Ibrahim – Braho Radončić — Čovjek kojeg daljine nijesu promijenile: Crna Gora mu je ostala svetinja

Piše: Nada Kovačević

Postoje ljudi koji, ma koliko daleko otišli, nikada ne napuste domovinu — oni je nose u srcu, u postupcima, u načinu na koji žive. Braho Radončić je jedan od takvih ljudi. Kada je davne 1990. godine sa porodicom krenuo “samo u posjetu” Americi, ni slutio nije da će mu ta posjeta postati život dug 32 godine. Ostavio je iza sebe Plav, Gusinje, prijatelje, bratstvo, sve ono što drži čovjeka vezanog za mjesto rođenja. A pred sobom je imao neizvjesnost, jezik koji ne zna, poslove koje tek treba da pronađe i svijet kojem mora da se dokaže.

Ali ono što je ponio — nije ostavio.

U Americi je pronašao svoju „Jugoslaviju“ — onu u koju je vjerovao i kojom se ponosio kao čovjek i kao rezervni vojni starješina. Kada je stigao na razgovor u imigracioni centar, tražili su od njega samo jednu lošu riječ o njegovoj zemlji. Jednu jedinu rečenicu, dovoljnu da dobije boravišnu dozvolu i olakša početak. Ali nije htio. Odbio je da kaže bilo šta protiv svoje države, iako je znao da time rizikuje opstanak porodice u Americi. Mnogi su tada govorili šta je trebalo da bi prošli — on nije. Ostao je uspravan. Ostao je svoj.

Družio se sa svima, poštovao svakoga, i zato su ga godinama toliko cijenili. Radio je pošteno, često i dva posla, da prehrani porodicu, da djeci ostavi sigurnost i dostojanstvo. Njegova riječ tada, kao i danas, imala je posebnu težinu među našim ljudima u dijaspori — među biznismenima, uticajnim ljudima, milionerima. Jer su znali s kim govore. Znali su da stoje pred čovjekom koji svoje vrijednosti ne mijenja.

A koliko je uradio — teško je sve pobrojati. Život mu je pun djela.

Kao dugogodišnji predsjednik Fondacije „Gusinje“, vodio je desetine humanitarnih akcija, gradio puteve, pomagao porodice, ulagao u svoj kraj, u Plav, u Rožaje, u Crnu Goru. Tokom pandemije, fondacija je poslala na desetine hiljada eura pomoći — jer, kako kaže, „kad ti tvoja zemlja treba, ne pitaš“.

Takav čovjek ostaje upamćen gdje god da se pojavi — u Gusinju, u Tivtu, u Njujorku, u dijaspori.

Čovjek bez mrlje. Čovjek čije ime nosi težinu. Čovjek koji je srcem pripadao Crnoj Gori čak i kada je živio preko okeana.

#CGDIJASPORA: Kako je počeo vaš put? Kako ste otišli u Njujork i koliko je bilo teško odvojiti se od rodne grude?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Pa da vam kažem… Pošli smo odavde davne ’90. godine. U Tivat smo iz Gusinja doselili 1970. godine. U Tivtu imamo porodičnu kuću. Sinovi Damir i Samir rodili su se u Tivtu. Unučad Damirova su Dino i Erna. Inače sam, u Crnoj Gori služio kao rezervni kapetan. I tako se, sasvim slučajno, dogodilo da u februaru 1990. krenemo za Njujork, navodno samo u posjetu… i eto, ostadosmo. Proveli smo tamo, bogme, 32 godine. Početak je bio težak, znate i sami kako to ide — nova sredina, novi poslovi, ne znaš ništa, ni jezik… Hvala Bogu, imao sam brata i nekoliko prijatelja tamo. A mi iz Gusinja i Plava smo malo prvržni jedni za druge, držimo se zajedno, pa smo se nekako snašli.

#CGDIJASPORA: Brat vam je pomogao?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Brat je bio tamo, jeste, doduše ne baš u New Yorku, ali je pomogao koliko je mogao. I tako smo pošli — ja, žena i mlađi sin. A Damira smo ostavili u zrenjaninskom Proleteru, gdje je trenirao rukomet. Ostavili smo ga tamo i tako… Moja supruga, njegova majka je plakala za njim, jadila se — kao svaka majka. Tako je to bilo.

#CGDIJASPORA:  I sin Damir je kasnije došao kod vas?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Jeste, Damir je kasnije došao, ali nije, bogami, odmah. Najprije je bio u Zrenjaninski Proleter igrao rukomet, zatim je prešao da igra u Španiju, u jednu ekipu, gdje je ostao nekoliko godina… Sportisti, znate, obiđu svijet na najrazličitije načine.

#CGDIJASPORA:  A vaši prvi poslovi u Americi?

#Ibrahim – Braho Radončić: Ispočetka sam radio sve i svašta, iskreno. Imao sam jednu manju firmu, pa sam radio i za neke ljude iz Srbije. Nakon pet–šest godina našao sam dobar posao — u Trampovoj zgradi, na 59. ulici, Park Aveniji. To je ona čuvena avenija. Radio sam na održavanju. Poslije toga stvarno sam imao fin posao.

Nije lako poći u tuđu zemlju… Ođe, recimo, kad čovjek ode iz Tivta u Budvu jedva se snađe, a kamoli u Ameriku. Ali eto, taj posao mi je baš odgovarao. Radio sam, išli malo u školu i polako se uklopili.

U tom Trampovom zdanju upoznao sam i neke „jače“ ljude, i drago mi je što sam bio dio toga. Zadržao sam posao, stekao penziju. I evo, vratili smo se prije dvije godine u Crnu Goru, tačnije penzionerske dane provodim u Tivtu  — dobro i mirno.

#CGDIJASPORA:  U Americi ste bili aktivni i u zajednici. Kako je nastala Fondacija “Gusinje”?

#Ibrahim – Braho Radončić: Jesmo, osnovali smo Fondaciju Gusinje. Moj prijatelj Rafet Hot bio je s nama u početku, ali je kasnije postao prezauzet oko portala. Onda smo moj rođak Refik Radončić i ja nastavili da vodimo fondaciju i preko nje pomažemo Crnoj Gori, posebno Gusinju. Radili smo humanitarno, ulagali, podržavali projekte… Sve je to zabilježeno u knjigama koje sad treba da izađu.

Bogami, uložili smo dobre pare u Gusinje. A nijesmo zaboravili ni Plav, ni Crnu Goru u cjelini. Pomagali smo i Rožaje, pomagali smo ljude u Podgorici. Kad je bila korona — poslali smo 30.000 za Crnu Goru, i još 30.000 za Gusinje i Plav.

Sada se navršava 20 godina od postojanja fondacije. Učinili smo mnogo — od puteva do zgrada, raznih projekata. I ponosni smo na to.

#CGDIJASPORA:  Često ste isticali i političku podršku?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Mi smo uz Mila Đukanovića, jer smatramo da je radio u interesu naroda. Nekome to može biti krivo, ali tako je. Sve što smo postigli, postigli smo zahvaljujući saradnji s njim, s Markovićem, s našim ambasadorima i ljudima koji su imali sluha za potrebe dijaspore. Mnogo toga je urađeno zajedničkim naporima.

Najvažnije od svega je novi put do Gusinja preko Albanije. To nam je život značio. Dok su Platije bile jedina veza, to je bilo pravo čudo — putovalo se satima, bilo je opasno i naporno. Taj novi put otvorio je Gusinju i Plavu mogućnosti kakve nijesu imale decenijama. Ljudi su konačno mogli normalno da dolaze, da rade, da ulažu. To je, vjerujte, najveće olakšanje koje smo dočekali.

#CGDIJASPORA: Koliko vam je nedostajala rodna gruda sve te godine?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Kao svima… Mi u inostranstvu smo srcem ovdje, a tamo smo onako, samo fizički. Iskreno da ti kažem — gdje god da živiš, misli su ti stalno kod svog mjesta, porodice, društva, države. Mi iz dijaspore često i više znamo što se dešava u Crnoj Gori nego oni koji su ovdje, jer smo srcem vezani i pratimo sve što se događa.

Nas Plavljana i Gusinjana danas ima oko 30 hiljada po svijetu. Kad bi svi oni ostali u Plavu i Gusinju, to bi, vjeruj mi, svaki dan bilo pravo čudo. Koliko bi samo života, energije i ljudi bilo tamo… A država bi imala ogromnu korist — i ekonomski i demografski.

Ipak, iako smo daleko, mi se vraćamo, ulažemo, gradimo kuće, otvaraju se objekti, pokreću se poslovi. Živi se fino, ljudi rade, dolaze preko ljeta, održavaju veze sa svojim krajem. Ta naša veza sa domovinom nikad nije pukla — samo se protegnula preko okeana.

#CGDIJASPORA: Bili ste nedavno u Gusinju? Kako vam danas izgleda?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Sada se, bogami, puno radi — pravo čudo! I drago mi je zbog toga. Kad prođem sa ženom kroz kraj, vidim ljude kako rade, grade kuće, uređuju imanja… i meni srce bude puno. Moja supruga poznaje sve tamo, a i oni nju — ta bliskost, to prepoznavanje, to je ono što čovjeka najviše obraduje. To je, vjeruj mi, sreća.

#CGDIJASPORA: Hoćete li ostati u Crnoj Gori ili se vraćate u Njujork?

#Ibrahim – Braho Radončić:  Već četiri godine sam u Tivtu. Žena je dva puta išla u Njujork, ja nijesam išao. Lijepo nam je, šta ćemo. Htio sam ovih dana da idem zbog Fondacije, ali, boga mi, teško je. Treba ti četrnaest sati do Beograda, pa čekanje, pa onda još devet sati avionom do Njujorka… pa opet tamo čekaš nekoga, pa taksi, pa sve iznova. Nije to više lako izdržati. Vjerovatno ću ići iduće godine, kad bude ljepše vrijeme.

Tamo su zime teške, posebno kad nijesi zauzet — hladno kao u Gusinju i Plavu. Mada, našeg svijeta ima dosta; na svakoj ulici nekoga sretneš. I to čovjeku bude drago, ali put, put je postao naporan.

#CGDIJASPORA: Je li ipak ljepše sada u penzionerskim danima biti ovdje u  Tivtu?

#Ibrahim – Braho Radončić: Jeste, jeste. Pitaju me često: “Kako ti je sad?” A ja kažem — 32 godine sam proveo u Njujorku, ali kao da sam ga zaboravio. Ovdje mi je ljepota. More, ljeto… U Tivat često svratimo — Pine pune, Porto Montenegro pun, Luštica živa. Uzeo sam i neke apartmane tamo. A tu je i naš unuk Dino. Kad nam se sve to umori ili dosadi — lijepo se spakujemo i pravac Gusinje. Tu nam je duša.