RADIO NEW YORK EKSKLUZIVNO
OD PROKLETIJA DO MANHATTANA
HARIS KOLJENOVIĆ – ČOVJEK KOJI JE MARATON ZAMIJENIO PJESMOM, A PJESMU PRETVORIO U ŽIVOT
Razgovarao: Ismet Rastoder
Neki ljudi ostavljaju trag brzinom svojih koraka. Neki snagom svojih riječi. Neki melodijom svojih pjesama.
A rijetki uspiju da spoje sve to u jedan život.
Kada danas izgovorite ime Haris Koljenović, mnogi će najprije pomisliti na maratonca koji je tri puta savladao ulice New Yorka.
Drugi će reći da je to čovjek koji tamburu nije odložio ni kada je prešao okean.
Treći će ga prepoznati po pjesmama koje mirišu na zavičaj, planine, rodnu kuću i uspomene koje ni vrijeme ni daljina ne mogu izbrisati.
Ali iza svega toga krije se mnogo više.
Priča o dječaku iz Gusinja koji je sanjao velike snove.
Priča o mladiću koji je u Ameriku došao sa vjerom da se rad uvijek isplati.
Priča o čovjeku koji je uspio ostati isti i onda kada se oko njega promijenio cijeli svijet.
U ekskluzivnom razgovoru za Radio New York, Haris Koljenović prvi put otvoreno govori o svom životnom putu, muzici, sportu, porodici, nostalgiji, uspjesima i novoj pjesmi koja već sada izaziva veliko interesovanje.
ISMET RASTODER
Haris, dobro nam došao u Radio New York.
Kada danas pogledamo tvoju biografiju, vidimo maratonca, muzičara, čovjeka koji nastupa širom Amerike, autora svojih pjesama…
Ali mene zanima nešto sasvim drugo.
Ko je zapravo Haris Koljenović kada se ugase reflektori?
HARIS KOLJENOVIĆ
Prije svega…
Ja sam običan čovjek.
Sin svojih roditelja.
Čovjek koji nikada nije zaboravio odakle je krenuo.
Sve što danas ljudi vide samo je rezultat mnogo godina rada.
Nema tu nikakve tajne.
Iza svake pjesme stoje hiljade sati vježbanja.
Iza svakog maratona mjeseci priprema.
Iza svakog uspjeha mnogo odricanja.
Možda upravo zato još više cijenim male stvari.
Porodični razgovor.
Prijateljski zagrljaj.
Miris zavičaja.
Zvuk tambure.
To su stvari koje čovjeka održavaju.
ISMET
Rođen si među planinama koje čovjeka nauče ponosu i skromnosti.
Koliko te je Gusinje oblikovalo?
HARIS
Više nego što ljudi mogu zamisliti.
Može čovjek promijeniti državu.
Može promijeniti posao.
Može promijeniti adresu.
Ali teško može promijeniti ono što je ponio iz djetinjstva.
Ja sam odrastao uz prirodu.
Uz ljude koji su uvijek jedni drugima pomagali.
Uz običaje koji su nas učili da poštujemo starije.
Da čuvamo riječ.
Da ne zaboravimo komšiju.
To nosim i danas.
I vjerujem da će me pratiti dok sam živ.
ISMET
Godine 2015. donosiš jednu od najvećih životnih odluka.
Odlaziš u Ameriku.
Šta prolazi kroz glavu čovjeku koji ostavlja svoj kraj i kreće u potpuno nepoznat svijet?
HARIS
To je osjećaj koji je teško opisati.
Ljudi često misle da u Ameriku odlazite puni uzbuđenja.
Naravno da postoji nada.
Ali postoji i ogromna tuga.
Jer ne ostavljate samo kuću.
Ostavljate roditelje.
Braću.
Prijatelje.
Ulice kojima ste odrasli.
Groblja svojih predaka.
Sve ono što vas je činilo onim što jeste.
Kada sam sletio u New York, znao sam samo jedno.
Moram uspjeti.
Ne zbog sebe.
Nego zbog svih onih koji vjeruju u mene.
ISMET
Mnogi u našem kraju zamišljaju Ameriku kao zemlju gdje se uspjeh događa preko noći.
Koliko je ta slika daleko od istine?
HARIS
Veoma daleko.
Amerika vam daje priliku.
Ali ništa više od toga.
Sve ostalo morate sami.
Ovdje niko neće pitati kako se prezivate.
Odakle ste.
Ko vam je otac.
Jedino što se računa jeste koliko radite.
Koliko ste odgovorni.
Koliko ste spremni da učite.
Mnogo je neprospavanih noći.
Mnogo rada.
Mnogo odricanja.
Ali kada čovjek ima cilj, onda svaki taj napor dobije smisao.
ISMET
Jesi li ikada pomislio da odustaneš?
HARIS
Naravno.
Mislim da svaki čovjek barem jednom pomisli.
Ali nikada nisam sebi dozvolio da ta misao traje dugo.
Sjetio bih se roditelja.
Sjetio bih se odakle dolazim.
I rekao sebi:
“Ako si već krenuo ovim putem, idi do kraja.”
To me uvijek vraćalo na pravi put.
ISMET
Dok si gradio novi život u Americi, jednu stvar nikada nisi ostavio.
Muziku.
Odakle ta ljubav?
HARIS
Ta ljubav nije počela na pozornici.
Počela je mnogo ranije.
Moj otac pravio je tambure.
Gledao sam ga kako od običnog komada drveta stvara instrument.
Za mene je to tada izgledalo kao čarolija.
Već sa šest godina uzeo sam svoju prvu tamburu.
Nisam ni slutio da će jednog dana upravo taj instrument putovati sa mnom preko okeana.
Danas kada zasviram u New Yorku…
Zatvorim oči…
I na trenutak se vratim kući.
To je osjećaj koji se ne može kupiti.
ISMET
Koliko je važno sačuvati tradiciju kada živite hiljadama kilometara od svog naroda?
HARIS
Mislim da je to naša obaveza.
Djeca koja odrastaju ovdje moraju znati odakle dolaze.
Moraju čuti našu pjesmu.
Naš jezik.
Naše običaje.
Ako to izgubimo…
Izgubićemo mnogo više od muzike.
Izgubićemo dio sebe.
Zato svaku pjesmu pjevam srcem.
Ne samo zbog publike.
Nego zbog naših korijena.
ISMET
Dok razgovarate sa Harisom Koljenovićem, vrlo brzo shvatite da pred sobom nemate čovjeka koji govori o uspjehu.
On govori o vrijednostima.
Ne govori o Americi kao zemlji snova.
Govori o radu.
Ne govori o muzici kao poslu.
Govori o ljubavi.
Ne govori o zavičaju kao geografskoj tački.
Govori o mjestu koje nosi u srcu.
U nastavku ovog ekskluzivnog razgovora govorićemo o njegovoj drugoj velikoj ljubavi – atletici, maratonima koji su pomjerili njegove granice, ali i o tome kako su sport i muzika postali dva krila istog života. Tu će prvi put otvoreno govoriti i o pjesmi „Agov Merhamet“, projektu koji, kako sam kaže, nosi najdublju emociju koju je do sada pretočio u muziku.
U prvom dijelu našeg razgovora upoznali smo Harisa Koljenovića kao čovjeka koji je iz rodnog Gusinja stigao u New York noseći sa sobom samo ono što je najvrijednije – vjeru u rad, ljubav prema porodici i poštovanje prema svojim korijenima.
Ali njegova priča tu ne završava.
Naprotiv.
Tek tada počinje jedno novo poglavlje.
Poglavlje u kojem se običan čovjek odlučuje na nešto što mnogi smatraju nemogućim.
Istrčati maraton.
Ne jednom.
Ne dva puta.
Već tri puta završiti jedan od najtežih i najpoznatijih maratona na svijetu – New York City Marathon.
Istovremeno graditi muzičku karijeru, nastupati pred publikom, čuvati tradiciju svog naroda i ostati skroman.
Kako je sve to moguće?
O tome govori u nastavku razgovora.
ISMET RASTODER
Haris, kada čovjek pogleda tvoj život, stiče utisak da si stalno u pokretu.
Radiš.
Nastupaš.
Treniraš.
Putuješ.
Kako je uopšte počela priča o atletici?
HARIS KOLJENOVIĆ
Sport je uvijek bio dio mog života.
Još kao dječak volio sam trčati.
Nisam tada razmišljao o medaljama.
Trčao sam zato što sam osjećao slobodu.
Kasnije sam shvatio da trčanje nije samo fizička aktivnost.
To je razgovor čovjeka sa samim sobom.
Na stazi nema skrivanja.
Nema izgovora.
Postojiš samo ti.
Tvoje srce.
Tvoja volja.
I cilj prema kojem ideš.
ISMET
Tri puta završiti New York Marathon znači preći više od 126 kilometara.
To nije samo sportski rezultat.
To je način života.
Šta čovjek osjeća kada prođe cilj?
HARIS
Ne postoji osjećaj koji se može uporediti s tim.
Poslije više od četrdeset dva kilometra tijelo je potpuno iscrpljeno.
Ali duša…
Duša je ispunjena.
Tada shvatite da granice uglavnom postoje samo u našoj glavi.
Maraton vas nauči da ne odustajete kada postane teško.
Jer upravo tada počinje prava pobjeda.
ISMET
Šta prolazi kroz tvoju glavu negdje oko četrdesetog kilometra?
HARIS
Tada više ne trče noge.
Tada trči srce.
Sjećam se roditelja.
Sjećam se svog djetinjstva.
Sjetim se svih ljudi koji vjeruju u mene.
I kažem sebi…
Ako si mogao do ovdje…
Možeš i do cilja.
To nije borba protiv drugih.
To je borba protiv vlastitih slabosti.
ISMET
Na mnogim fotografijama vidimo da na velikim trkama nosiš zastavu svoje domovine.
Zašto ti je to toliko važno?
HARIS
Zato što nikada nisam želio biti samo učesnik.
Želio sam predstavljati svoj narod.
Kada trčim ulicama New Yorka, osjećam da sa mnom trče Gusinje.
Plav.
Sandžak.
Svi oni ljudi koji možda nikada neće doći ovdje.
To je moj način da im kažem…
“Niste zaboravljeni.”
Korijeni se ne ostavljaju na granici.
Korijeni putuju zajedno s čovjekom.
ISMET
Mnogi bi rekli da je gotovo nemoguće ozbiljno se baviti sportom i muzikom u isto vrijeme.
Kod tebe izgleda kao da jedno nadopunjuje drugo.
HARIS
Tako i jeste.
Sport me naučio disciplini.
Muzika me naučila emociji.
Jedno bez drugoga ne bih mogao.
Kada treniram…
Muzika mi daje snagu.
Kada pjevam…
Sportska disciplina mi pomaže da uvijek budem spreman dati maksimum.
Na kraju shvatite da uspjeh nema veze s talentom.
Najviše ima veze s karakterom.
ISMET
Govoreći o muzici…
Ti nikada nisi krenuo putem komercijale.
Uvijek si ostao vjeran pjesmama koje imaju dušu.
Zašto?
HARIS
Zato što vjerujem da pjesma mora nešto ostaviti iza sebe.
Ne želim da ljudi moje pjesme slušaju samo jedan dan.
Volio bih da ih slušaju godinama.
Da ih vežu za svoje uspomene.
Za porodicu.
Za roditelje.
Za prijatelje.
Za zavičaj.
Ako pjesma nema emociju…
Ona vrlo brzo bude zaboravljena.
ISMET
Upravo zato želim da govorimo o pjesmi koja je posljednjih dana izazvala veliku pažnju.
“Agov Merhamet.”
Već sam naziv nosi snažnu poruku.
Kako je nastala ta pjesma?
HARIS
Postoje pjesme koje nastanu za jedan dan.
A postoje pjesme koje čovjek nosi u sebi godinama.
“Agov Merhamet” pripada upravo toj drugoj grupi.
Ona nije nastala zbog estrade.
Nije nastala zbog pregleda.
Nastala je iz poštovanja.
Iz zahvalnosti.
Iz iskrene ljudske emocije.
ISMET
Kome je zapravo posvećena ova pjesma?
HARIS
Sa posebnim poštovanjem i od srca ovu pjesmu posvećujem hadži Agi Koljenoviću – čovjeku čije ime mnogi vežu za dobrotu, merhamet i pruženu ruku onima kojima je bila najpotrebnija.
Danas se često divimo uspješnim ljudima zbog njihovog bogatstva ili položaja.
Ali ja vjerujem da se veliki ljudi ne mjere onim što imaju.
Mjere se onim što ostavljaju iza sebe.
Hadži Ago je svojim djelima pokazao da je istinska vrijednost čovjeka u njegovoj ljudskosti.
U pomoći drugome.
U poštovanju.
U ljubavi prema svom narodu.
Prema svojoj zajednici.
Zbog toga ova pjesma nije samo poklon jednom čovjeku.
Ona je podsjetnik da dobrota nikada ne izlazi iz mode.
Da merhamet nije slabost.
Merhamet je najveća snaga koju čovjek može imati.
Volio bih da svaki slušalac, kada čuje ovu pjesmu, zastane na trenutak i zapita se…
Koliko dobra ostavljamo iza sebe?
Jer na kraju života neće nas pamtiti po onome što smo imali.
Već po onome što smo dali drugima.
ISMET
Moram priznati…
Dok govoriš o ovoj pjesmi, stičem utisak da ovo nije samo nova muzička premijera.
Ovo je životna poruka.
HARIS
Upravo tako.
Želio bih da ljudi ovu pjesmu ne slušaju samo ušima.
Nego srcem.
Ako makar jedan čovjek poslije nje poželi biti bolji prema drugome…
Moja misija je ispunjena.
ISMET
Dok slušate Harisa Koljenovića, postaje jasno da njegova najveća pobjeda nije maraton koji je istrčao.
Nije ni aplauz publike.
Nije ni nova pjesma.
Njegova najveća pobjeda je što je, uprkos godinama provedenim daleko od rodnog kraja, uspio sačuvati ono najvažnije – ljudskost, skromnost i duboko poštovanje prema ljudima koji su svojim djelima ostavili trag u zajednici.
Pjesma “Agov Merhamet” nije samo muzičko djelo.
Ona je zahvalnica.
Ona je podsjetnik da čovjekova vrijednost ne leži u onome što posjeduje, već u onome što ostavlja iza sebe – u dobroti, merhametu i pruženoj ruci drugome.
U završnom dijelu ovog ekskluzivnog razgovora govorićemo o budućnosti, novim muzičkim projektima, porodici, životnim vrijednostima i poruci koju Haris Koljenović želi ostaviti generacijama koje dolaze.
Postoje intervjui koji ostanu zapisani zbog velikih riječi.
Postoje i oni koji se pamte zbog iskrenosti.
Nakon razgovora o životu u Americi, sportu, muzici i novoj pjesmi “Agov Merhamet”, ostalo je još jedno pitanje.
Šta ostaje iza čovjeka kada se ugase svjetla pozornice, kada se medalje spreme u vitrinu i kada posljednji aplauz utihne?
O tome govori završni dio razgovora sa Harisom Koljenovićem.
ISMET RASTODER
Haris, danas živiš u New Yorku, nastupaš, trčiš maratone, radiš, stvaraš novu muziku…
Kada pogledaš sve što si prošao, smatraš li da živiš svoj san?
HARIS KOLJENOVIĆ
Mislim da čovjek nikada ne smije prestati sanjati.
Ako prestane sanjati…
prestao je napredovati.
Naravno da sam zahvalan na svemu što sam ostvario.
Ali svaki novi dan gledam kao novu priliku.
Ne želim živjeti od jučerašnjih uspjeha.
Želim da svaki novi projekat bude bolji od prethodnog.
To dugujem sebi.
Ali i ljudima koji prate moj rad.
ISMET
U posljednjih nekoliko godina postao si prepoznatljivo ime među našom dijasporom.
Osjećaš li odgovornost prema ljudima koji te slušaju?
HARIS
Veliku.
Svaka javna riječ nosi odgovornost.
Mislim da ljudi koji imaju priliku da ih neko sluša ili prati moraju paziti kakvu poruku šalju.
Ja želim da moje pjesme spajaju ljude.
Da podsjećaju na porodicu.
Na roditelje.
Na prijateljstvo.
Na vjeru.
Na poštenje.
Na merhamet.
Ako kroz muziku možemo učiniti da ljudi budu bolji jedni prema drugima…
onda muzika ima smisla.
ISMET
Koliko ti znači podrška dijaspore?
HARIS
Mnogo.
Možda više nego što ljudi misle.
Mi koji živimo daleko od rodnog kraja razumijemo jedni druge.
Svi nosimo istu nostalgiju.
Istu čežnju.
Kada poslije nastupa priđe čovjek i kaže:
“Hvala ti, vratio si me na trenutak kući.”
To je najveća nagrada.
Ne postoji aplauz koji može zamijeniti takve riječi.
ISMET
Kada si na bini ili na maratonskoj stazi…
Da li postoji trenutak kada pomisliš na svoje roditelje?
HARIS
Uvijek.
Roditelji su prvi učitelji svakog čovjeka.
Sve što danas jesam…
dugujem njima.
Naučili su me da pošten rad nema zamjenu.
Da se čovjek ne smije stidjeti svog porijekla.
Da uvijek pruži ruku onome kome je potrebna pomoć.
Te vrijednosti pokušavam nositi kroz cijeli život.
ISMET
Da možeš vratiti vrijeme…
Da li bi ponovo izabrao isti put?
HARIS
Bez razmišljanja.
Naravno da bih neke greške ispravio.
Ali život bez izazova nije život.
Svaka prepreka me nečemu naučila.
Svaki pad me učinio jačim.
Danas znam da nijedan trud nije uzaludan.
ISMET
Šta publika može očekivati u narednom periodu?
HARIS
Prije svega, očekuje nas premijera pjesme “Agov Merhamet”, koja mi mnogo znači.
Ali to nije kraj.
U pripremi je još nekoliko novih pjesama.
Želim da svaka od njih nosi svoju priču.
Ne želim praviti muziku samo da bi trajala nekoliko dana.
Želim da traje godinama.
Da je ljudi slušaju i kada prođu mnoge godine.
Da u njoj pronađu dio svog života.
ISMET
Šta je tvoj najveći san?
HARIS
Da ostanem čovjek.
Sve drugo je prolazno.
Popularnost.
Novac.
Aplauzi.
Sve to dođe i prođe.
Ali obraz ostaje.
Ime ostaje.
Djela ostaju.
Volio bih da jednog dana neko kaže:
“Haris je bio čovjek koji je poštovao ljude.”
Za mene je to najveća nagrada.
ISMET
Kada bi sada ispred sebe imao mladog čovjeka iz Gusinja, Plava ili bilo kojeg mjesta na Balkanu koji sanja veliki život…
Šta bi mu rekao?
HARIS
Rekao bih mu…
Ne čekaj da ti neko promijeni život.
Promijeni ga sam.
Radi.
Uči.
Budi pošten.
Poštuj roditelje.
Ne zaboravi svoj narod.
I nikada se nemoj stidjeti svojih korijena.
Čovjek može otići daleko.
Ali ako izgubi sebe…
izgubio je sve.
ISMET
I za kraj…
Kako bi želio da te pamte generacije koje dolaze?
HARIS
Ne kao pjevača.
Ne kao maratonca.
Ne kao muzičara.
Volio bih da me pamte kao čovjeka.
Ako sam nekome ulio nadu…
Ako sam nekoga inspirisao da napravi prvi korak…
Ako sam nekoga svojom pjesmom podsjetio na roditelje ili rodni kraj…
onda znam da moj život nije bio uzalud.
Dok smo završavali ovaj razgovor, postalo je jasno da priča Harisa Koljenovića nije priča o estradi.
Nije ni priča o sportu.
Nije čak ni priča o uspjehu.
Ovo je priča o čovjeku koji je uspio ono što je možda najteže u današnjem svijetu – ostati vjeran sebi.
U vremenu kada mnogi zaboravljaju svoje porijeklo čim pređu granicu, Haris je preko okeana ponio ono najvrjednije: svoj jezik, svoju pjesmu, svoju tamburu i ljubav prema zavičaju.
Tri puta je istrčao New York Marathon.
Stajao je na velikim binama.
Stekao poštovanje publike.
Ali ni jednog trenutka nije dozvolio da ga uspjeh udalji od ljudi među kojima je odrastao.
Njegova nova pjesma “Agov Merhamet” možda najbolje govori o tome kakav čovjek želi biti.
U vremenu kada se često veličaju moć i bogatstvo, Haris bira da pjeva o dobroti.
O merhametu.
O ljudima koji iza sebe ne ostavljaju palate, nego uspomene.
Ne ostavljaju bogatstvo, nego zahvalnost.
To nije samo pjesma.
To je poruka.
Poruka da se čovjek ne mjeri onim što posjeduje, već onim što poklanja drugima.
Možda upravo zato Haris Koljenović nije samo pjevač.
Nije samo maratonac.
Nije samo muzičar.
On je jedan od onih ljudi koji svojim životom pokazuju da se uspjeh može graditi bez odricanja od vlastitog identiteta.
Da se može živjeti u srcu New Yorka, a svakim otkucajem srca nositi Gusinje.
Da se može osvojiti cilj na maratonu, a ostati skroman.
Da se može pjevati pred hiljadama ljudi, a ostati isti onaj dječak koji je sa šest godina prvi put uzeo tamburu u ruke.
Upravo u tome leži njegova najveća vrijednost.
U svijetu koji se mijenja iz dana u dan, Haris Koljenović ostaje podsjetnik da postoje stvari koje ne smiju biti zaboravljene.
Poštenje.
Rad.
Porodica.
Korijeni.
I riječ koja je utkala dušu u njegovu novu pjesmu – merhamet.
U ime Radija New York, želimo Harisu Koljenoviću mnogo zdravlja, novih sportskih uspjeha, inspiracije u muzici i još mnogo pjesama koje će spajati ljude, čuvati tradiciju i podsjećati nas da je najveća pobjeda u životu ostati – dobar čovjek.
Razgovarao i uredio: Ismet Rastoder
Radio New York
No comment yet, add your voice below!