VERA KIROVIĆ – IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI Ekskluzivni intervju za Radio NY

VERA KIROVIĆ – IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
Ekskluzivni intervju za Radio NY

Više od godinu i po dana javnost je pratila njenu borbu protiv uznapredovalog karcinoma kroz priče koje je pisala iz bolničke sobe u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas, prvi put, u jednom velikom intervjuu govori ne samo o bolesti, već i o životu koji je živjela prije nje, o ljudima koji su je spasili, o porodici koja joj je bila najveća snaga i o svojoj borbi da se utvrdi istina i odgovornost kako nijedan drugi pacijent ne bi prošao ono što je prošla ona.
Postoje ljudi koje upoznate kroz njihove uspjehe.Postoje oni koje upoznate kroz njihove poraze.A postoje rijetki ljudi koje upoznate tek onda kada im život postavi gotovo nemoguć zadatak.Vera Kirović pripada upravo toj trećoj grupi.
Javnost u Crnoj Gori i dijaspori posljednjih godinu i po dana pratila je njene objave iz bolničke sobe u Detroitu -Mičigen/SAD. Svaka nova objava bila je više od informacije o liječenju. Bila je svjedočanstvo jedne borbe između života i smrti.
Pisala je poslije operacija.Pisala je tokom hemoterapije.Pisala je poslije protonske radioterapije.Pisala je kada nije mogla da govori.Pisala je kada nije znala šta donosi naredni dan.Njene riječi nijesu bile riječi čovjeka koji traži sažaljenje.Bile su riječi žene koja je željela da ostavi trag.Od prvog dana postojala je jedna želja.Da sve te priče jednoga dana objedini u knjigu.Naslov je smislila odmah ,poslije saznanja da ima karcinom nosa I nazalnih sinusa u IV stadijumu , koji je u pisanju nazvala “uzurpatorom “ ,
„LAKO JE POBIJEDITI KARCINOM ,ALI KAKO POBIJEDITI SEBE “
Jer je vrlo brzo shvatila da najveća bitka nije bila samo protiv karcinoma.Karcinom liječe ljekari.Ali čovjek poslije saznanja od čega boluje mora da pobijedi strah.Mora da pobijedi očaj.Mora da prihvati novi izgled .Novo lice.Novo tijelo.Novi život.I mora da pronađe razlog da nastavi dalje.
Ovo nije intervju o bolesti.Ovo je razgovor o životu.O odgovornosti.O humanosti.O ljubavi jedne kćerke koja je danima sjedjela pored kreveta svoje majke puštajući joj muziku u nadi da će je vratiti iz kome.O porodici koja prodaje svoju imovinu kako bi njihova majka nastavila liječenje.O prijateljima i humanim ljudima koji su pokazali da dobrota nema granice.
Ali i o pitanjima na koja društvo duguje odgovore.Kako je moguće da neko mjesecima bude liječen od jedne bolesti u Crnoj Gori, a da se u drugoj državi (Americi) utvrdi sasvim druga dijagnoza nakon dvadest dana ?Šta se događa kada pacijent izgubi povjerenje u sistem kojem je godinama vjerovao i koji je godinama finansirao svojim radom?
I zašto je Vera Kirović odlučila da, uprkos svemu što je preživjela, svoju najtežu životnu bitku nastavi pred sudom, tražeći da se utvrdi odgovornost i nadoknade troškovi liječenja koje je bila primorana da ima u Sjedinjenim Američkim Državama?
Ovo nije priča o jednoj bolesti.Ovo je priča o jednom životu.I možda upravo zato zaslužuje da bude ispričana i ostane upamćena,zbog svih onih koji nijesu imali priliku da se izbore sa ovom opakom bolešću.

I DIO „Bila sam žena koja je živjela svim srcem,vjerujući da je svaki novi dan prilika da stvaram, pomažem ,ostavljajući tragove dobrote iza sebe“
Radio NY:Prije nego što počnemo da govorimo o bolesti, želimo da upoznamo Veru Kirović.Ko je bila Vera prije nego što je karcinom ušao u Vaš život?
Vera Kirović:Voljela bih da me ljudi prvo upoznaju kao čovjeka, a tek onda kao pacijenta.Jer ja nisam postala Vera Kirovic onoga dana kada sam se razboljela.Iza mene je ostao cijeli jedan život,vrlo sadržajan i ispunjen stvarima koji čovjeka čine čovjekom.
Više od dvadeset godina radila sam na poslovima za koje sam vjerovala da mogu doprinijeti razvoju moje zemlje.Imala sam privilegiju da učestvujem u projektima promocije crnogorske ekonomije, investicija i međunarodne saradnje u svim Evropskim zemljama, zemljama Balkana , nekim zemljama Bliskog Istoka. Posebno sam bila posvećena razvoju malih i srednjih preduzeća, ženskog preduzetništva, kulture i sporta, vjerujući da se uspješno društvo gradi znanjem, radom i stvaranjem prilika za druge.
Posljednjih deset godina svog profesionalnog života gotovo u potpunosti sam posvetila povezivanju Crne Gore sa njenom dijasporom.To nije bio posao.To je bila moja misija.Vjerovala sam da ljudi koji žive hiljadama kilometara daleko od svoje domovine nikada ne smiju izgubiti osjećaj da joj pripadaju I da su oni njeni najbolji strateški partneri. Kao autor i inicijator brojnih projekata posvetila sam godine promocije crnogorske dijaspore,afirmaciji njenog doprinosa i jačanju ugleda Crne Gore u državama u kojima naši ljudi žive i rade.
Kao predsjednica Asocijacije dijaspore Crne Gore nisam željela da budem predsjednica koja će stajati iznad drugih.Vodila sam se jednom jednostavnom rečenicom koja me prati cijelog života:„Prva među jednakima.“Lider, po mom uvjerenju, nije onaj koji traži da ga slijede.Lider je onaj koji sluša.Koji okuplja.Koji spaja ljude.
Možda je upravo zato Asocijacija dijaspore postala drugi dom hiljadama naših ljudi u više od četrdeset država svijeta.Tu nijesu bile važne političke razlike.Nije bilo važno kojoj partiji pripadate.Da li ste bogati ili siromašni.Da li živite u Evropi, Americi ili Australiji.Važno je bilo samo jedno.Da volite Crnu Goru.Da želite da pomognete svom narodu.
I danas, kada pogledam unazad, ne osjećam najveći ponos zbog funkcija koje sam obavljala.Ponosna sam na ljude koje sam upoznala.Na prijateljstva koja sam stekla.Na povjerenje koje su mi ukazali.Jer upravo ti ljudi, kada je meni bilo najteže, nijesu zaboravili ono što smo zajedno gradili.Vratili su mi ljubav onda kada mi je bila najpotrebnija.I možda je to najveća nagrada koju čovjek može dobiti za svoj život.

I DIO „Nisam znala da mi se život polako mijenja“
Radio NY: Kada danas vratite film unazad, da li se sjećate trenutka kada ste prvi put osjetili da nešto nije u redu?
Vera Kirović:Danas se često vraćam na taj period i pokušavam da pronađem trenutak kada je sve počelo.Nije postojao jedan dramatičan dan koji je promijenio moj život.Sve je počelo tiho.Gotovo neprimjetno.Kao i većina ljudi, vjerovala sam da je riječ o prolaznim zdravstvenim tegobama koje će se riješiti odgovarajućom terapijom.Počela sam da osjećam probleme sa sinusima.Nos je bio stalno zapušen.Disanje je postajalo sve teže.Javljala su se krvarenja iz nosa.Bolovi su postajali sve intenzivniji.
Ali ni tada nisam pomišljala na neku “opasnu” bolest.Zašto bih?Kada odete ljekaru, vi idete sa povjerenjem.Ne idete kod ljekara da dokazujete da ste u pravu.Dolazite jer vjerujete da će neko, svojim znanjem i iskustvom, pronaći odgovor na pitanje zbog čega imate zdravstvene tegobe.
Ja sam upravo tako odlazila na svaki pregled.Sa vjerom.Sa nadom.Sa uvjerenjem da živim u državi u kojoj će zdravstveni sistem učiniti sve da pronađe uzrok mojih tegoba.I nećete vjerovati kolika je moja vjera bila velika, da sam se vratila iz Istanbula-Turska u kojem sam živjela dvije godine sakupljajući građu za knjigu koju pišem o crnogorskim iseljenicima . Vratila sam se u Crnu Goru , sa mišlju neću da idem kod ljekara sa prevodiocem .
Nikada nisam mogla ni da pomislim da će moja prava dijagnoza biti postavljena tek hiljadama kilometara daleko od moje zemlje, na drugom jeziku i uz korištenje usluga prevodioca.
Radio NY: Kako je izgledao period liječenja u Crnoj Gori?
Vera Kirović:Danas o tome govorim veoma pažljivo.Ne zato što sam zaboravila.Nego zato što želim da svaka moja riječ bude tačna, jer se u meni razvio osjećaj ogorčenja zbog propusta crnogorskih zdravstvenih radnika. Mjesecima sam se obraćala zdravstvenim ustanovama i javnim i privatnim , zbog tegoba koje nijesu prolazile.Liječena sam od upale sinusa i alergije.Propisivana mi je terapija za takvu dijagnozu punih sedam mjeseci .
Ali moje stanje nije bilo bolje.Naprotiv.Simptomi su postajali sve ozbiljniji.Krvarenja iz nosa nijesu prestajala.Glavobolje su bile sve jače.Na nepcu se pojavila promjena koja me je dodatno zabrinulai koja mi je stvarala smetnju prilikom unosa hrane.Kao pacijent, nisam mogla znati šta je svemu ovome uzrok.Ali sam osjećala da moje tijelo šalje upozorenja koja nijesam mogla ignorisati.
Danas, kada pogledam kompletnu medicinsku dokumentaciju iz Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država, prirodno se nameću pitanja zbog kojih sam i pokrenula sudski postupak.Da li je bolest mogla biti otkrivena ranije?Da li su, u skladu sa mojim simptomima, postojale indikacije za dodatne dijagnostičke procedure?Da li bi tok bolesti bio drugačiji da je dijagnoza postavljena na vrijeme?
To nisu pitanja na koja ja mogu dati odgovor.To su pitanja na koja očekujem odgovor nezavisne I nekorumpirane medicinske struke.
Upravo zato sam od prvog dana govorila da ne tražim osvetu.Tražim istinu.

Radio NY: Da li ste u jednom trenutku izgubili povjerenje u zdravstveni sistem?
Vera Kirović:Ne.I to je možda ono što će mnoge iznenaditi.Do posljednjeg dana vjerovala sam da će se pronaći uzrok mojih problema.Vjerovala sam svojim ljekarima.Vjerovala sam zdravstvenim ustanovama.Vjerovala sam sistemu kojem sam više od trideset godina uredno uplaćivala doprinose iz svog rada.
Nisam tražila nikakve privilegije.Tražila sam ono što očekuje svaki građanin.Da se pronađe razlog zbog kojeg sam bolesna.
Tek mnogo kasnije, kada sam završila u Sjedinjenim Američkim Državama i kada sam saznala pravu dijagnozu, počela sam da se vraćam unazad.Tada sam shvatila da će pitanje koje će me pratiti do kraja života biti veoma jednostavno:Da li je sve ovo moglo biti drugačije?Da li bih bila izložena manjim bolovima, operativnim zahvatima da je karcinom blagovremeno dijagnosticiran?
Odgovor na to pitanje više nije važan samo zbog mene.Važan je zbog svakog budućeg pacijenta.Jer povjerenje građana u zdravstveni sistem ne čuva se ćutanjem.Čuva se istinom.A istina nikada ne bi smjela da bude neprijatelj ni ljekara, ni institucija, ni države.Naprotiv.Istina je jedini put da se greške, ako su postojale, nikada više ne ponove.
III DIO
„Osam mjeseci sam liječena od upale sinusa,kapima za nos dok je u mojoj glavi karcinom uništavao vilicu, nepce, nos I nazalne sinuse. Danas se pitam da li je moja sudbina tada već bila određena.“
Radio NY: Vera, možete li naše čitaoce provesti kroz period liječenja u Crnoj Gori, prije odlaska u Sjedinjene Američke Države?
Vera Kirović:Mogu, jer upravo je to razlog zbog kojeg sam odlučila da svoju priču podijelim sa javnošću.Želim da govorim isključivo na osnovu činjenica, medicinske dokumentacije i onoga što sam lično proživjela.Moji zdravstveni problemi počeli su u februaru 2024. godine.Od februara do oktobra iste godine liječena sam od upale sinusa, kako u javnim, tako i u privatnim zdravstvenim ustanovama u Baru, Ulcinju i Podgorici.
Tokom tih osam mjeseci više puta sam tražila pomoć zbog tegoba koje nijesu prolazile. Naprotiv, moje stanje se postepeno pogoršavalo.Nos je bio stalno zapušen.Krvarenja iz nosa postajala su sve učestalija.Bolovi su bili sve jači.Na nepcu se pojavila vidljiva promjena koja me je dodatno zabrinjavala.
Kao pacijent, nijesam mogla znati šta je uzrok svih tih simptoma.Vjerovala sam da će zdravstveni sistem kojem sam godinama uredno uplaćivala doprinose učiniti sve da pronađe odgovor.Danas, kada pregledam kompletnu medicinsku dokumentaciju, stičem utisak da se tokom cijelog tog perioda moje liječenje uglavnom zasnivalo na istoj radnoj dijagnozi upali sinusa.
Kao da se prvobitna dijagnoza iz pregleda u pregled prihvatala bez ozbiljnog preispitivanja zašto se moje stanje, uprkos terapiji, ne popravlja nego postaje sve teže.To nije medicinski zaključak.To je pitanje koje danas postavljam kao pacijent, kojeg su osam mjeseci pogrešno liječili.
Jer kada terapija mjesecima ne daje rezultate, a simptomi postaju sve ozbiljniji, prirodno je zapitati se da li je trebalo razmotriti i druge moguće uzroke mojih tegoba.
Prema medicinskoj dokumentaciji kojom raspolažem, 30. septembra 2024. godine urađen je CT pregled u privatnoj zdravstvenoj ustanovi A3 u Sutomoru, u kojem je opisana polipoidna promjena.Nekoliko dana kasnije, 3. oktobra 2024. godine pregledao me je specijalista otorinolaringolog, nakon čega je liječenje nastavljeno pod dijagnozom hronične upale sinusa sa polipoznim promjenama.
Ni tada moji simptomi nijesu prestali.Naprotiv.Krvarenja iz nosa bila su gotovo svakodnevna.Bolovi su postajali sve intenzivniji.Promjena na nepcu je svakod dana bila sve veća.I pored svega toga, nastavila sam da vjerujem da uzimam odgovarajuću terapiju. Čak sam se zbog stalnog krvarenja iz nosa konsultovala sa ORL specijalistom iz Podgorice da li mogu da putujem za Ameriku , zbog višesatne vožnje avionim, rekao je da nema nikakvih problema i ja sam dana 16. oktobra 2024. godine otputovala u Sjedinjene Američke Države.
Nijesam otišla zbog liječenja.Otišla sam vjerujući da imam upalu sinusai da mi to neće pričinjavati smetnju za turističke posjete i poslove koje sam željela da uradim sa crnogorskom dijasporom u SAD .
Samo dvadeset dana kasnije izgubila sam svijest u jednom tržnom centru u Detroitu.Hitna pomoć prevezla me je u Corewell Health William Beaumont University Hospital.Nakon urađene dijagnostike i biopsije saopšteno mi je da bolujem od uznapredovalog karcinoma nosne šupljine i paranazalnih sinusau IV stadijumu.
Taj trenutak zauvijek je podijelio moj život na dva dijela.Na život prije te dijagnoze.I na život poslije nje.
Danas sebi postavljam samo jedno pitanje.Kako je moguće da između posljednjih pregleda u Crnoj Gori i dijagnoze u Sjedinjenim Američkim Državama prođe svega dvadesetak dana, a dijagnoze dijametralno suprotne ?
Ja znam odgovor, ali se ne usuđujem glasno da ga izgovorim. Upravo zbog toga sam pokrenula sudski postupak protiv države Crne Gore -Ministarstva zdravlja. Želim da na to pitanje odgovore nezavisni medicinski stručnjaci, na osnovu kompletne dokumentacije iz Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država.
Tražila sam da se vještačenje obavi od nezavisnih vještaka i institucije za sudsku medicine van teritorije Crne Gore . Sud je prihvatio moj predlog/zahtjev.
Ako se utvrdi da je u mom slučaju sve urađeno u skladu sa pravilima medicinske struke, prihvatiću takav nalaz.Ali ako se utvrdi da je postojala mogućnost da bolest bude otkrivena ranije, onda vjerujem da društvo ima obavezu da iz toga izvuče pouku.Ne zbog mene.Već zbog svih ljudi koji će sjutra, kao i ja nekada, sjesti preko puta svog ljekara vjerujući da će dobiti najbolju moguću zdravstvenu zaštitu.

IV DIO
„Toga dana nijesam znala da odlazim u najtežu bitku svog života.“
Radio NY: Vera, napustili ste Crnu Goru vjerujući da imate upalu sinusa. Kada ste shvatili da je stvarnost potpuno drugačija?
Vera Kirović:Dana 16. oktobra 2024. godine doputovala sam u Sjedinjene Američke Države.Nisam došla zbog liječenja, jer sam vjerovala da imam upalu sinusa, a to su zdravstveni problem koji će se u hodu riješiti . Došla sam da provedem vrijeme sa svojom kćerkom i nastavim sa prikupljanjem građe za knjigu koju pišem o crnogorskoj dijaspori.
Samo dvadeset dana kasnije moj život se potpuno promijenio.Bila sam u jednom tržnom centru u Detroitu kada sam iznenada izgubila svijest.Ne sjećam se ljudi oko sebe.Sjećam se da sam pružila ruku prema Neveni i rekla “Nešo meni je nešto loše” .
Sjećam se samo da sam se probudila u bolnici.Tada još nijesam znala da počinje najteža borba mog života.Ljekari su odmah započeli dijagnostiku.Uslijedili su brojni pregledi.Snimanja.I tog dana mi je rečeno da bolujem od uznapredovalog skvamoznog karcinoma nosne šupljine i paranazalnih sinusa, ali da se mora uraditi biopsija.Koja je potvrdila maligni tumor IV stadijuma.
To je trenutak koji nijedan čovjek ne može zaboraviti.U trenutku kada vjerujete da imate upalu sinusa, čujete ovu dijagnozu. Ostajete bez riječi. Sjećam se da sam ćutnju prekinula , u momentu kad sam pozvala svog sina Marka i saopštila mu šta su mi ljekari rekli. Gledajući svoje dijete počela sam zajedno sa njim da plačem, ne znajući kako ću to saopštiti kćerki Neveni koja je čekala u bolničkom hodniku.
U drugom trenutku , razgovarate sa onkolozima i hirurzima koji vam objašnjavaju da morate na izuzetno složenu operaciju kako biste imali šansu da preživite.Tada više ne razmišljate o planovima.Ne razmišljate o poslu.Ne razmišljate ni o budućnosti.Razmišljate samo o tome da li ćete dočekati novi dan.
Radio NY: Kako su izgledali razgovori sa američkim ljekarima?
Vera Kirović:Nikada neću zaboraviti njihovu ozbiljnost.Nijesu mi davali lažnu nadu.Ali mi nijesu oduzimali ni vjeru.Objasnili su mi da je operacija veoma teška i da će trajati mnogo sati.Rekli su mi šta sve moraju da odstrane kako bi pokušali da zaustave bolest.
Znala sam da ulazim u operacionu salu iz koje možda neću izaći.To je trenutak kada čovjek u sebi napravi potpuni obračun sa životom.Sjetite se svoje djece.Sjetite se svojih unučadi o kojima razmišljate u momentima kad vam daju anesteziju. Sjetite se porodice.Prijatelja.Svih neizgovorenih riječi.I shvatite koliko je život zapravo dragocjen.
Tada sam se prvi put iskreno pomolila Bogu.Rekla sam sebi:„Ako mi je suđeno da živim, prihvatiću sve što me čeka,ali ne daj da živim kao biljka. Ako mi nije suđeno da preživim , čuvaj mog Marka i Nevenu umjesto mene .“
To je bila moja zadnja misao prije operacije.
Radio NY: Operacija je trajala jedanaest sati. Šta danas znate o tome šta se dešavalo dok ste bili u operacionoj sali?
Vera Kirović:Mnogo toga znam iz razgovora sa ljekarima i kćerkom Nevenom , koja je i tog dana i danas sa mnom stalno. Tim vrhunskih hirurga borio se jedanaest sati da mi spasi život.Tokom operacije odstranjeni su dijelovi gornje vilice, nepca i nosnih kostiju zahvaćenih bolešću.Novo nepce rekonstruisano je transplantacijom kosti i mišića uzetih iz moje lijeve potkoljenice.Odstranjeno mi je 60 limfnih čvorova.
To nije bila samo operacija.To je bila borba za svaki naredni dan mog života.Kada je operacija završena, borba nije bila gotova.Tek tada je počela druga bitka.
Pala sam u komu.Uslijedili su meningitis, moždani udar i brojne komplikacije.Moja porodica nije znala da li će me ponovo čuti kako govorim.Da li ću otvoriti oči.Da li ću ih prepoznati.Za njih je svaki novi dan bio neizvjestan koliko i za mene.A ja o svemu tome nijesam znala ništa.Bila sam između života i smrti.

V DIO „Muzika koja me vratila među žive“
Radio NY: Dok ste bili u komi, Vaša porodica je prolazila svoju bitku. Šta su Vam kasnije ispričali o tim danima?
Vera Kirović:O tim danima znam samo ono što su mi kasnije ispričali moja djeca i ljekari.Ja sam bila u komi.Nijesam osjećala vrijeme.Nijesam znala da li je prošao jedan dan ili deset.Ali moja porodica je živjela svaki minut te neizvjesnosti.Najveći teret nosila je moja kćerka Nevena.Nije me ostavljala samu.Danima je sjedjela pored mog bolničkog kreveta, držala me za ruku i molila se.
Kasnije mi je rekla da je samo ponavljala jednu rečenicu:„Daj, Bože, da moja majka živi.“To je bila njena jedina želja.Nije tražila čudo.Nije tražila bogatstvo.Molila je samo da joj majka otvori oči.Njoj je bilo najteže od svih nas.Bila je daleko od svoje zemlje, suočena sa mogućnošću da izgubi majku, a istovremeno je morala da donosi odluke, razgovara sa ljekarima i pronađe snagu da izdrži svaki novi dan.
Moj sin Marko bio je hiljadama kilometara daleko, u Crnoj Gori.Fizički nije mogao biti uz nas, ali nijednog trenutka nije bio odsutan.Gotovo neprekidno bio je sa nama putem video-poziva.Molio se zajedno sa svojom sestrom.Bodio je.Hrabrio je.Govorio joj da mora izdržati.Da će njihova majka pobijediti.govorio joj je “ne zaboravi Nešo to je naša Verka -Zverka”
Danas, kada razmišljam o tome, shvatam da se nijesam samo ja borila za život.Borila su se i moja djeca.Svako na svoj način.Dok sam ja ležala između života i smrti, oni su vodili svoju bitku protiv straha, neizvjesnosti i bola.Moja kćerka mi je kasnije ispričala još nešto što me duboko dirnulo.Svakoga dana puštala mi je muziku koju sam voljela.Vjerovala je da će me, ako već ne može svojim glasom, možda pjesme koje sam voljela pronaći tamo gdje sam bila i vratiti me nazad.
Ne znam da li sam tada mogla da čujem.Ne znam da li sam osjećala njenu ruku.Ali danas vjerujem da ljubav dopire i tamo gdje medicina nema odgovor.Kada sam se probudila iz kome, nijesam odmah bila ona stara Vera.Oči su mi bile otvorene, ali sam danima nepomično gledala u jednu tačku.Kao da sam se polako vraćala iz nekog drugog svijeta.
A onda, kada sam postala potpuno svjesna da sam živa, zamolila sam Nevenu da mi pusti jednu pjesmu.Rekla sam joj:„Pusti mi ‘Ako odem’.“Dok je pjesma svirala, niz moje i Nešino lice tekle su suze.To nijesu bile suze poraza.To su bile suze zahvalnosti.Zahvalnosti Bogu što mi je dao novu priliku. Zahvalnosti mojoj djeci koja nijesu odustala od mene ni onda kada nijesu znala da li ih mogu čuti.
Toga dana nijesam se samo probudila iz kome.Toga dana sam se ponovo rodila.I tada sam sebi dala jedno obećanje.Ako mi je Bog podario drugi život, živjeću ga tako da moja borba dobije smisao.Govoreći istinu o svemu što sam prošla ,boriću se za pravdu.I učiniću sve što mogu da nijedna majka, nijedna kćerka, nijedan sin i nijedna porodica ne prođu ono kroz šta je prošla moja.
VI DIO„Postoje ljudi kojima dugujem svoj život“
Radio NY: Vera, mnogo puta ste rekli da danas živite zahvaljujući ljudima koje prije toga nijeste ni poznavali. Na koga prvenstveno mislite?
Vera Kirović:Da.I želim da to ostane zapisano.Jer čovjek nikada ne smije zaboraviti dobro koje mu je učinjeno.Kada govorim o svojoj borbi, ljudi često pomisle da govorim samo o bolesti.Ne.Ja govorim o ljudima.O ljudima koji su mi potvrdili vjeru u čovjeka.
Prije svega mislim na tim ljekara, onkologa, hirurga, plastičnih hirurga, anesteziologa, medicinskih sestara i svih zaposlenih u Corewell Health William Beaumont University Hospital iz Detroita. To nijesu bili samo vrhunski stručnjaci.To su bili ljudi.Ljudi koji su prema meni pokazivali pažnju, poštovanje i toplinu u trenucima kada sam bila potpuno bespomoćna.Nikada nijesam bila samo broj kreveta.Nikada nijesam bila samo dijagnoza.Za njih sam bila čovjek.Borili su se za moj život kao da spašavaju člana svoje porodice.To se ne zaboravlja.Nikada.
Kada govorim o ljudima kojima dugujem život, jedno ime moram posebno da pomenem.To je moj onkološki hirurg .On nije bio samo hirurg koji je izveo jednu od najsloženijih operacija ne samo u mom životu, nego i u njegovoj karijeri.Od prvog dana osjećala sam da ispred sebe imam ljekara koji me ne posmatra kao medicinski slučaj ili broj istorije bolesti, već kao čovjeka.Vodio je moju borbu onda kada nijesam mogla da se borim sama.
A ono što za mene ima neprocjenjivu vrijednost jeste činjenica da njegova briga nije prestala završetkom operacije.I danas, poslije svega što sam prošla, dr Hasan Nassar zajedno sa mnom vodi svaku novu bitku.Svaku kontrolu.Svaki nalaz.Svaku neizvjesnost.Svaku odluku o nastavku liječenja.Takav odnos između ljekara i pacijenta ne može se opisati samo medicinskim riječima.To je odnos zasnovan na povjerenju, odgovornosti, vrhunskom znanju i dubokoj ljudskosti.Zbog toga ću mu biti zahvalna dok sam živa.
Kada danas govorim o američkom zdravstvenom sistemu, ne govorim samo o vrhunskoj tehnologiji i medicinskom znanju.Govorim o ljudima poput dr Hasana Nassara, koji su mi svojim znanjem spasili život, a svojim odnosom prema meni vratili vjeru da medicina, kada se radi časno i odgovorno, predstavlja jedan od najuzvišenijih poziva koje čovjek može izabrati.Takvi ljekari ne liječe samo bolest.Oni liječe i čovjekovu nadu.
Ali nijesu samo oni zaslužni što danas sjedim ovdje.Moj život su spasili i ljudi koje možda nikada neću imati priliku da lično zagrlim.Ljudi koji su čitali moje priče.Ljudi koji su uplatili donaciju za pomoć mom liječenju. Ljudi koji su mi poslali poruku podrške.Ljudi koji su se molili za mene.Neki od njih nijesu znali ništa o meni.A ipak su odlučili da mi pomognu.
Kako da zaboravite takvu dobrotu?Kako da poslije toga ne vjerujete da dobro još postoji?
Moja porodica dala je sve što je mogla.I mnogo više od toga.Danas prodajemo svoju imovinu kako bih mogla nastaviti liječenje.Ali nijednog trenutka nijesmo bili sami.Uz nas su bili prijatelji.Poznanici.Ljudi iz Crne Gore.Ljudi iz dijaspore.Potpuni stranci.
I tada sam shvatila nešto što me zauvijek promijenilo.Najveće bogatstvo koje čovjek može steći nijesu kuće.Nijesu automobili.Nijesu funkcije.Najveće bogatstvo su ljudi koje ste dotakli svojim životom.Jer kada vam život visi o koncu, jedino oni ostaju uz vas.
Zato danas osjećam ogromnu zahvalnost.Prema Bogu.Prema svojoj djeci.Prema porodici.Prema prijateljima.Prema svim humanim ljudima koji su mi pomogli.I prema svakom članu medicinskog tima koji se borio za moj život.Ja sam danas živa zahvaljujući njima.
I dok god budem disala, nosiću ih u svom srcu.Zato što su mi dali ono što nijedan novac na svijetu ne može kupiti.Dali su mi novi život.

VII DIO „Zašto sam tužila svoju državu?“
Radio NY: Vera, mnogi ljudi postavljaju isto pitanje. Zašto ste odlučili da tužite državu Crnu Goru?
Vera Kirović:To mi je vjerovatno najčešće postavljeno pitanje, uz koje obavezno dobijem i bezrezervnu podršku od onih koji ga postave.Na njega odgovoram potpuno iskreno.Nijesam tužila svoju državu, svoju Crnu Goru zato što je ne volim.Naprotiv.
Postoji još nešto što želim da kažem.Crnu Goru doživljavam kao najljepšu zemlju na svijetu.To nije fraza.To je zemlja u kojoj sam rođena, odrasla, stvarala, radila i kojoj sam posvetila veliki dio svog života. Više od dvije decenije promovisala sam njenu privredu, kulturu, sport, žensko preduzetništvo i povezivanje sa dijasporom. Uvijek sam vjerovala da svojoj zemlji mogu dati više nego što od nje tražim.
Ali poslije svega što sam preživjela, moram iskreno reći da me boli kada vidim koliko su pojedine institucije udaljene od građanina zbog kojeg postoje.Zato danas pravim jasnu razliku između svoje ljubavi prema Crnoj Gori i svog odnosa prema načinu na koji funkcionišu pojedine institucije.
Moja ljubav prema Crnoj Gori nikada nije prestala.Ali moje povjerenje u pojedine institucije ozbiljno je poljuljano.Ne želim da moja zemlja bude upamćena po tome da njeni građani spas traže hiljadama kilometara daleko od svoje kuće.Želim Crnu Goru u kojoj će svaki čovjek imati jednako pravo na pravovremenu dijagnozu, odgovorno liječenje, transparentan rad institucija i pravdu kada postoje ozbiljna pitanja na koja treba dati odgovor.
Upravo zato vodim ovu borbu.Ne protiv svoje države.Već za državu kakvu vjerujem da građani Crne Gore zaslužuju.Da je nijesam voljela, ne bih više od dvadeset godina svog života posvetila njenoj promociji, njenoj ekonomiji, njenoj dijaspori i ljudima koji žive daleko od nje.
Nijesam tužila ni iz osvete.Nijedan sud ne može vratiti moje zdravlje.Nijedna presuda ne može izbrisati jedanaestočasovnu operaciju, komu, meningitis, moždani udar, godinu dana hranjenja preko PEG sonde, niti sve ono što sam prošla.
Državu sam tužila jer vjerujem da svaki sistem mora snositi odgovornost ako se u sudskom postupku utvrdi da je došlo do propusta koji su doveli do teških posljedica po pacijenta.Moj tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu štete u visini troškova liječenja koje sam bila prinuđena da imam u Sjedinjenim Američkim Državama.To nijesu zamišljeni troškovi.To su stvarni troškovi liječenja koji su mi spasili život.
Posebno boli činjenica da sam godinama uredno izdvajala doprinose za zdravstveno osiguranje, vjerujući da će, ako mi jednog dana zatreba pomoć, zdravstveni sistem biti uz mene.Kada mi je pomoć bila najpotrebnija, moje liječenje nijesu finansirali oni kojima sam godinama uplaćivala doprinose.
Moj život omogućili su humani ljudi.Donatori.Prijatelji.Američke humanitarne Organizacije.Moja porodica.Ljudi koji su vjerovali da moj život vrijedi spasavati.
Danas moja porodica prodaje svoju imovinu kako bih mogla nastaviti liječenje i oporavak.To je istina od koje ne bježim.Ali isto tako ne bježim ni od druge istine.Ako sud, na osnovu svih dokaza i nezavisnih medicinskih vještačenja, utvrdi da je postojala odgovornost zbog načina na koji sam liječena, onda vjerujem da je pravedno da država snosi i posljedice te odgovornosti.Ne tražim privilegije.Ne tražim milost.Tražim da se prema meni postupa onako kako bih voljela da se postupa prema svakom građaninu Crne Gore.
Ovaj postupak nije važan samo zbog mene.Važan je zbog povjerenja građana u institucije.Jer državu ne čine samo njene granice.Državu čine njeni ljudi.Njene institucije.Njeni zakoni.I upravo zato vjerujem da država postaje jača onda kada ima snage da pogleda istini u oči, da nepristrasno utvrdi činjenice i, ukoliko se utvrdi odgovornost, da je prihvati.To nije znak slabosti.To je znak ozbiljne i odgovorne države.Moja borba nikada nije bila protiv Crne Gore.
Moja borba je za Crnu Goru u kojoj će svaki građanin znati da njegov život vrijedi, da će biti saslušan i da će, ako mu se nanese nepravda, imati pravo da traži istinu i pravdu.Ako moja borba doprinese da makar jedan pacijent sjutra dobije pravovremenu dijagnozu, da se uradi jedna biopsija više, jedan pregled više ili da neko od ljekara, suočen sa neobjašnjivim simptomima, zastane i kaže: „Provjerimo još jednom“, smatraću da sve što sam prošla nije bilo uzalud

.
VIII DIO „Najveća opasnost nije kada sistem pogriješi. Najveća opasnost je kada sistem odbije da preispita sebe.“
Radio NY: Vera, Vaš slučaj otvorio je brojna pitanja o funkcionisanju zdravstvenog sistema u Crnoj Gori. Šta je, po Vašem mišljenju, najveći problem?
Vera Kirović:Želim odmah da kažem nešto što mi je veoma važno.Ne vjerujem da je problem u svim ljekarima.Naprotiv.U Crnoj Gori rade brojni časni, stručni i požrtvovani ljekari koji svakoga dana spašavaju ljudske živote u veoma teškim uslovima.Oni zaslužuju poštovanje.I upravo zbog njih mislim da se o odgovornosti mora govoriti otvoreno.Jer odgovornost štiti dobre ljekare.Ne štiti ih ćutanje.Ne štiti ih zatvaranje očiju pred mogućim propustima.
Najveći problem, po mom mišljenju, nastaje onda kada se sistem više bavi odbranom samoga sebe nego utvrđivanjem istine.Kada pacijent postavi pitanje, odgovor ne bi smio biti ćutanje.Kada postoji sumnja da je došlo do stručnog propusta, odgovor ne bi smio biti pokušaj da se unaprijed odbaci svaka mogućnost odgovornosti.Građani ne očekuju da je medicina nepogrešiva.Nigdje na svijetu nije.Ali imaju pravo da očekuju da će svaka ozbiljna sumnja biti nepristrasno ispitana.To je jedini način da se sačuva povjerenje.
Radio NY: Često pominjete riječ „odgovornost“. Šta ona za Vas znači?
Vera Kirović:Odgovornost nije osveta.Odgovornost nije progon.Odgovornost nije želja da se neko ponizi.Odgovornost znači da svako, bez obzira na funkciju koju obavlja, prihvati posljedice ako se utvrdi da nije radio u skladu sa pravilima svoje profesije.To važi za političare.Za sudije.Za profesore.Za novinare.Pa mora važiti i za zdravstveni sistem.Jer govorimo o ljudskim životima.Ja sam svoju odgovornost uvijek osjećala u svakom poslu koji sam radila.Zbog toga vjerujem da ista pravila moraju važiti za sve.
Radio NY: U svojim javnim obraćanjima pominjali ste i korupciju. Na šta konkretno mislite?
Vera Kirović:Kada govorim o korupciji, ne mislim samo na mito ili novac.Korupcija može imati mnogo lica.Po mom mišljenju, ona postoji i onda kada institucija štiti sebe umjesto da štiti građanina.Kada je očuvanje ugleda važnije od utvrđivanja činjenica.Kada se greške, ako su postojale, ne analiziraju kako bi se iz njih učilo.Kada se pacijent osjeća kao protivnik sistema, umjesto kao osoba kojoj sistem treba da služi.To urušava povjerenje.A bez povjerenja nema ni dobrog zdravstvenog sistema.
Ja ne tražim da neko bude osuđen prije nego što sud i nezavisni medicinski stručnjaci utvrde činjenice.Naprotiv.Upravo to i tražim.Da činjenice govore.Da medicina govori.Da struka govori.I da svi prihvatimo njen zaključak.Jer samo tako možemo graditi zdravstveni sistem kojem će građani ponovo vjerovati.
Radio NY: Šta biste voljeli da se promijeni nakon Vašeg slučaja?
Vera Kirović:Voljela bih da nijedan pacijent više ne bude primoran da se pita da li je mogao biti dijagnostikovan ranije.Voljela bih da se svaki neobjašnjivi simptom ozbiljno shvati.Da se pacijent sasluša.Da se, kada liječenje ne daje rezultate, postavi pitanje da li postoji neko drugo objašnjenje.Voljela bih da se svaki mogući stručni propust analizira bez straha i bez pritiska.Ne da bi se neko kažnjavao po svaku cijenu.Nego da bi se spriječilo da se ista situacija ponovi.
Ako moja borba doprinese da samo jedan čovjek dobije pravovremenu dijagnozu i priliku za život, smatraću da je vrijedila svaka suza koju sam prolila.Jer nijedan ljudski život ne smije biti cijena ćutanja.Istina nikada nije neprijatelj države.Istina je njen najveći saveznik.

IX DIO
„Poslije svega, naučila sam da je svaki novi dan dar.“
Radio NY: Vera, danas, godinu i po nakon svega što ste prošli, kako izgleda Vaš život?
Vera Kirović:Kada me ljudi sretnu ili vide moje fotografije, često kažu:„Izgledaš dobro.“Nasmiješim se.A onda pomislim koliko toga ne mogu da vide.Ne vide da sam prošla jedanaestočasovnu operaciju.Ne vide da sam bila u komi.Ne vide preležani meningitis.Ne vide moždani udar.Ne vide koliko sam puta pomislila da više nemam snage.Ne vide koliko sam noći provela bez sna.Ne vide koliko je suza ostalo iza zatvorenih vrata moje sobe.I ne vide da je svaki moj osmijeh danas izbor.
Jer poslije svega što sam prošla, naučila sam da se život više ne mjeri godinama.Život se mjeri trenucima.Danas me raduje ono što sam nekada podrazumijevala.Jedan zagrljaj moje djece.Glas mojih unuka.Razgovor sa prijateljem.Sunčan dan.Miris jutra.Molitva za zdravlje moje porodice I svih ljudi .
Svaki novi nalaz koji donese makar malo nade.Naučila sam da sreća nema veze sa velikim stvarima.Sreća je kada ustanete iz kreveta.Kada napravite nekoliko koraka.Kada osjetite da ste još uvijek ovdje.

Radio NY: Šta Vam je bolest oduzela, a šta Vam je dala?
Vera Kirović:Oduzela mi je mnogo.Oduzela mi je dio mog tijela.Oduzela mi je bezbrižnost.Oduzela mi je sigurnost da planiram godine unaprijed.Promijenila je moj izgled.Promijenila je moj način života.
Ali nije uspjela da mi oduzme ono najvažnije.Vjeru.Dostojanstvo.Ljubav prema ljudima.Nadu.
Ako me pitate šta mi je dala…Dala mi je novu životnu filozofiju.Shvatila sam da čovjek ne može birati šta će mu se dogoditi.Ali može birati kako će kroz to proći.Ja sam izabrala da ne živim u mržnji.Izabrala sam da budem zahvalna.Prije svega Bogu.Zatim svojoj djeci.Porodici.Ljekarima.Prijateljima.Svakom čovjeku koji mi je pomogao.Jer da nije bilo njihove ljubavi, danas ne bismo vodili ovaj razgovor.

Radio NY: Poslije svega što ste prošli, čega se danas najviše plašite?
Vera Kirović:Nekada sam mislila da je najveći strah smrt.Danas znam da nije.Najveći strah je da čovjek ode, a da iza njega ništa ne ostane.Ja želim da iza mene ostane poruka.Da ljudi ne odustaju.Da traže odgovore.Da se bore.Da vole svoje najbliže.Da ne čekaju sutra da bi nekome rekli koliko ga vole.
Jer sam ja naučila da se život može promijeniti za jedan jedini dan.Ako postoji nešto čega se danas zaista plašim, onda je to da moja borba ne dobije smisao.Zato želim da moja priča pomogne drugima.Ako uspije da spasi makar jedan život…Ako podstakne makar jednog ljekara da zastane i još jednom razmisli…Ako ohrabri makar jednog pacijenta da potraži drugo mišljenje…Onda ću znati da ništa od ovoga nije bilo uzalud.

X DIO„Moja najveća snaga imaju imena Marko, Nevena, Ćika,Teodora , Luka i Marijana “
Radio NY: Vera, kroz cijeli razgovor često pominjete svoju porodicu. Koliko su Vam oni pomogli da izdržite sve što ste prošli?
Vera Kirović:Ne postoji riječ kojom mogu opisati koliko je moja porodica zaslužna što sam danas živa.Kada čovjek vodi bitku za život, lijekovi, operacije i terapije su neophodni.Ali postoji nešto što nijedan lijek ne može zamijeniti.To je ljubav.Moja kćerka Nevena nije bila samo uz mene.Ona je disala zajedno sa mnom.Prošla je svaki pregled.Svaki razgovor sa ljekarima.Svaku neizvjesnost.Svaki strah.
Bila je moja snaga onda kada ja nijesam imala snage.Bila je moje oči kada nijesam mogla da gledam.Moj glas kada nijesam mogla da govorim.Moje ruke kada nijesam mogla da ih podignem.Dok sam bila u komi, nije me ostavljala samu.Sjedjela je pored mog kreveta, držala me za ruku i molila se:„Daj, Bože, da moja majka živi.“Svakoga dana me je držala za ruke , ulivajući mi dodirom svoje ruke snagu da otvorim oči . Svakog dana puštala mi je muziku koju sam voljela, vjerujući da će me poznate melodije pronaći tamo gdje se nalazim i vratiti me među žive.Ne znam da li sam tada mogla da je čujem.Ali danas vjerujem da ljubav dopire i tamo gdje medicina više nema odgovor.
Moj sin Marko je hiljadama kilometara daleko, u Crnoj Gori.Ali nijednog trenutka nijesam osjetila da nije uz mene.Gotovo svakodnevno bio je sa nama putem video-poziva.Molio se zajedno sa svojom sestrom.Hrabrio je.Govorio joj da mora izdržati.Govorio je da će majka pobijediti zbog nas.
Uz njega je bila i moja snaha Marijana, koja je zajedno sa njim dijelila svaki trenutak neizvjesnosti i bila veliki oslonac našoj porodici. Njena pažnja, razumijevanje i podrška značili su nam više nego što riječima mogu opisati.
Moja sestra Cika bila je moj oslonac u životu , ne samo sada .Njena ljubav, briga i požrtvovanost davale su mi osjećaj da nijednog trenutka nijesam sama.Koliko god je i njoj bilo teško, trudila se da predamnom uvijek bude nasmijana i jaka, iako znam da je mnoge suze sakrila od mene.
Mislim da nijedna majka ne može poželjeti veću sreću od toga da ima takvu djecu. NTakođe nijedan čovjek ne može poželjeti ništa više od porodice koja se tako bori za njegov život.

Radio NY: A Vaši unuci? Često ih pominjete.
Vera Kirović:Moji unuci su moja svjetlost. Teodora moja “zvijezda vodilja” I Luka “Aga srca moga” nijesu svjesni koliko su puta bili razlog da kažem sebi:„Moraš izdržati.“Željela sam da ih ponovo zagrlim.Da ih gledam kako odrastaju.Da budem njihova baka “Veva” sa kojom će graditi svoje uspomene..
Kada se borite za život, ne sanjate velike stvari.Sanjate obične trenutke.Da sjedite sa porodicom za istim stolom.Da čujete dječji smijeh.Da proslavite rođendan.Da dočekate još jedan Božić.Još jedan Vaskrs.To su postali moji najveći snovi.

Radio NY: Da li Vas je ova bolest promijenila kao čovjeka?
Vera Kirović:Potpuno.Nekada sam živjela brzo.Uvijek sam imala nove planove, nove projekte i nove obaveze.Danas živim sporije.Ali mnogo dublje.Naučila sam da ne odlažem zagrljaj.Da ne odlažem riječi „volim te“.Da ne odlažem zahvalnost.Jer ne znamo šta nosi sjutrašnji dan.
Ako me je ova bolest nečemu naučila, onda je to da čovjek nikada ne smije zaboraviti zbog koga živi.Ja danas živim zbog svoje djece.Zbog svojih unuka.Zbog svoje sestre.Zbog svoje snahe.Zbog ljudi koji su vjerovali u mene.I zbog svih onih koji više nemaju priliku da ispričaju svoju priču.Zbog njih osjećam obavezu da svoju ispričam do kraja.
Ako moja priča ostane samo priča o Veri Kirović, onda nijesam uradila dovoljno.Ali ako postane glas svih pacijenata koji su se osjećali uplašeno, zaboravljeno ili neshvaćeno, onda će moj drugi život dobiti svoj puni smisao.Možda mi je upravo zato Bog dao novu priliku.Ne samo da živim.Nego da svjedočim.Da govorim.Da ostavim trag.I da nikada ne zaboravim da je najveća pobjeda u životu ostati čovjek, bez obzira na sve što vas zadesi.
XI DIO„Moja borba još traje“
Radio NY: Vera, poslije svega što ste prošli, kakvi su Vaši planovi danas?
Vera Kirović:Mnogi ljudi misle da je moja borba završena.Nažalost, nije.Ja i dalje živim između kuće i bolnice.Kontrole, pregledi, snimanja i terapije i dalje su dio moje svakodnevice.Preda mnom su nove operacije i novi medicinski izazovi.Posljedice svega što sam prošla i danas su dio mog života.Ne mogu jasno govoriti.Krećem se otežano.Moje tijelo svakoga dana podsjeća me na cijenu koju sam platila da bih ostala živa.
Ali ono što bolest nije uspjela da pobijedi jeste moj duh.Nije uspjela da mi oduzme vjeru.Nije uspjela da mi oduzme želju da stvaram.Nije uspjela da mi oduzme ljubav prema ljudima i prema Crnoj Gori.
Zato ne odustajem od svojih životnih projekata.Godinama sam prikupljala građu o crnogorskoj dijaspori, njenim ljudima, njihovim sudbinama, uspjesima i ljubavi prema domovini.To nije samo projekat.To je moj dug prema svim našim ljudima rasutim širom svijeta.Ako mi zdravlje dozvoli, nastaviću da prikupljam tu građu i završim ediciju:„Viševjekovno putovanje – od duše do srca.“To će biti moj način da sačuvam od zaborava živote ljudi koji su, i daleko od svoje domovine, ostali njeni najbolji ambasadori.
Istovremeno, osjećam obavezu da završim i knjigu koju nosim u sebi od prvog dana liječenja.Knjigu koja je nastajala u bolničkim sobama, između operacija, terapija, suza i nade.Knjigu kojoj sam već odredila naslov:„Lako je pobijediti karcinom, ali kako pobijediti sebe?“To neće biti knjiga samo o mojoj bolesti.Biće to knjiga o čovjeku.O porodici.O ljubavi.O vjeri.O dostojanstvu.O padovima i ponovnim usponima.O ljudima koji su mi spasili život.I o tome kako čovjek, čak i kada izgubi dio sebe, može pronaći snagu da nastavi dalje.
Ako mi Bog podari dovoljno vremena i snage da završim ta dva djela, smatraću da sam ispunila svoju misiju.Jer čovjek ne živi samo zbog sebe.Živi zbog tragova koje ostavlja iza sebe.A ja želim da iza mene ostanu dvije poruke.Jedna će govoriti o ljudima koji su gradili mostove između Crne Gore i njene dijaspore.Druga će govoriti o tome da se i poslije najtežih životnih iskušenja može pronaći razlog da se nastavi živjeti.

Ako moje riječi pomognu makar jednom čovjeku da ne izgubi nadu, ako ohrabre makar jednu porodicu da izdrži, ili podstaknu makar jednog ljekara da zastane i još jednom pogleda pacijenta pred sobom, znaću da nijesam uzalud preživjela.
To će biti moj najveći uspjeh.Mnogo veći od svih funkcija koje sam obavljala i svih priznanja koja sam dobila.Jer najveća pobjeda nije pobijediti bolest.Najveća pobjeda je sačuvati srce, vjeru i ljudskost.To je pobjeda kojoj i danas težim.
Na kraju, želim da zahvalim svima koji su bili uz mene na ovom putu.Prije svega, zahvaljujem dragom Bogu što mi je podario drugu priliku za život.Hvala mojoj djeci, Neveni i Marku, koji su zajedno sa mnom vodili ovu bitku.Hvala mojoj sestri Ciki i mojoj snahi Marijani, koje su bile oslonac cijeloj našoj porodici u najtežim trenucima.Hvala mojim unucima, Luki i Teodori, koji su bili moja najveća motivacija da se borim i da ne odustanem.
Od srca zahvaljujem mom onkološkom hirurgu, dr Hasanu Nassaru, i cijelom medicinskom timu koji je svojim znanjem, humanošću i požrtvovanošću učinio sve da danas budem živa.
Hvala svim prijateljima, humanim ljudima, donatorima i svima koji su me nosili u svojim mislima i molitvama. Vaša dobrota i ljubav ostaju dio mene zauvijek.
Posebnu zahvalnost dugujem Ismetu Rastoderu.Godinama je bio iskrena podrška mom radu, vjerovao u projekte kojima sam povezivala Crnu Goru i njenu dijasporu i bio uz mene kada su mnogi drugi ćutali.Ni u najtežim danima moje bolesti nije dozvolio da moj glas utihne.Naprotiv, učinio je sve da se on i dalje čuje.
I ovaj intervju dokaz je da postoje ljudi koji razumiju koliko je važno dati riječ čovjeku koji želi da govori istinom.Takvi ljudi ne pomažu samo jednom čovjeku.Oni pomažu da istina pronađe svoj put.Zato mu od srca kažem hvala.
Ako moja priča spasi makar jedan ljudski život…Ako pomogne makar jednoj porodici…Ako vrati vjeru makar jednom čovjeku…Onda će svaki moj ožiljak imati smisla.Jer najveća pobjeda u životu nije pobijediti bolest.Najveća pobjeda je, uprkos svemu, ostati čovjek.I zato danas, sa dubokom zahvalnošću, mogu da kažem:
Karcinom je promijenio moj život.Ali nije pobijedio mene.
I na kraju ,poruka za sve one koji me u proteklih godinu ipo ni jednog dana nijesu ostavili samu :Đe god da ste u mom srcu ste najviše. Voli vas vaša Vera.