ČEGA SE DRŽAVA ZAISTA PLAŠI?

Ako je problem birački spisak – uredite birački spisak. Ako je problem glasanje – uredite izborni sistem. Ali ne prekidajte vezu između Crne Gore i njene dijaspore.

PREBIVALIŠTE NIJE DRŽAVLJANSTVO – PA ČEGA SE ONDA ZAISTA PLAŠIMO?

U posljednjih nekoliko sedmica Crna Gora vodi jednu od najvažnijih rasprava od obnove nezavisnosti.

Raspravlja se o registrima prebivališta.

O biračkom spisku.

O dijaspori.

Ali sve više imam utisak da se u toj raspravi miješaju dva potpuno različita pojma.

Prebivalište i državljanstvo.

A oni nisu isto.

I upravo tu nastaje najveća zabuna.

Šta je prebivalište, a šta državljanstvo?

Prebivalište je mjesto gdje čovjek stvarno živi i gdje se nalazi centar njegovih životnih interesa.

Državljanstvo je nešto sasvim drugo.

To je trajna pravna veza između čovjeka i njegove države.

Pasoš nije dokaz gdje živite.

Pasoš je dokaz kojoj državi pripadate.

To su dvije potpuno različite kategorije.

Zbog toga provjera prebivališta sama po sebi ne znači gubitak državljanstva.

To jasno proizlazi iz važećih propisa.

I tu bi svaka ozbiljna rasprava trebalo da počne.

Ali tu se otvara mnogo važnije pitanje…

Ako svi prihvatamo da prebivalište nije isto što i državljanstvo…

Čega se onda zapravo plašimo?

Godinama slušamo da treba urediti birački spisak.

Da treba spriječiti zloupotrebe.

Da treba utvrditi ko zaista živi u Crnoj Gori.

Dobro.

Neka se to uradi.

Svaka uređena država mora imati tačne registre.

To niko ozbiljan ne može osporiti.

Ali…

Zašto se istovremeno otvara pitanje državljanstva?

Zašto se među hiljadama porodica u dijaspori stvara osjećaj da bi njihova djeca jednog dana mogla izgubiti vezu sa državom svojih roditelja?

Ako je cilj sređivanje evidencija, onda uređujte evidencije.

Ako je cilj zaštita biračkog spiska, onda uređujte birački spisak.

Ali nemojte miješati dvije stvari koje nijesu isto.

Državljanstvo nije glasački listić

Ovdje dolazimo do suštine.

Posjedovanje crnogorskog pasoša nije isto što i ostvarivanje biračkog prava.

To nije ista pravna kategorija.

Državljanstvo znači da čovjek pripada svojoj državi.

Da može dobiti konzularnu zaštitu.

Da može naslijediti porodičnu imovinu.

Da može ulagati.

Da može studirati.

Da može jednog dana odlučiti da se vrati.

Pasoš nije glasački listić.

Zato se nameće sasvim logično pitanje.

Ako je problem glasanje – zašto dirati državljanstvo?

Ako neko smatra da biračko pravo treba vezati za prebivalište ili druge uslove, onda neka se to jasno uređuje izbornim zakonodavstvom.

Ali nemojte zbog toga zatvarati vrata djeci naših iseljenika.

Djeca ne smiju biti taoci politike

Najveći problem nije današnja generacija.

Najveći problem su njihova djeca.

Dijete rođeno u New Yorku.

U Čikagu.

U Frankfurtu.

U Cirihu.

U Luksemburgu.

Nije manje dijete Crne Gore od djeteta rođenog u Podgorici, Baru, Rožajama ili Plavu.

Ako roditelji nijesu bili dovoljno informisani.

Ako nijesu stigli završiti administraciju.

Ako su živjeli hiljadama kilometara daleko od ambasade.

Zašto bi njihovo dijete zauvijek izgubilo mogućnost da bude državljanin zemlje svojih roditelja?

Kakvu je ono grešku napravilo?

Dijaspora nije politički alat

Naše iseljeništvo decenijama pomaže Crnoj Gori.

Šalje novac porodicama.

Gradi kuće.

Obnavlja vjerske objekte.

Pomaže škole.

Pomaže bolnice.

Otvara firme.

Promoviše Crnu Goru širom svijeta.

Kada se govori o investicijama, dijaspora je partner.

Kada se govori o turizmu, dijaspora je partner.

Kada se govori o doznakama, dijaspora je partner.

Ali kada se govori o državljanstvu njihove djece, odjednom postaje problem.

To nije dugoročna državna politika.

To je kratkoročno političko razmišljanje.

Postoji rješenje koje štiti i državu i dijasporu

Zato smatram da postoji rješenje koje može pomiriti legitimne interese države i legitimna očekivanja dijaspore.

Neka svaki potomak crnogorskog državljanina ima pravo da stekne crnogorsko državljanstvo.

Neka dobije pasoš.

Neka može čuvati vezu sa državom svojih roditelja.

Neka može ulagati.

Studirati.

Vratiti se.

Graditi svoju budućnost u Crnoj Gori ako to poželi.

A ako država smatra da biračko pravo treba urediti posebnim uslovima, neka to jasno propiše izbornim zakonodavstvom.

To nije isto pitanje.

I ne treba ga rješavati uskraćivanjem državljanstva.

Na kraju…

Najveća snaga jedne države ne mjeri se brojem onih koji u njoj žive.

Mjeri se brojem onih koji joj, ma gdje bili, i dalje pripadaju.

Državljanstvo nije privilegija koju daje ili oduzima bilo koja vlast.

Nije politička nagrada.

Nije izborna matematika.

Državljanstvo je veza između čovjeka i njegove domovine.

Veza između roditelja i djece.

Veza između prošlosti i budućnosti.

Zato bi raspravu trebalo voditi bez straha i bez političkih manipulacija.

Ako je cilj urediti registre – uredimo registre.

Ako je cilj zaštititi izborni proces – zaštitimo izborni proces.

Ali nemojmo zbog toga prekidati vezu između Crne Gore i generacija koje dolaze.

Jer država koja zatvori vrata djeci svoje dijaspore možda neće izgubiti izbore.

Ali bi mogla izgubiti dio svoje budućnosti.

Na kraju…

Crna Gora danas ne odlučuje samo o registrima prebivališta.

Ne odlučuje samo o biračkom spisku.

Ne odlučuje samo o administrativnim procedurama.

Ona odlučuje kakav odnos želi imati sa milionima svojih ljudi i njihovih potomaka u decenijama koje dolaze.

Država koja svoju dijasporu doživljava kao problem, jednog dana će shvatiti da je izgubila svoj najveći potencijal.

Jer dijaspora nije samo novac koji stiže iz inostranstva.

Nije samo glas na izborima.

Nije samo broj u statistici.

To su ljudi koji širom svijeta nose ime Crne Gore.

To su porodice koje svoju djecu uče gdje su im korijeni.

To su budući investitori, profesori, ljekari, naučnici, sportisti i ambasadori svoje domovine.

Zato se danas ne postavlja pitanje ko gdje živi.

Postavlja se mnogo važnije pitanje:

Da li želimo da i njihova djeca jednog dana mogu reći: “Crna Gora je i moja domovina.”

Ako je odgovor DA, onda moramo graditi zakone koji povezuju, a ne zakone koji udaljavaju.

Ako je problem birački spisak – uredimo birački spisak.

Ako je problem prebivalište – uredimo prebivalište.

Ako je problem izborni proces – zaštitimo izborni proces.

Ali ne prekidajmo vezu između države i njene djece.

Jer država može izgubiti mnogo toga i ponovo se oporaviti.

Može izgubiti izbore.

Može promijeniti vlade.

Može promijeniti zakone.

Ali kada izgubi svoje ljude i njihove potomke, tada gubi dio sebe koji se više nikada ne može vratiti.

Državljanstvo nije politički plijen. Ono nije nagrada vlasti niti privilegija koju bilo koja vlada može dijeliti ili uskraćivati prema dnevnoj politici. Državljanstvo je zavjet između čovjeka i njegove domovine. A države koje čuvaju taj zavjet traju. Države koje ga olako prekidaju, rizikuju da izgube ono što nijedna statistika ne može izmjeriti – povjerenje, pripadnost i budućnost svojih generacija.

Ismet Rastoder