INTERVJU

EMINA ČOLOVIĆ KAJEVIĆ ZA RADIO NEW YORK

“Dijaspora nije bankomat države – mi smo njeni građani i ne damo da nas izbrišu.”

Razgovarao: Ismet Rastoder

Posljednjih sedmica pitanje biračkog prava dijaspore postalo je jedna od najaktuelnijih političkih tema u Crnoj Gori. Najavljene izmjene koje se odnose na registre prebivališta i boravišta izazvale su brojne reakcije među iseljenicima širom svijeta.

Jedna od najglasnijih bila je predsjednica Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj, Emina Čolović Kajević, koja je poručila: „Ne dirajte dijasporu, ne brišite građane.“

Za Radio New York govorila je o razlozima svog obraćanja, odnosu države prema dijaspori, pravu glasa, ali i o tome kakvu Crnu Goru želi ostaviti budućim generacijama.

Rastoder: Gospođo Čolović Kajević, Vaše obraćanje izazvalo je veliku pažnju javnosti. Šta Vas je navelo da ovako odlučno reagujete?

Čolović Kajević:

Ćutanje više nije bilo opcija.

Godinama slušamo kako je dijaspora najveći ambasador Crne Gore, kako smo most prema Evropi i svijetu, kako šaljemo milijarde eura, ulažemo u svoje gradove, gradimo kuće, pomažemo porodicama i promovišemo državu gdje god živimo.

Ali čim dođe pitanje naših građanskih prava, odjednom postajemo problem.

To nije odnos prema sopstvenim građanima.

Država ne može istovremeno tražiti naš novac, naše investicije, naš patriotizam i našu pomoć, a dovoditi u pitanje naše pravo da učestvujemo u odlučivanju o budućnosti zemlje kojoj pripadamo.

Rastoder: Smatrate li da se iza ovih izmjena krije politička namjera?

Čolović Kajević:

Ne želim unaprijed nikoga optuživati.

Ali građani imaju pravo postavljati pitanja.

Zašto se baš sada otvara ovo pitanje?

Zašto se o njemu govori bez ozbiljnog dijaloga sa dijasporom?

Zašto se ne organizuju javne rasprave u državama gdje živi najveći broj naših iseljenika?

Ako nekoga želite uključiti, prvo ga saslušate.

Ako ga želite isključiti, onda odlučujete bez njega.

To je ono što kod ljudi izaziva nepovjerenje.

Rastoder: Vlast tvrdi da se radi samo o sređivanju registara prebivališta.

Čolović Kajević:

Niko nije protiv uređenih registara.

Naprotiv.

Ali administrativni red ne smije postati politički alat.

Ako neko živi u Njemačkoj, Americi ili Luksemburgu, to ne znači da je prestao biti građanin Crne Gore.

Državljanstvo nije avionska karta koja prestaje da važi kada pređete granicu.

Država mora pronaći model koji će istovremeno štititi zakon i štititi prava svojih građana.

Rastoder: Mnogi u dijaspori smatraju da ih država vidi samo kao izvor novca. Dijelite li to mišljenje?

Čolović Kajević:

Nažalost, često imamo takav osjećaj.

Kada treba pomoći porodicama…

Kada treba pomoći nakon poplava…

Kada treba investirati…

Kada treba graditi…

Tada smo važni.

Ali kada govorimo o pravu glasa, o učešću u donošenju odluka ili o strateškim pitanjima razvoja države, tada se naš glas često pokušava umanjiti.

To nije partnerstvo.

To je jednostran odnos.

Rastoder: Koliko je dijaspora zaista važna Crnoj Gori?

Čolović Kajević:

Mnogo više nego što pokazuju statistike.

Iza svake doznake stoji porodica.

Iza svake investicije stoji čovjek koji nije zaboravio odakle je.

Hiljade djece školuju se zahvaljujući rodbini iz dijaspore.

Mnoga sela danas postoje upravo zahvaljujući ljudima koji žive u inostranstvu.

Mi ne ulažemo samo novac.

Mi ulažemo emociju.

Ulažemo identitet.

Ulažemo budućnost.

Rastoder: Premijer Milojko Spajić rekao je da čovjek može otići iz svoje zemlje, a da je nikada ne napusti.

Čolović Kajević:

To je lijepa poruka.

I želim vjerovati da je iskrena.

Ali građani ne žive od lijepih rečenica.

Građani žive od konkretnih odluka.

Ako država zaista vjeruje u te riječi, onda neka ih potvrdi djelima.

Rastoder: Kako biste Vi uredili odnos države prema dijaspori?

Čolović Kajević:

Prije svega – razgovor.

Ne jednom godišnje.

Ne pred izbore.

Već stalno.

Država mora imati ozbiljnu strategiju prema dijaspori.

Treba otvoriti institucionalni dijalog.

Omogućiti elektronske usluge.

Pojednostaviti administraciju.

Podstaći ulaganja.

Otvoriti razvojne fondove.

Olakšati kupovinu zemlje.

Pomoći mladima koji žele da se vrate.

Stvoriti uslove da povratak bude moguć, a ne samo emotivna želja.

Rastoder: Da li se plašite da će ovo pitanje dodatno podijeliti društvo?

Čolović Kajević:

Plašim se samo ćutanja.

Jer kada građani prestanu govoriti, tada demokratija slabi.

Ovo nije pitanje jedne partije.

Ovo nije pitanje jedne vlade.

Ovo nije pitanje jedne ideologije.

Ovo je pitanje odnosa države prema sopstvenim građanima.

Rastoder: Šta biste poručili mladima koji danas odlaze iz Crne Gore?

Čolović Kajević:

Neka nikada ne zaborave ko su.

Neka budu najbolji tamo gdje žive.

Ali neka uvijek ostanu povezani sa svojim korijenima.

Domovina nije samo mjesto.

Domovina je osjećaj.

Domovina je jezik.

Domovina su roditelji.

Domovina je uspomena.

I upravo zato nikada ne smijemo dozvoliti da neko kaže da oni koji su otišli više nijesu dio Crne Gore.

Rastoder: Kakvu poruku šaljete vlastima?

Čolović Kajević:

Ne tražimo privilegije.

Ne tražimo posebna prava.

Tražimo ono što nam pripada kao građanima.

Pravo da budemo saslušani.

Pravo da učestvujemo.

Pravo da odlučujemo.

Jer država nije samo teritorija.

Država su ljudi.

A Crna Gora nije potpuna bez svoje dijaspore.

Ko god želi snažnu, evropsku i prosperitetnu Crnu Goru mora shvatiti da njena snaga nije samo u granicama države, već i u stotinama hiljada ljudi koji je svakodnevno predstavljaju širom svijeta.

Zato još jednom poručujem:

Ne dirajte dijasporu. Ne brišite građane. Ne dijelite narod.

Samo zajedno možemo graditi Crnu Goru u kojoj će svaki njen građanin, bez obzira gdje živi, osjećati da je poštovan, ravnopravan i potreban svojoj domovini.

Razgovor sa Eminom Čolović Kajević pokazuje da pitanje dijaspore danas nije samo političko ili administrativno pitanje. Ono je pitanje odnosa države prema vlastitim građanima, ma gdje oni živjeli.

Možda će se zakoni mijenjati. Možda će se mijenjati vlade, ministri i političke većine. Ali jedna činjenica ostaje nepromijenjena – stotine hiljada ljudi širom svijeta i dalje Crnu Goru nazivaju svojom domovinom. Oni njeno ime nose u srcu, prenose ga na svoju djecu i unuke, ulažu u njenu budućnost i ostaju njen najjači most prema svijetu.

Zato se odnos prema dijaspori ne može graditi na administrativnim odlukama, već na međusobnom povjerenju, poštovanju i osjećaju zajedničke odgovornosti.

Jer država koja zaboravi svoje ljude u svijetu, rizikuje da izgubi dio same sebe.

A država koja zna da čuva svoju dijasporu, čuva i svoju budućnost

Domovina nije tamo gdje trenutno živimo. Domovina je tamo gdje nam pravo, dostojanstvo i pripadnost nikada ne smiju biti oduzeti.