas ćute?
Ako danas govore istinu, znači li to da su tada obmanjivali javnost?
Oba odgovora jednako su teška.
Najveća tragedija nije u tome što političari prave koalicije.
Koalicije su normalna pojava u svakoj demokratiji.
Tragedija je kada nestanu principi.
Kada riječ više ništa ne vrijedi.
Kada se nacionalna osjećanja koriste samo kao izborni alat.
Kada se građanima godinama govori jedno, a poslije izbora radi potpuno suprotno.
To nije politika.
To je trgovina.
To nije pomirenje.
To je raspodjela funkcija.
To nije državna odgovornost.
To je politička pijaca.
Na toj pijaci sve ima svoju cijenu.
Ministarstva.
Direktorske fotelje.
Upravni odbori.
Ambasadorske funkcije.
Budžetski milioni.
Jedino što nema cijenu jesu principi, jer su odavno prodati.
A najveći gubitnik u toj trgovini nije nijedna politička partija.
Najveći gubitnik je Crna Gora.
Jer dok se političari utrkuju ko će dobiti više vlasti, država gubi povjerenje svojih građana.
Narod nije slijep.
Pamti ko je šta govorio.
Pamti ko je koga nazivao neprijateljem.
Pamti ko je obećavao da nikada neće sa ovima ili onima.
I zato će jednog dana postaviti račun.
Jer politički brakovi sklopljeni zbog interesa uvijek završavaju isto.
Kada nestane koristi, nestaće i ljubavi.
A tada će se pokazati da nisu prevarili jedni druge.
Prevarili su građane.
I upravo zbog toga najveća opasnost za Crnu Goru nisu političke razlike.
Najveća opasnost je političko licemjerstvo.
Jer država može preživjeti različite ideologije.
Ali teško može preživjeti političare kojima su fotelja i vlast važniji od vlastite riječi, vlastitih principa i povjerenja građana.
No comment yet, add your voice below!