Istorija ljudi iz plavsko-gusinjskog kraja nije zapisana u velikim knjigama, već teče njihovim venama. To se najjasnije osjeti u susretima sa našim ljudima u USA, gdje zavičaj ostaje dio svakodnevnog razmišljanja.
Prethodnih dana razgovarao sam sa mnogim ljudima iz naših krajeva u: Portlandu, Middletownu, Waterburyju, Bruklinu, Menhetnu i dr. U tim razgovorima se najbolje vidi koliko Plav i Gusinje žive u onima koji su otišli. Nisu zaboravili. Pamte, brinu i vode računa o zajednici iz koje su potekli.
Kažu pjesnici da najveće ljubavi moraju ostati neostvarene da bi bile najveće. Možda zato čovjek mora da ode, da bi do kraja razumio mjesto gdje je iznikao. Tek kad se udaljiš, shvatiš koliko te nešto određuje.
Naši ljudi su morali da pođu, ali nisu prestali da pripadaju. Što su dalje, to je ta veza tiša, ali dublja.
Na nama je da je prepoznamo i čuvamo.
No comment yet, add your voice below!