“Glas Tare” Ismet Rastoder

Ismet Rastoder

Kolašin, sredina sedamdesetih.

Bio sam srednjoškolac.
Godine kada krv vrije, a snovi su veći od straha. Do tada sam pjevao u školskim horovima, govorio stihove na recitalima, nastupao u sekcijama — ali ovo je bio prvi put da izlazim na pravu, javnu scenu. Pred nepoznate ljude. Bez školskih zidova koji te štite.

Bio sam dobar učenik. Uključen u sve — hor, recitacije, folklor. Trenirao sam karate, volio da poigram košarku i fudbal, da se nadmećem, da se dokažem. Poslije škole — bioskop. Filmovi koji ostaju u glavi danima. A naveče — trg u Kolašin, druženja koja su trajala duže od planiranog.

Večernje šetnje Sibirskom ulicom, od malog do velikog trga. Poznata kafana Planinar. A onda — Dom kulture. Igranke. Muzika. Smijeh. Pogledi.
Ah… to vrijeme.

I baš u tom vremenu — „Glas Tare“.

Festival koji nije bio samo takmičenje, nego ispit zrelosti. Te večeri u Domu kulture, stajao sam na ivici između dječačke sigurnosti i odrasle odgovornosti. U meni su se miješali želja da se dokažem i strah — hoću li uspjeti?

Kad sam izašao na scenu, mnogi su pomislili da sam promukao.
Jer pjesma „Ana“ se pjeva glasom tuge i hrapavosti, onim prepoznatljivim glasom kakav je imao Vlado Kalember. A tada ta pjesma još nije bila hit.

Istina je bila drugačija.

Čuo sam je ranije. Snimio je na kasetofon Bakamapunkt. U vremenu kad se muzika lovila, ne skidala. I znao sam — ta pjesma dolazi.

Iza mene je svirao bend Galaksija. Sigurno. Smireno. Kao da su znali da mi čuvaju leđa.
Kad sam zapjevao:
„O Ana, tugo mojih dana…“
sala je utihnula. Ona prava tišina — kad ljudi ne dišu da ne bi pokvarili trenutak.

U publici je sjedio moj otac Sako. Milicioner tog vremena. Čovjek reda i principa. Bio je izuzetno ponosan što sam izašao na scenu. Vidjelo se to u njegovom držanju, u pogledu. Kao otac, te večeri nije gledao festival — gledao je sina.

Nijesam dobio prvu nagradu.
Otac ništa nije rekao. Samo je ćutao.
Bio je razočaran — jer je, kao svaki otac, znao samo jedno: da sam ja bio najbolji.

Kasnije je „Ana“ postala veliki hit.
A ja sam znao da sam je otpjevao prije nego što je svijet saznao za nju.

To je bio moj prvi javni nastup.
Nezaboravan.
Trenutak kada sam, kao srednjoškolac iz Kolašina, napravio prvi korak na scenu života.

Nagrade blijede.
Ali sjećanja — ona ostaju.

Kolasin sedamdesetih Ismet Rastoder