MNOGO JE VUKOVA, ALI SAMO JE JEDAN – VUK SA PROKLETIJA

Sahit Saljo Hot iz Gusinja počeo je ozbiljno da planinari tek sa 48 godina. Od tada je biciklom i pješice prošao puteve koje mnogi ne bi pokušali ni u najboljim godinama. Vozio je do Potočara, penjao se noću na Očnjak, iznosio bicikl na planinske vrhove, ostao bez nekoliko nožnih prstiju zbog promrzlina – i ponovo se vratio planini. U 66. godini popeo se na najviši vrh Maroka, a zatim biciklom osvojio Vasojevićki Kom. Njegovo ime je Sahit Saljo Hot. Planinari ga znaju jednostavnije: Vuk sa Prokletija.

Postoje ljudi koji planinu posjete.

Postoje oni koji je osvoje.

A postoje i rijetki ljudi kod kojih poslije mnogo godina više ne možete jasno razdvojiti čovjeka od planine.

Takva je priča Sahita Salja Hota iz Gusinja.

Čovjeka koji je odrastao pod Prokletijama, gledao njihove vrhove gotovo čitavog života, a onda tek u 48. godini ozbiljno zakoračio među njih.

Možda upravo zato njegova priča ruši jednu od najčešćih ljudskih zabluda – da je za velike početke nekada kasno.

Za Sahita je veliki početak došao 2007. godine.

Tada ga je prijatelj zamolio da pravi društvo trojici planinara iz Austrije tokom uspona na Sjeverni Karanfil, visok 2.460 metara. Početak nije bio baš filmski: Sahit je promašio stazu, a Austrijanci su zahvaljujući snimljenoj GPS trasi pomogli da se vrate na pravi put.

Neko bi poslije takvog iskustva možda zaključio da planinarstvo nije za njega.

Sahit je uradio suprotno.

Već narednog dana sa jednim od Austrijanaca krenuo je na Visitor, stazom koju je poznavao još iz mladosti, kada je tim krajem išao u berbu borovnica.

Tako je, gotovo slučajno, počela priča koja traje skoro dvije decenije.

ČOVJEK KOJEM OBIČAN PUT NIJE DOVOLJAN

Vrlo brzo postalo je jasno da Sahita ne privlači samo dolazak na vrh.

Privlačio ga je izazov.

Novi pravac.

Teži put.

Mjesto na koje drugi nijesu išli.

I ono pitanje koje avanturisti često postavljaju sami sebi:

„Može li se?“

Jedan od najboljih primjera dogodio se 23. oktobra 2010. godine.

Odlučio je da se popne na Očnjak – noću.

Očnjak, kameni simbol iznad doline Grebaje, visok 2.185 metara, nije bezazlen ni po danu.

Sahit je krenuo oko 17 časova.

Sam.

Imao je lampu, mjesečinu i nekoliko petardi koje je ponio da eventualno rastjera životinje.

Do vrha mu je trebalo dva sata i 45 minuta.

Kiša koja je ranije padala ostavila je stijene mokrim, a hladnoća ih je potom zaledila. Svaki korak i svaki hvat za stijenu zahtijevali su maksimalan oprez.

I stigao je.

Na Očnjak.

Po mraku.

Kasnije se na isti vrh ponovo penjao noću.

BICIKL TAMO GDJE MU, PO SVIM PRAVILIMA, NIJE MJESTO

Ako je planinarenje jedna polovina Sahitove priče, druga je bicikl.

Ali ni njega nije koristio samo tamo gdje postoji asfalt.

Sahit je počeo da spaja dvije svoje strasti – planinu i bicikl.

I tako je bicikl počeo da završava tamo gdje se obično dolazi u planinarskim cipelama.

Na vrhovima.

Popadija.

Talijanka.

Visitor.

Trebević.

Đeravica.

I mnogi drugi.

Do 2025. godine Sahit je bicikl iznio na čak 26 planinskih vrhova.

A onda je došao Vasojevićki Kom.

Sa svojih 2.461 metar, Vasojevićki Kom nije mjesto na koje ćete očekivati čovjeka sa biciklom.

Sahit je 2025. godine, u 66. godini života, postao prvi čovjek za kojeg je zabilježeno da je na taj vrh izašao biciklom.

Krenuo je iz svog sela Dosuđe.

Preko Andrijevice, Sjekirice i Štavne.

Oko 50 kilometara u jednom pravcu.

Savladao je približno 1.900 metara visinske razlike.

Do vrha mu je trebalo oko sedam i po sati.

A Vasojevićki Kom čak nije ni najviši vrh na koji je iznio bicikl.

Prije njega popeo se biciklom na Đeravicu – 2.656 metara.

Sahit je tada svoju filozofiju praktično objasnio jednom rečenicom: izaziva ga da uradi nešto što prije njega niko nije uradio.

OD GUSINJA DO POTOČARA – PUT KOJI NIJE BIO SPORT

Ali možda najvažniji kilometri koje je Sahit Hot prešao biciklom nijesu vodili prema planinskom vrhu.

Vodili su prema Potočarima.

Godine 2009. odlučio je da iz Gusinja krene biciklom prema Memorijalnom centru Srebrenica–Potočari.

Više od 700 kilometara.

Na običnom biciklu.

Putovao je danima i noćima, prolazio kroz planinske predjele i mjesta gdje kilometrima nije bilo nikoga.

Nije to radio zbog medalje.

Nije bilo pobjedničkog postolja.

Nije bilo takmičenja.

Na kraju puta čekale su ga bijele nišane žrtava genocida u Srebrenici.

Od tog prvog puta, odlazak u Potočare postao je tradicija.

Radio Sarajevo je 2014. zabilježio da je Sahit tada šesti put biciklom dolazio u Potočare. Priključivao se i Maratonu mira koji iz Bihaća, preko Jajca i Sarajeva, stiže u Potočare.

Godinu kasnije, povodom 20. godišnjice genocida, zabilježeno je da je kao jedini učesnik iz Crne Gore vozio biciklistički maraton Bihać–Jajce–Sarajevo–Srebrenica.

A priča tu nije završena.

Anadolu Agency je 2019. godine, izvještavajući o biciklističkom putovanju grupe prema Çanakkaleu u Turskoj, zabilježila Sahitovu izjavu da je do tada 11 puta posjetio Srebrenicu.

Govoreći o emocijama koje je osjetio u Çanakkaleu, uporedio ih je upravo sa Potočarima – mjestom gdje, kako je kazao, čovjek ne može zadržati suze.

Zato Sahitovu priču ne možemo mjeriti samo kilometrima.

Neki kilometri se voze nogama.

A neki se nose u sebi.

NAJDRAŽI VRH

Od svih uspona koje je napravio, jedan mu je ostao posebno drag.

Maja Bojs.

Mart 2013. godine.

Bio je to prvi zimski uspon na taj vrh u kojem je učestvovao, a svih devet članova grupe – osam učesnika i Sahit – uspješno je završilo uspon bez posljedica.

U svijetu u kojem se često pamte samo visine i rekordi, Sahit upravo taj pohod izdvaja kao jedan od najdražih.

Vjerovatno zato što je najbolji vrh onaj sa kojeg se svi vrate kući.

PLANINA MU JE UZELA DIO TIJELA – ALI GA NIJE ZAUSTAVILA

A onda je došla 2016. godina.

I priča koja najbolje pokazuje koliko tanka može biti granica između ljudske upornosti i ljudske tvrdoglavosti.

Sahit je 15. novembra krenuo prema vrhu Made, odnosno velikom vrhu Shnikuta, visokom 2.552 metra, na albanskom dijelu Prokletija.

Uspon je posvetio prijatelju iz Irana, Rezi Kerimiju, planinaru koji je preminuo tokom treninga za planinski maraton.

Dva dana prije Sahitovog uspona pao je prvi snijeg.

Put je bio dug i težak.

Propadao je kroz snijegom prekrivene rupe i kanale.

Na nogama je imao tanke čarape i premale cipele.

Voda u flašama počela je da se ledi.

Mokre cipele ledile su se iznutra.

Mlađi prijatelji koji su bili sa njim predlagali su da odustanu.

Sahit nije htio.

Jedan pravac trajao je deset i po sati.

Kući se vratio tek oko jedan sat poslije ponoći – nakon približno 18 sati aktivnosti.

Posljedice su bile strašne.

Prsti su pretrpjeli teške promrzline.

Nakon liječenja i operacije, Sahit je ostao bez nekoliko prstiju na obje noge.

Za mnoge ljude to bi bio kraj planinarske priče.

Za Sahita nije.

Vratio se.

Ponovo je krenuo prema planinama.

Ponovo prema vrhovima.

I upravo tu njegova priča prestaje da bude samo priča o sportu.

Jer nije najveća pobjeda čovjeka kada nikada ne padne.

Nekada je najveća pobjeda kada poslije svega ponovo obuje planinarske cipele.

KADA PLANINA TRAŽI POMOĆ, SAHIT IDE

Prokletije nijesu samo ljepota.

One mogu biti surove i opasne.

Sahit ih je upoznao i sa te strane.

U oktobru 2012. godine, nakon više od dva mjeseca potrage za nestalim italijanskim planinarom Giovannijem Battistom Otonellom, Sahit Hot i Mihailo Veković iz Gusinja krenuli su u potragu.

Oko sedam sati ujutro pronašli su njegovo tijelo i obavijestili policiju.

Italijanski planinar imao je 72 godine.

Za porodicu kojoj je poslije višemjesečne neizvjesnosti konačno omogućeno da sazna sudbinu svog najbližeg, taj Sahitov odlazak u planinu imao je potpuno drugačije značenje od osvajanja bilo kojeg vrha.

I KADA NIJE NA VRHU – ČUVA ONO ŠTO VOLI

Postoji jedan mali događaj iz 2015. godine koji možda o čovjeku govori jednako koliko i veliki podvizi.

Na Ali-pašinim izvorima, jednom od prirodnih simbola Gusinja, Sahit je primijećen kako po velikoj vrućini skuplja limenke, kese, papire i drugo smeće.

Sakupio je nekoliko vreća.

Bez naknade.

Bez velikog događaja.

Bez sportskog rekorda.

Rekao je da to radi često, za dobrobit Gusinja i Plava, i pozvao druge da čuvaju Ali-pašine izvore.

Možda upravo takvi detalji najbolje objašnjavaju njegov odnos prema kraju iz kojeg potiče.

Nije dovoljno popeti se na planinu.

Treba je i sačuvati.

SA PROKLETIJA DO KROVA SJEVERNE AFRIKE

A Sahit nije ostao samo na svojim Prokletijama.

U maju 2025. godine stigla je vijest iz Maroka.

Sahit Saljo Hot popeo se na Toubkal – 4.167 metara, najviši vrh Maroka i sjeverne Afrike.

Čovjek koji je počeo ozbiljno da planinari sa 48 godina stajao je u 66. godini na više od četiri hiljade metara nadmorske visine.

Od Gusinja i Prokletija do Atlasa.

Od prvog nesigurnog izlaska na Sjeverni Karanfil do krova sjeverne Afrike.

Krug se nije zatvorio.

Samo je postao veći.

ČOVJEK KOJI PROKLETIJE POZNAJE „KAO SVOJ DŽEP“

Danas Sahit Hot nije samo planinar.

On je postao svojevrsni neformalni vodič kroz Prokletije.

Istražuje nove staze, pamti stare, vodi druge i dijeli znanje bez mnogo komplikovanja.

Kaže da Prokletije poznaje „kao svoj džep“.

I postoji nešto lijepo u njegovom odnosu prema ljudima koji dolaze u planinu.

Njegova poruka nije: dođite da pobijedite planinu.

Naprotiv.

Savjetuje posjetiocima da ne dolaze sa idejom da „osvoje“ vrh.

Planina nije protivnik.

Ako im treba informacija, pomoć ili čovjek koji poznaje teren – spreman je da pomogne.

DA SE NE ZABORAVE ONI KOJI SU HODALI PRIJE NAS

Sahit pamti i ljude koji su Prokletijama hodali prije njega.

Posebno Radonju Šekularca, nastavnika francuskog jezika i planinara koji je među prvima promovisao i markirao staze od Grebaje prema Karanfilima.

Kao dječak, Sahit ga je gledao kako hoda sa planinarskim štapovima i tada nije ni znao čemu služe.

Godinama kasnije shvatio je ko je zapravo bio čovjek kojeg je gledao.

Danas Sahit govori o potrebi da se organizuje pohod posvećen Šekularcu.

A istovremeno postavlja jedno mnogo dublje pitanje: hoće li jednoga dana, kada njega više ne bude, neko hodati njegovom stazom od Dragija do vrha Vragopeča i dalje prema izvoru?

Možda je upravo to pitanje važnije od svih rekorda.

Jer čovjek na kraju ne ostavlja samo fotografije sa vrhova.

Ostavlja trag.

KAKO JE NASTAO „VUK SA PROKLETIJA“

A nadimak po kojem ga danas mnogi znaju nije nastao na nekom velikom planinarskom događaju.

Dao mu ga je zet Šaban Čekić.

Kada je, nakon otvaranja graničnog prelaza Grnčar, Sahit odlučio da biciklom iz Gusinja ode do Podgorice, Šaban ga je nazvao:

Vuk sa Prokletija.

Sahitu se dopalo.

I ostalo je.

Danas taj nadimak više zvuči kao titula nego kao nadimak.

MNOGO JE VUKOVA…

Kada saberemo Sahitove godine, kilometre, uspone i vrhove, dobijamo impresivnu sportsku biografiju.

Ali ako ostanemo samo na brojkama, promašili smo čovjeka.

Jer šta je ovdje zapravo najveći rekord?

Dvadeset šest vrhova sa biciklom?

Đeravica?

Vasojevićki Kom?

Toubkal na 4.167 metara?

Više od 700 kilometara do Potočara?

Noćni Očnjak?

Možda nijedno od toga.

Možda je najveći Sahitov podvig to što je ozbiljno počeo tek sa 48 godina i time pokazao da čovjek ne mora imati dvadeset da bi otvorio potpuno novo poglavlje života.

Možda je najveći podvig to što je poslije 18 sati na snijegu, promrzlina i gubitka nekoliko prstiju imao dovoljno snage da se vrati planini.

Možda je to što je godinama vozio prema Potočarima da oda počast ljudima koje nikada nije poznavao.

Možda je to što je krenuo da traži nestalog planinara.

Ili što je jednog vrelog dana, dok ga niko nije tjerao, skupljao tuđe smeće na Ali-pašinim izvorima.

Vrhovi su samo mjesta.

Ono što čovjek uradi na putu do njih govori ko je.

Zato ova priča nije priča o čovjeku koji pokušava da pobijedi Prokletije.

Poslije toliko godina, čini se da se njih dvojica odavno razumiju.

On poznaje njihove stijene, staze, izvore, snijeg, led i ponore.

A one kao da poznaju njegovu tvrdoglavost.

I možda je zato sasvim prirodno što je čovjek iz Gusinja koji je počeo planinariti tek sa 48 godina dobio ime koje je mnogo veće od običnog nadimka.

Mnogo je vukova.

Ali samo je jedan – Vuk sa Prokletija.

Radio New York