OD BOŠNJAČKOG SABORA DO NEW YORKA

Moje lično svjedočenje o identitetu, dijaspori i vremenu koje ne smije biti zaboravljeno

Postoje trenuci u historiji jednog naroda kada čovjek nije samo svjedok događaja.

Postoje trenuci kada postaje dio sudbine svog naroda.

Ja sam imao tu čast.

Zato danas, kada pogledam iza sebe, ne počinjem svoju priču ni od funkcija, ni od organizacija, ni od titula.

Počinjem je od trenutka kada je moj narod vraćao svoje ime.

Ponosan sam što sam bio borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ponosan sam što sam u najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu branio pravo na život, slobodu, dostojanstvo i opstanak svog naroda.

Ali pored fronta na kojem smo branili državu, postojao je i jedan drugi front.

Front identiteta.

Prije održavanja Prvog bošnjačkog sabora u Sarajevu 1993. godine pokrenuta je inicijativa da se našem narodu vrati njegovo historijsko ime – Bošnjak.

U vrijeme kada je Sarajevo bilo pod opsadom, kada su granate svakodnevno padale po gradu, kada su moji saborci ginuli, a nevini civili stradavali, radili smo na tome da glas naroda stigne do Bošnjačkog sabora.

Išli smo od čovjeka do čovjeka.

Od borca do borca.

Od porodice do porodice.

Prikupljali potpise.

Ali to nijesu bili obični potpisi.

To je bio glas naroda.

Glas ljudi koji su znali ko su.

Glas ljudi koji su branili Bosnu i Hercegovinu i svoje pravo na identitet.

Kada je 27. i 28. septembra 1993. godine održan Prvi bošnjački sabor, bio sam tamo.

Ne kao posmatrač.

Ne kao gost.

Nego kao učesnik i kao borac.

Kao čovjek koji je znao da prisustvuje trenutku u kojem se historija vraća svom izvoru.

Dok smo puškom branili državu, riječju smo branili identitet.

Odluka da se vrati ime Bošnjak nije bila administrativna odluka.

To je bio povratak sebi.

Povratak korijenima.

Pobjeda istine nad zaboravom.

Zato i danas smatram da je vraćanje imena Bošnjak jedna od najvećih pobjeda našeg naroda u modernoj historiji.

Godinama kasnije životni put odveo me u New York.

Ali vrijednosti koje sam nosio iz Bosne i Hercegovine ostale su iste.

Godine 2006. među našim ljudima pojavila se potreba da se osnuje organizacija koja će okupljati Bošnjake porijeklom iz Crne Gore koji žive u Americi.

Ta ideja brzo je prihvaćena među ljudima iz New Yorka, New Jerseyja, Connecticuta i drugih saveznih država.

Tako je nastao Bošnjački savez Crne Gore u New Yorku.

Naziv je odražavao strukturu članstva, jer je velika većina naših ljudi poticala upravo sa prostora Crne Gore.

Od prvog dana aktivno sam učestvovao u radu Saveza.

Učestvovao sam u organizaciji sastanaka, pripremi dokumentacije, pisanju tekstova, izradi promotivnih materijala, pripremi govora, organizaciji tribina, okruglih stolova i brojnih aktivnosti koje su obilježile rad Saveza.

Nijesam tražio funkcije.

Vjerovao sam da zajednici mogu više koristiti kroz rad nego kroz titulu.

Bio sam među ljudima koji su pripremali teren, povezivali ljude, organizovali događaje i pretvarali ideje u konkretne projekte.

U tom periodu Savez je stekao veliki ugled.

Kroz njegove aktivnosti prolazili su predsjednici država, predsjednici vlada, ministri, ambasadori, lideri političkih partija i brojni drugi predstavnici javnog života.

Organizovani su susreti, razgovori i tribine o pitanjima važnim za naš narod i dijasporu.

To je bilo vrijeme intenzivnog rada, velikih očekivanja i velikih rezultata.

Međutim, vrlo brzo sam shvatio da nijedna zajednica ne može dugoročno napredovati bez vlastitog medija.

Zato sam odlučio da osnujem Radio New York.

Radio nije nastao zbog mene.

Nastao je zbog potrebe zajednice.

Nastao je iz uvjerenja da dijaspora mora imati svoj glas.

Da mora imati prostor u kojem će govoriti o svojim problemima, uspjesima, identitetu i budućnosti.

Osnivanjem Radija New York otvoreno je novo poglavlje mog djelovanja.

Radio je postao sredstvo povezivanja ljudi, organizacija i ideja.

Postao je mjesto na kojem se čuje glas dijaspore.

I danas, nakon svih ovih godina, ostao je moja svakodnevna obaveza i moj doprinos zajednici.

Kada danas pogledam svoj životni put, ne tvrdim da sam sve radio sam.

To ne bi bila istina.

Mnogi ljudi dali su doprinos i Bošnjačkom savezu i brojnim drugim projektima naše zajednice.

Ali isto tako smatram da nijedna organizacija ne smije biti predstavljena kao djelo jednog čovjeka.

Iza svakog uspjeha stoje ljudi koji rade, pišu, organizuju, savjetuju, pripremaju i nose teret odgovornosti daleko od očiju javnosti.

Ja sam bio jedan od tih ljudi.

I upravo zato ovo pišem.

Ne da bih nekome oduzeo zasluge.

Ne da bih umanjio nečiji doprinos.

Nego da ostane zapisano da sam i ja bio dio tih procesa.

Bio sam dio borbe za državu.

Bio sam dio borbe za identitet.

Bio sam dio stvaranja i razvoja bošnjačkih organizacija u dijaspori.

Bio sam dio stvaranja medija koji i danas služi našem narodu.

Možda nijesam uvijek bio u prvom redu.

Možda moje ime nije uvijek bilo najvidljivije.

Ali znam gdje sam bio kada je bilo najvažnije.

I znam šta sam radio.

Zato ovo nije priča o funkcijama.

Ovo je priča o odgovornosti.

O identitetu.

O pripadnosti.

O vremenu koje ne smije biti zaboravljeno.

I zato ovo svjedočenje ostavljam budućim generacijama kao trag jednog vremena i jednog života posvećenog narodu kojem pripadam.

Ismet Rastoder
New York