Roman Vuka Draškovića “Monah Hokaj” ponovo je otvorio jednu od najmračnijih stranica opsade Sarajeva – fenomen tzv. “Sarajevo safarija”, u kojem su snajperisti i strani dobrovoljci preko nišana birali nedužne civile kao mete. Kroz šokantnu ispovijest glavnog junaka, Drašković ne opisuje samo rat nego moralni i psihološki ponor u koji pojedinac može biti gurnut pod teretom propagande, ideologije i bezvlašća.
U središtu romana je snajperista regrutovan u specijalnu jedinicu UDBA-e, obučen da ubija bez pitanja i bez kajanja. Na početku decembra 1993. godine, dok se granatiranje Sarajeva nakratko stišavalo, on zauzima položaj iznad grada tražeći novu metu. U sumaglici primjećuje odraslu osobu kako trči prema česmi na Sebilju, sa kantom u ruci i bundom preko ramena.
Ne zna da li je muškarac, žena, ili dijete. Za njega – to više nije važno.
“Meni je to, ionako, bilo svejedno…”
Hladnoća ove rečenice nije samo opis ratnika, nego potpuna dehumanizacija čovjeka koji je uklonio svaku vezu sa moralom.
Puca. Tijelo pada. Kanta se kotrlja pored Sebilja. Snajperista ponavlja hitac.
Kasnije će saznati da je ubio – vlastito dijete i ženu.
Svečana gozba, mrtva djeca i moralni sunovrat
Nekoliko sati nakon zločina, u lovačkom domu na Palama priprema se večera za ratne funkcionere, vladike, akademike i generale. Snajperista je počasni gost. Atmosfera groteskne proslave naglo se prekida kada neko uključi tranzistor da posluša vijesti Radio Sarajeva.
Glas spikera sablasno mirno saopštava:
“…iako juče grad nije bombardovan, srpski snajperisti su pobili 28 Sarajlija, među njima osmero djece. Objavljujemo imena žrtava…”
Dok spisak nevinih prolazi zrakom, snajperista prvi put naslućuje težinu onoga što je učinio. Ali u sali nema empatije. Jedan od vladika se čak nasmije:
“Malo je to, malo… Vaš sudnji dan tek dolazi.”
Ovaj kontrast – između javnog ubijanja nedužnih i privatnog slavljenja krvavih djela – jedan je od najmučnijih momenata romana.
Potpuni psihički slom i bolnički pakao
Snajperista, mučen grižnjom savjesti i rasturen propagandom koja ga je stvarala, gubi kontrolu. U naletu bijesa vrišti:
“Proklet da sam! Proklet onaj koji me je stvorio, i Udba, i vaša razbojnička država!”
Vojnici ga savladavaju i odvode u podrum pun krompira. Ujak dovodi psihijatra, bivšeg profesora sa sarajevskog univerziteta, koji postavlja dijagnozu: najgori oblik paranoidnog poremećaja ličnosti.
Ali u ratu ni bolest ne spašava od nasilja. Umjesto liječenja, snajperista biva poslan u beogradsku ludnicu, gdje ga pod stalnim nadzorom UDBA-e truju tabletama, daju injekcije i elektrošokove. Tamo dočekuje kraj rata, a onda ga selidbom na Kosovo vraćaju u novi krug represije.
Ne zna da se u međuvremenu formirao Međunarodni sud u Hagu.
Jednog dana u njegovu sobu ulazi izaslanik Ministarstva pravde, pružajući mu dokument optužnice:
“Zbog ubijanja civila u Sarajevu, među kojima je bilo djece, protiv tebe se podiže optužba za ratne zločine. Optužujemo Simona Oluića, zvanog Hokaj…”
A onda hladna presuda:
“Što skorije moraš napustiti ovu ustanovu.”
To je granica između fikcije i neumoljive međunarodne pravde. Rat možda stane, ali zločin uvijek nađe put do optužnice.
Roman kao upozorenje
“Sarajevo safari” nije samo literarni prikaz brutalnosti opsade. To je upozorenje:
- o tome kako propaganda od ljudi pravi izvršioce,
- kako ideologija briše ljudskost,
- kako rat pretvara običnog čovjeka u čudovište,
- kako žrtve ostaju vječna rana,
- i kako se istina, ma koliko bila bolna, uvijek probije na površinu.
Roman Vuka Draškovića razotkriva tamnu stvarnost opsade Sarajeva kroz sudbinu čovjeka koji je ubijao na komandni mig – sve dok nije ubio ono što je najviše volio.
To je slika rata koja se ne smije zaboraviti.
I opomena generacijama da se takav zločin nikada više ne ponovi.
No comment yet, add your voice below!