„Bihor 1939–1948: Narativi, mitovi i historijska istina“

Međunarodna naučna konferencija „Bihor 1939–1948: Narativi, mitovi i historijska istina“ okupila je desetine istraživača i otvorila pitanja o kojima se decenijama govorilo kroz različite, često suprotstavljene narative. Konferencija je završena – ali ozbiljan posao tek počinje.

Radio New York | Ismet Rastoder

Od 6. do 9. avgusta 2026. godine Petnjica nije bila samo administrativni centar jedne male crnogorske opštine.

Tokom četiri dana postala je mjesto ozbiljnog razgovora o jednom od najbolnijih i još uvijek nedovoljno istraženih perioda historije Bihora.

Međunarodna naučna konferencija „Bihor 1939–1948: Narativi, mitovi i historijska istina“ okupila je akademike, univerzitetske profesore, historičare, istraživače, publiciste i druge autore iz Crne Gore, država regiona i evropskog akademskog prostora.

Podaci koje je nakon konferencije objavio predsjednik Organizacionog odbora Zaim Čelebić najbolje pokazuju razmjere interesovanja.

Prvobitna ideja bila je okupiti približno tridesetak istraživača.

Na kraju je evidentiran 61 naučni rad, a autori čak 51 rada bili su univerzitetski profesori.

To više nije lokalni skup.

To je ozbiljan signal da Bihor, njegova ratna prošlost, stanovništvo, stradanja i politički i društveni procesi konačno postaju predmet šireg organizovanog naučnog istraživanja.

ZAŠTO JE PERIOD 1939–1948. TOLIKO VAŽAN?

To nijesu obične godine u historiji Bihora.

To su godine raspada jedne države, Drugog svjetskog rata, okupacija, različitih vojnih formacija, četničkog i partizanskog pokreta, muslimanskih odbrambenih formacija, progona, ubistava, spaljenih sela, migracija i ogromnih demografskih i društvenih posljedica.

Ali to su istovremeno godine o kojima se decenijama nije govorilo samo dokumentima.

Govorilo se porodičnim predanjima.

Ideologijom.

Političkim interesima.

Pobjedničkom historiografijom.

Nacionalnim interpretacijama.

I zbog toga se o istim ljudima i istim događajima često mogu pronaći potpuno suprotne priče.

Upravo zato je možda najvažnija riječ u nazivu konferencije – istina.

Ne naša istina.

Ne njihova istina.

Ne pobjednička ili poražena istina.

Historijska istina koju možemo dokazivati dokumentima.

PET NAUČNIH CJELINA – OD RATA DO PORODIČNOG PAMĆENJA

Naučni program bio je organizovan kroz pet tematskih sesija:

„Od opšteg do posebnog“,
„Subjekti rata“,
„Ljudi i događaji“,
„Novo doba – novi izazovi“ i
„Kultura, školstvo, zdravstvo, privreda, naracija“.

Takav koncept je značajan jer Bihor između 1939. i 1948. ne posmatra samo kroz pušku i vojsku.

Otvorena su pitanja položaja civilnog stanovništva, okupacionih struktura, političkih i vojnih pokreta, lokalnih ličnosti, stradanja, demografskih posljedica, migracija, obrazovanja, zdravstva, kulture, književnosti, usmene historije i porodičnog pamćenja.

I upravo je porodično pamćenje posebno zanimljivo.

Na Balkanu postoje događaji koji nikada nijesu stigli u udžbenike, ali su osamdeset godina ostali živi u porodicama.

Problem nastaje kada porodično predanje proglasimo dokazom.

Ali jednako griješimo ako ga potpuno odbacimo.

Usmeno svjedočanstvo može biti trag. Dokument može biti dokaz. A zadatak istraživača jeste da jedno suoči sa drugim.

OSMAN RASTODER I DRUGA IMENA KOJA JOŠ DIJELE HISTORIJU

Među pitanjima koja ovaj period neizbježno otvara jeste i historijska uloga Osmana Rastodera.

Njegovo ime decenijama prati niz međusobno suprotstavljenih tumačenja.

Upravo zato njegovu historijsku ulogu ne treba određivati ni prezime, ni emocija, ni današnja politika.

Treba je istraživati.

Isti princip mora važiti za Pavla Đurišića, četnički pokret, muslimanske lokalne formacije, partizanski pokret i svakog drugog pojedinca ili organizaciju tog vremena.

Niko ne smije biti oslobođen odgovornosti zato što je „naš“.

Ali niko ne smije biti ni unaprijed osuđen zato što je nekome potreban kao historijski neprijatelj.

Optužba nije dokaz.

Činjenica da je neka politička ili državna komisija u određenom historijskom trenutku nekoga označila određenom kvalifikacijom jeste podatak koji historičar treba zabilježiti.

Ali posao historičara tu ne završava.

Naprotiv – tu počinje.

Ko je donio odluku?

Na osnovu kojih dokumenata?

Koji događaji je potkrepljuju?

Postoje li drugi izvori?

Postoje li dokumenti koji joj protivrječe?

To je razlika između ponavljanja historije i njenog istraživanja.

RAZLIČITA TUMAČENJA NIJESU SLABOST NAUKE

Prema izvještaju predsjednika Organizacionog odbora, o pojedinim događajima i ličnostima predstavljena su različita, ponekad i međusobno suprotstavljena tumačenja.

To smatram jednom od najvažnijih vrijednosti konferencije.

Naučni skup na kojem svi unaprijed misle isto teško može donijeti nešto novo.

Nauka počinje tamo gdje postoji mogućnost da dokument ospori ranije prihvaćeno tumačenje.

I ozbiljan istraživač mora biti spreman da kaže:

„Na osnovu onoga što sam ranije znao mislio sam jedno. Novi dokumenti zahtijevaju da to ponovo preispitam.“

To nije poraz naučnika.

To je njegova obaveza.

Problem nastaje tek kada pokušavamo nove činjenice prilagoditi starim zaključcima.

61 RAD – 51 UNIVERZITETSKI PROFESOR

Ovaj podatak zaslužuje da bude ponovljen.

Šezdeset jedan prijavljeni naučni rad.

Autori pedeset jednog rada univerzitetski profesori.

Za malu sredinu poput Petnjice to predstavlja ozbiljan akademski događaj.

Predsjednik Naučnog odbora bio je akademik Šerbo Rastoder, predsjednik Organizacionog odbora Zaim Čelebić, dok je institucionalnu podršku na lokalnom nivou pružila Opština Petnjica na čelu sa predsjednikom Samirom Agovićem.

U okviru programa održane su i večeri posvećene akademiku Feridu Muhiću i akademiku Šerbu Rastoderu.

Ali za budućnost Bihora mnogo važnije od imena organizatora jeste ono što će iza konferencije ostati.

DRŽAVA NIJE FINANSIRALA SKUP

Posebnu pažnju zaslužuje još jedan podatak.

Prema riječima predsjednika Naučnog odbora iznesenim na otvaranju, konferencija je realizovana bez finansijske podrške države.

Ako se taj podatak potvrdi i konačnim finansijskim izvještajem Organizacionog odbora, vrijedi postaviti sasvim legitimno pitanje:

Kako je moguće da država ne prepozna značaj međunarodnog naučnog skupa na kojem desetine istraživača proučavaju jedan nedovoljno istražen dio historije prostora koji pripada upravo toj državi?

Organizacija se, prema dostupnim informacijama, najvećim dijelom oslonila na donacije, angažman organizatora i tradicionalni koncept vakufskog pomaganja zajedničkog dobra.

To zaslužuje priznanje ljudima koji su pomogli.

Ali istovremeno otvara pitanje odnosa institucija prema ozbiljnom istraživanju lokalne historije.

Naučno istraživanje prošlosti ne bi smjelo zavisiti samo od toga hoće li nekoliko porodica, privrednika i entuzijasta prikupiti dovoljno novca.

NAJVAŽNIJI DIO TEK DOLAZI – ZBORNIK RADOVA

Konferencija je završena.

Ali sada dolazi dio koji će pokazati njenu stvarnu dugoročnu vrijednost.

Zbornik radova.

Najavljeno je da dostavljeni radovi treba da prođu stručnu recenziju i provjeru naučne autentičnosti prije konačne odluke o objavljivanju.

To je izuzetno važno.

Zbornik ne smije biti samo uspomena na konferenciju.

Mora postati naučni dokument.

Treba ga učiniti dostupnim bibliotekama, univerzitetima i istraživačima u Crnoj Gori i regionu, ali i digitalno dostupnim dijaspori i mladim ljudima čije porodice potiču iz Bihora.

Jer konferencija traje četiri dana.

Knjiga može trajati stotinu godina.

I zato bih organizatorima uputio još jedan prijedlog: uz štampano izdanje, napraviti kvalitetno uređeno digitalno izdanje Zbornika, sa mogućnošću pretraživanja autora, tema, mjesta, događaja i historijskih ličnosti.

Tada bi rezultat Petnjice mogao postati dostupan istraživaču u Sarajevu, Podgorici, Prištini, Zagrebu, Beogradu, New Yorku ili bilo gdje drugo u svijetu.

BIHOR VIŠE NE MORA ČEKATI

Možda je najvažnija poruka cijele konferencije sadržana upravo u jednoj rečenici iz izvještaja Zaima Čelebića:

„Bihor više ne mora čekati da mu drugi napišu historiju.“

Ali ja bih toj rečenici dodao nešto.

Ne treba da nam historiju napišu drugi.

Ali ne smijemo je napisati ni onako kako bismo mi željeli da je bilo.

To bi bila ista greška, samo sa druge strane.

Bihoru ne treba nova mitologija umjesto stare.

Ne treba zamijeniti jednog unaprijed određenog heroja drugim.

Niti jednog unaprijed određenog zločinca drugim.

Bihoru trebaju dokumenti, istraživanje i hrabrost da prihvatimo činjenice čak i onda kada nam nijesu prijatne.

Zato konferenciju „Bihor 1939–1948“ ne treba posmatrati kao završetak jedne historijske rasprave.

Ona bi trebalo da bude njen ozbiljan početak.

Otvoreni su arhivi.

Otvorena su pitanja.

Progovorila su porodična pamćenja.

Susreli su se različiti istraživački pristupi.

Sada sve to treba provjeriti, dokumentovati i ostaviti generacijama koje dolaze.

Istorija se ne brani galamom.
Istorija se brani činjenicama.
A činjenice se dokazuju dokumentima.

Konferencija je završena.

Ozbiljno istraživanje Bihora tek treba da pokaže svoje rezultate.

I tek kada Zbornik bude pred nama, kada budemo mogli pročitati radove, izvore, fusnote i dokumentaciju, moći ćemo potpuno ozbiljno ocijeniti koliko je Petnjica u avgustu 2026. godine zaista promijenila naše razumijevanje Bihora između 1939. i 1948. godine.

Do tada jedno već možemo reći:

**Bihor je otvorio svoju historiju.

Sada je treba istražiti bez straha – i bez naručene istine.**

Ismet Rastoder
Radio New York