CRNA GORA – DRŽAVA U KOJOJ JE NAJVAŽNIJE IMATI PRAVU SESTRU!

Piše: Radio New York

Dragi građani Crne Gore, imam jednu izuzetno važnu vijest!

Ako ste završili fakultet, magistrirali, doktorirali, naučili tri strana jezika i godinama bezuspješno tražite posao – imam jedan savjet za vas.

Bacite diplome!

Ne trebaju vam!

Ne trebaju vam ni znanje, ni iskustvo, ni preporuke profesora.

Treba vam nešto mnogo vrednije.

Treba vam sestra!

Ali ne bilo kakva.

Treba vam sestra u Skupštini, sestra u Vladi, sestra u ministarstvu, a ako baš nemate sreće sa sestrama, možda može poslužiti i poneka snaha!

Jer, sudeći po onome što ovih dana čitamo, Crna Gora polako prestaje da bude država institucija, a sve više liči na veliko porodično okupljanje.

Samo što se na ovom okupljanju ne dijele kolači i kafa.

Dijele se funkcije, savjetnička mjesta, plate i krediti!

I sve to, naravno, u skladu sa zakonom.

Jer kod nas je zakon čudo jedno.

Za običnog građanina zakon je prepreka.

Za politički povezanog građanina zakon je, izgleda, samo pitanje dobrog tumačenja.

A za one na vrhu?

Za njih se, po potrebi, pronađe i odgovarajući pravilnik!

---

Čitam ovih dana kako je sestra jedne poslanice postala direktorica Agencije za elektronske komunikacije.

Dobro, kažem sebi, možda je žena najbolji stručnjak u državi.

Ali onda čitam kako je, prema pisanju medija, za savjetnicu imenovana sestra jedne ministarke.

E, tu već zastanem!

Pa se pitam:

Je li ovo Agencija za elektronske komunikacije ili Agencija za porodične komunikacije?!

Ima li tamo neko ko nije ničija sestra, snaha, zet, kum ili politički rođak?

I ako ima, molim vas, nemojte ga dirati!

Neka ostane kao dokaz da je u Crnoj Gori još moguće zaposliti se bez porodičnog stabla koje vodi do nekog kabineta!

A onda se u cijeloj priči pojavljuje i snaha jedne političarke.

I kredit.

I napredovanje.

I savjetnici.

I posebni koeficijenti.

I sve više pitanja na koja građani čekaju odgovore.

Pa čovjek više ne zna prati li političke vijesti ili gleda novu televizijsku seriju:

„Sestre, snahe i državne plate!“

Samo što se ova serija ne snima u Holivudu.

Snima se pred našim očima.

A građani su publika koja, htjela ili ne htjela, plaća ulaznicu!

---

Ali nemojte misliti da sam protiv porodice!

Daleko bilo!

Porodica je svetinja!

Treba pomagati sestri.

Treba pomagati bratu.

Treba pomagati snahi.

Treba pomagati svakome kome je pomoć potrebna.

Ali, ljudi moji, pomažite ih iz svoga džepa!

Nemojte da porodična solidarnost postane državni program zapošljavanja!

Nemojte da običnom čovjeku govorite kako mora čekati konkurs, polagati ispite, donositi potvrde i dokazivati sposobnost, dok se za politički povezane osobe otvaraju pitanja o privilegijama i posebnim pravilima!

I nemojte se ljutiti kada vas građani pitaju:

Kako to da se toliko politički povezanih porodica tako dobro snalazi u državnim institucijama, a hiljade drugih porodica svoju djecu ispraćaju na aerodrome?!

---

A tek ona čuvena obećanja!

Sjećate li se?

Dolazi sloboda!

Dolazi demokratija!

Dolazi pravda!

Dolazi poštenje!

Dolazi kraj partijskog zapošljavanja!

I došla je promjena.

Samo se pitam šta se zapravo promijenilo.

Nekada su jedni zapošljavali svoje.

Danas se postavljaju pitanja da li drugi rade isto.

Nekada su jedni imali privilegije.

Danas se opet govori o privilegijama.

Nekada su građanima govorili da budu strpljivi.

Danas im govore da budu još strpljiviji.

Pa dokle, ljudi moji?!

Koliko generacija treba da ostari čekajući državu u kojoj će sposobnost biti važnija od partijske knjižice?

Koliko mladih treba da ode?

Koliko roditelja treba da ostane samo?

Koliko kuća treba da se zaključa?

Koliko sela treba da opusti?

Da bi neko konačno shvatio da država nije ničija privatna firma!

---

I sada zamislite jednog mladog čovjeka.

Završio fakultet.

Otac se zadužio da ga školuje.

Majka odvajala od svojih usta.

Dijete učilo, polagalo, nadalo se.

I jednog dana dođe kući i kaže:

„Majko, nema posla.“

A majka ga pita:

„Sine, jesi li predao dokumenta?“

„Jesam, majko.“

„Jesi li završio fakultet?“

„Jesam.“

„Znaš li jezike?“

„Znam.“

„Imaš li iskustva?“

„Imam.“

„Pa šta ti onda fali, sine?“

A on joj odgovori:

„Majko, izgleda da mi fali sestra na funkciji!“

Eto vam tragedije jedne države u jednoj rečenici!

I nemojte se smijati previše.

Jer iza ove satire stoji pitanje koje nije nimalo smiješno.

Koliko je sposobnih ljudi izgubilo priliku zato što nijesu imali političku vezu?

Ne tvrdim da je svako zapošljavanje političkog rođaka nezakonito.

Ali tvrdim da javnost ima pravo da zna kako se zapošljava, ko odlučuje, koliko se plaća i pod kojim uslovima se napreduje.

---

A posebno bih se obratio onima koji su nam obećavali pravdu.

Gospodo!

Gdje vam je ona ruka pravde?

Je li još na putu?

Je li zaglavila u saobraćaju?

Ili je toliko zauzeta rukovanjem sa rodbinom da nema vremena da pokuca na vrata privilegovanih?

Obećavali ste nam da će institucije biti oslobođene partijskih uticaja.

Pa jesu li?

Obećavali ste da će najbolji dobijati priliku.

Pa dobijaju li?

Obećavali ste da će država pripadati svim građanima.

Pa zašto onda toliko građana ima osjećaj da su u sopstvenoj državi samo podstanari?!

A političari?

Oni se smjenjuju.

Jedni odlaze.

Drugi dolaze.

Treći se vraćaju.

Četvrti se zaklinju da nijesu kao prethodni.

Ali jedna stvar uporno odbija da ode.

Sumnja da je partijska veza vrednija od diplome!

---

I zato imam jedan prijedlog.

Pošto Crna Gora ima toliko ministarstava, agencija, uprava, direkcija, odbora i savjetničkih mjesta, možda bi trebalo osnovati još jedno ministarstvo.

MINISTARSTVO ZA SESTRE, SNAHE, KUMOVE I OSTALE ZASLUŽNE SRODNIKE!

Da konačno sve bude transparentno!

Da se zna ko je čiji.

Ko koga preporučuje.

Ko koga savjetuje.

Ko kome potpisuje rješenje.

I ko kome odobrava kredit.

A običnim građanima ostaviti jedan mali šalter.

Na njemu napisati:

„ZA ONE KOJI NEMAJU NIKOGA!“

Radno vrijeme?

Od osam do osam i pet.

Pauza?

Od osam i pet do sjutra!

---

Ali šalu na stranu.

Ovo više nije pitanje jedne direktorice, jedne ministarke, jedne poslanice ili jedne snahe.

Ovo je pitanje države.

Kakvu Crnu Goru ostavljamo svojoj djeci?

Državu u kojoj će se takmičiti znanjem?

Ili državu u kojoj će prvo morati da istraže svoje porodične veze?

Državu u kojoj će mladi graditi budućnost?

Ili državu u kojoj će najbolja preporuka za zaposlenje biti avionska karta u jednom pravcu?

I zato, gospodo na vlasti, nemojte nam više pričati o patriotizmu dok vam mladi odlaze!

Nemojte nam pričati o evropskim vrijednostima ako ne možete obezbijediti jednake šanse!

Nemojte nam pričati o pravdi dok na ozbiljna pitanja o zapošljavanju i privilegijama ne dajete jasne odgovore!

I nemojte nas ubjeđivati da je sve normalno.

Jer država u kojoj građani prestaju da vjeruju u pošten konkurs ima mnogo veći problem od bilo koje pojedinačne afere!

A vi, dragi građani, kada sljedeći put čujete da je neko dobio važnu funkciju, nemojte odmah pitati koju je školu završio.

Nemojte pitati koliko zna.

Nemojte pitati kakvo iskustvo ima.

Prvo pitajte:

„ČIJI JE?“

Jer ako je to pitanje postalo važnije od svih ostalih, onda nijesmo izgradili državu jednakih mogućnosti.

Izgradili smo društvo u kojem se građani dijele na one koji imaju vezu i one koji imaju kofer.

I na kraju, da pozdravim sve one koji su nam obećavali da će Crnu Goru preporoditi.

Svaka vam čast!

OBEĆALI STE NAM EVROPSKU CRNU GORU, A GRAĐANI SE I DANAS PITAJU DA LI JE ZA POSAO VAŽNIJI EVROPSKI DIPLOMSKI DODATAK ILI PORODIČNO STABLO!

A mi?

Mi ćemo i dalje čekati pravdu.

Samo se bojim da ćemo, dok ona stigne, ostati bez naroda.

Jer narod odlazi.

Djeca odlaze.

Porodice se razdvajaju.

A funkcije?

ONE, IZGLEDA, UVIJEK NEKAKO OSTAJU U PORODICI!

I da završim onom čuvenom rečenicom:

OSVJEŽILO JE, GOSPODO!

Samo što običan narod od tog osvježenja sve više drhti.

Ne od hladnoće.

NEGO OD STRAHA DA U SOPSTVENOJ DRŽAVI ZA NJEGOVU DJECU VIŠE NEĆE BITI MJESTA!