SARAJEVO

Ismet Rastoder. Radio New York

Sarajevo je grad koji je osnovan u vrijeme Osmanskog carstva 1461. godine. Ime potiče od turskih riječi “saray ovası” što znači “dvor i polje oko dvora”.

Legende o Sarajevu i narodna predanja su uglavnom obojena duhom turske vladavine, a često su sjećanja na stvarne ljude i događaje dopunjena i ukrašena elementima bogate narodne tradicije i usmenog pripovijedanja.

Po predanju je mjesto na kom se danas nalazi Sarajevo nekada nosilo ime Zlatni zbog svog bogatstva i ljepote. Danas u Sarajevu postoji Zlatište, brdo na kom se nekada, po legendi, kopalo zlato.

Istočno od Sarajeva je bila tvrđava koja se zvala “Star grad” i njega je prije dolaska Osmanlija izgradila Prokleta Jerina. Svaka muška glava je za njegovu izgradnju morala da da oko 7 kila zlata. I danas se u ruševinama tog grada, kod sela Hodidjeda, nalazi zakopano blago i nad njim uoči Blagovijesti gori modar plamen.

Priča se da je osnivač Sarajeva, Isa-beg odredio svojom vakufnamom jedan veoma vrijedan dragi kamen za Carevu džamiju u slučaju velike potrebe. Jednom je taj skupocijeni kamen ukrao neki čistač Careve džamije, ali je kamen pronađen i zakopan u zid u blizini mihraba. Kažu da se i danas vide dva znaka gdje je ta dragocijenost zakopana.

Priča se da je nekada na Bistriku živio neki Sinan, čobanin, koji je po Jarčedolima sa svojim bratom Mehmedom čuvao koze. Jednoga dana su naišli na pećinu u kojoj su našli skriveno blago. Podijelili su ga pravedno i od tog novca je po legendi Mehmed izgradio Koziju ćupriju, a Sinan otišao na hodočašće u Meku i izgradio džamiju kada se vratio u Sarajevo koju narod naziva Kečedžijinom ili Kozarevom džamijom.

Pričalo se u starom Sarajevu da je neki čobanin sjedio na kamenu čuvajući ovce i trijebio se od ušiju (vaški). Kako bi koju hvatio, ubijao ju je na kamenoj ploči. Pošto je ubio četrdeset jednu, kamen na kom je sjedio se raspukne i ukažu se silni dukati. Na blagu je bio tajni znak, tilsum, da će blago naći onaj koji žrtvuje 41 krv, čija god bila. Čobanin je od tih dukata sagradio džamiju Čobaniju, a on je postao čuveni Čoban-Hasan vojvoda.

Osnivač džamije Čekrkčijnice na dnu ulice Kovači je bio, pričalo se, siromašni zanatlija koji je izrađivao čekrke. Imao je samo jednu kravu. Jedne noći je sanjao svog oca koji mu je rekao da ujutru zakolje kravu, odere joj kožu, ode u Dubrovnik da je proda i traži po dukat za svaku dlaku. Kada se ujutru probudio, vidio je da mu je krava umrla tokom noći. On ju je oderao i odnio kožu u Dubrovnik. Kada je tražio po dukat za svaku dlaku, jedan zaprepašćeni Dubrovčanin mu je rekao: “Eh, da je meni Čekrk-babino blago u Sarajevu što ga je zakopao u dvorištu pod dudom, ja ni tad ne bih mogao da platim tu kožu!” Čuvši to, čekrkčija se vratio u Sarajevo i u svojoj bašti pod dudom iskopao pomenuto blago. Od tog novca je izgradio i džamiju.