„Bilećanka”

Nekad se čini da su velike pjesme nastale u tišini, u nekoj sobi, za nekim stolom. Ali „Bilećanka“ nije jedna od tih. Ona je rođena na hercegovačkom kamenu, pod stražom, pod puškama, u koraku iscrpljenih ljudi koji su imali samo dvije stvari – nadu i glas.

Milan Apih, mladić iz Celja, iz Slovenije, koji je tih godina dijelio ćeliju, korak i sudbinu sa desetinama interniraca u zloglasnom logoru u Bileći, jednom od logora koji je Kraljevina Jugoslavija formirala za komuniste i antifašiste, nikad nije tvrdio da je pjesmu „izmislio“. Naprotiv, govorio je:

„Riječi su same došle“.

I stvarno, kad čovjek mjesecima sluša zveket bajoneta iznad glave, zna da te riječi ne nastaju za stolom, nego iz žila, iz kostiju, iz nepravde.

Te 1940-te, dok se bližio 1. maj, internirci su osjetili da im je režim malo popustio. Žandari su se povukli iz njihovih soba, mogli su razgovarati, a ponekad i zapjevati. Sitnica, ali za zatočenike, to je značilo da se duša opet može protegnuti. Dogovorili su se da će taj Dan rada obilježiti dostojanstveno, pjesmom. Učili su Internacionalu, spremaju recitacije, a Apih predlaže da se napiše nešto novo, njihovo, nešto što će samo njima pripadati.

I onda se desilo ono što pjesnici znaju prepoznati, a obični ljudi samo osjete, trenutak kad se sve samo posloži. Apih je uzeo olovku i prvi stihovi su jednostavno „ispali“. Bez muke. Kao da je već godinama čekala iza zidova da je neko pozove.

Za vrijeme šetnje, dok su internirci u koloni koračali iznad izvora Trebišnjice, on je tiho fućkao melodiju i kovao nove stihove. Kad se grupa opet sastala, niko osim njega nije imao hrabrosti da nešto donese. Bili su prestrašeni da će pogriješiti, da će se osramotiti. A on je izvadio papir, pročitao stihove, otpjevao melodiju, i momci su se nasmijali prvi put nakon dugo vremena. „To je to“, rekli su. I onda su zajedno ispravljali, dorađivali. Tu, pod istim krovom, radila su tri srca: Apih, Oskar Kovačić i Alija Kardoš, obojica kasnije pali u ratu.

Pjesmu su pokazali Moši Pijade, koji ju je pohvalio i odmah preveo sa slovenskog jezika. Kad su na 1. maj zapjevali „Bilećanku“, soba je drhtala. Nije to bilo pjevanje, to je bio krik upakovan u melodiju.

“Sred pušaka, bajoneta,

straže oko nas,

tiho kreće naša četa

kroz bilećki kras.

Čuje se odjek koraka

po kamenju hercegovskom:

heja, hoj! Heja, hoj!

Daleko si zavičaju,

mi prognani smo;

prognaše nas zbog zločina

što te ljubimo…”

I onda se desilo nešto što se danas čini kao mala čarolija. Pjesma je postala njihov saputnik. Tajno su je slali simpatizerima u Bileći, među kojima je bila i jedna mlada djevojka, hrabra i tiha, bez čijeg imena je ostala historija. Njoj su napravili album sa pjesmom, ručno iscrtan, ukrašen. Mali znak zahvalnosti, ali ogroman u ono vrijeme kad je svaka olovka bila luksuz.

A onda, početkom jula, nekoliko sedmica nakon što je pjesma rođena, Apih i njegov drug Nace Kralj stižu u Sarajevo na ljekarski pregled. Sjedili su na prozoru bolnice i slušali grad. Zvuk nekog zbora dopirao je iz daljine. I onda – refren. Poznat, jak, iz grla studenata ili radnika. Sarajevo je pjevalo „Bilećanku“.

Apih i Nace su se samo pogledali i zagrlili. Nisu progovorili ni riječ. Nije ni trebalo. Sve je stalo u tu tišinu:

„Evo, nismo sami. Riječ ide, sloboda diše, koraci se množe.“

I tako je jedna pjesma nastala iz patnje, ali postala je putokaz. Ono što je izgovorila u jednoj tamnoj sobi, čuo je cijeli narod.

Kad se danas pjeva „Bilećanka“, rijetko ko zna ime njenog autora. Još rjeđe ko se sjeti onih koji su u mraku šaputali stihove, strahujući da ih stražar ne čuje.

Ali možda je baš to pravi život jedne pjesme, kad preraste svojeg autora i postane komad naroda, komad historije, komad slobode.

A „Bilećanka“ to jeste. I zato traje.