Imali smo stan u Zenici, ali porijeklom smo iz Gusinja, iz Crne Gore
Na Wall Streetu, u srcu svjetske finansijske moći, danas stoji ime jednog čovjeka porijeklom iz Crne Gore, Aldina Derviševića. Sa svega 35 godina, stigao je do pozicije Managing Directora u jednoj od najutjecajnijih investicionih banaka Amerike. Ali, iako je riječ o uspjehu koji se mjeri milijardama dolara i globalnim transakcijama, za njega je sve to imalo mnogo dublje značenje: da ne dozvoli da žrtve koje je podnijela njegova porodica i drugi sa sličnom pričom budu uzaludne. To mu je dalo temelj na kojem je izgradio svoju vlastitu karijeru.
Lekcija za život
Aldinova životna priča počinje daleko od njujorških nebodera. Rođen u Ljubljani, dok su mu otac, koji je bio vojne lice, i majka, obrazovani i napredni ljudi, gradili život u tadašnjoj Jugoslaviji. Rat im je u jednom trenutku uzeo gotovo sve – sigurnost, dom, karijeru. Kao izbjeglice, spakovali su ono malo što su mogli i 1995. godine krenuli u nepoznato. Njihov petogodišnji sin tada nije razumio razmjere gubitka, ali je osjećao snagu roditelja koji, iako lišeni svega materijalnog, nisu izgubili ono najvrednije – vjeru u obrazovanje, čovječnost i pošten rad.
– Moji roditelji su izgubili sve, ali nisu dozvolili da mržnja otruje njihova srca. Oni su najotporniji ljudi koje poznajem – priča Aldin.
Upravo ta lekcija oblikovala je njegov život. U Americi je rastao na Aper Ist Sajdu u Menhetnu, u gradu punom izazova, ali u kući gdje se stalno podsjećalo da znanje i kultura ne smiju nestati. Fudbal mu je postao izlaz – disciplina koja mu je otvorila vrata obrazovanja. Stipendija ga je odvela na prestižni George Washington University, gdje je studirao finansije. Na terenu i u učionici učio je istu lekciju: nikada ne odustati, gurati dok ne uspiješ.
Kada je zakoračio na Wall Street, znao je da ulazi u svijet gdje se uspjeh mjeri satima rada, odricanjem i upornošću. Od analitičara došao je do najvišeg ranga, prolazeći kroz godine u kojima je radio i po stotinu sati sedmično. Ipak, svaki njegov korak naprijed bio je motivisan jednom mišlju – da pokaže porodici da njihova žrtva nije bila uzalud. Da sve ono što su izgubili, on može da vrati na drugi način – kroz dostignuća, kroz obrazovanje, kroz čast.
Zato Aldin i danas ponavlja: uspjeh nije u novcu. On ne nosi skupe satove, ne vozi brza kola. Njegova najveća pobjeda je u tome što može da stoji ispred porodice i kaže: „Uspio sam, zahvaljujući vama“.
I da svojim primjerom pokaže da se i iz bola može roditi snaga, da se iz gubitka može stvoriti novo poglavlje. Balkan, kako kaže, nikada nije napustio njegovo srce. I dok svakodnevno učestvuje u poslovima koji oblikuju svjetsku ekonomiju, on ne zaboravlja odakle je krenuo – iz kuće koja je izgubila sve, ali mu je dala ono što je neprocjenjivo. Njegov život je svjedočanstvo da se uspjeh ne gradi samo zbog sebe, nego i zbog onih koji su ti dali krila da poletiš.
Možete li nam ispričati nešto o svom porijeklu, djetinjstvu i dolasku u Ameriku?
– Rođen sam u bivšoj Jugoslaviji, u Ljubljani. Otac mi je tada bio vojno lice. Školovao se u Sarajevu, na vojnoj akademiji „Maršal Tito“, a kasnije je službovao u Ljubljani. Tamo su živjeli i on i majka, pa sam se i ja rodio tamo.
Imali smo stan u Zenici, u Bosni, ali porijeklom smo iz Gusinja, iz Crne Gore. Pošto je otac bio u vojsci, živjeli smo najprije u Ljubljani, a onda otišli u Zenicu. Rat je bio težak, pa smo nakon toga otišli u Njemačku, gdje smo ostali oko godinu, a zatim preselili u Ameriku. U Ameriku smo stigli u novembru 1995. godine, kada sam imao otprilike pet i po godina.
Tako smo, kao izbjeglice, došli ovdje. Odrastao sam u Americi, ali kod kuće su roditelji uvijek pazili da ne zaboravimo ko smo. Iskreno, oboje su bili veoma obrazovani. Imali su dobar život, uspješnu karijeru i lijepu budućnost, ali rat i cijela ta situacija su ih natjerali da sve izgube. Spakovali smo šta smo mogli i došli ovdje bez ičega.
Rekao bih da je moja priča slična onoj koju dijeli mnogo ljudi iz našeg kraja. Ali ono što je posebno kod mojih roditelja jeste to što su oni fantastični ljudi – prije svega humani, a i veoma pametni. Uvijek su me gurali naprijed, davali podršku i učili me da se borim.
Živjeli smo u Menhetnu, u pravom centru Njujorka, na Aper Ist Sajdu. Tu sam odrastao. Ovdje imamo i veliku i jaku dijasporu, pa sam se družio i s našima, ali i s Amerikancima.
Kako je izgledao Vaš profesionalni put na Wall Streetu?
– Nakon što sam završio fakultet, odmah sam počeo da radim – što je i uobičajeno u Americi. Finansijski sektor je ogroman i nudi mnogo prilika, ali najprestižnija i najteža područja u koja možeš da uđeš su Investment Banking i Private Equity. To su ujedno i najbolje plaćeni poslovi, ali i najkonkurentniji na svijetu.
Još tokom prve i druge godine studija počeo sam da se pripremam. U mojoj generaciji bilo nas je oko stotinu koji smo prošli kroz taj filter i dobili priliku. Ja sam počeo karijeru u Wells Fargo, u sektoru Investment Bankinga, kao analitičar.
Taj posao je izuzetno težak – radiš i po 100 sati nedjeljno, na transakcijama vrijednim milijarde dolara, u kontaktu s najvećim svjetskim kompanijama i ljudima. Nakon dvije-tri godine, više od polovine kolega odustane ili promijeni posao, jer je tempo iscrpljujući.
Ipak, ja sam istrajao. Proveo sam sedam godina radeći u tom ritmu – non-stop, bez prestanka. Postepeno sam napredovao: od Analista, do Associatea, pa Vice Presidenta, zatim Directora, Executive Directora, i na kraju Managing Directora, gdje sam među glavnim ljudima u banci. Ukupno sam 14 godina radio na Wall Streetu, u jednoj od najvećih američkih banaka – Wells Fargo. Želio bih odvojiti trenutak i zahvaliti svojoj supruzi što je pružila temelj za moj uspjeh. Imati privatni život sigurno nije lako.
Gdje vidite najveći problem našeg društva?
– Moj radni dan počinje u pet ujutro, na poslu sam već u 7.00. Ako nemam večere s klijentima, kući stignem u 7–8 naveče, ali ako imam poslovne večere, to se oduži do 10. Dakle, radi se 12–13 sati dnevno. Analitičari u mom timu rade i po 100 sati nedjeljno.
Ja imam 35 godina i već sam na vrhu – Managing Director. Radio sam 14 godina da bih stigao ovdje i ništa nisam propustio. Ali sada želim da dio energije usmjerim i prema Balkanu. Moja strast je bivša Jugoslavija – cijela regija, od Slovenije do Makedonije. Kada vidim nekoga s Balkana, odmah se uključim da pomognem.
Nažalost, mislim da smo zadnjih 30 godina u Crnoj Gori mnogo izgubili – mladi odlaze, kultura slabi, previše se dijelimo. Mi na Balkanu imamo sve što imaju i Italijani ili Francuzi – more, planine, jezera – ali nemamo viziju i zajedništvo. Umjesto toga, dijelimo se na sitnice: ovaj iz Budve, onaj iz Cetinja, onaj iz Nikšića, onaj iz Gusinja.
Kad sam u Americi i upoznam nekog iz Balkana, među nama vlada ogromna ljubav i poštovanje. Ali kod kuće je drugačije – tamo se i dalje fragmentiramo umjesto da gradimo jedinstvo i gledamo naprijed. Zaboravili smo bratstvo i jedinstvo.
Zajedno jači
Koja bi bila Vaša poruka Crnogorcima i ljudima s Balkana danas?
– Nisam politički ekspert, ali ono što vidim jeste da mi iz dijaspore stalno ulažemo trud da nešto napravimo i nikad ne zaboravljamo narod u Crnoj Gori i na Balkanu. Međutim, i država mora da nas iskoristi. Ako ne prihvatite našu omladinu i ne povežete ih s Crnom Gorom, za jednu-dvije generacije oni će postati potpuno Amerikanci i više se neće vraćati.
Naša dijaspora nema snagu kao, recimo, italijanska. Italijani njeguju svoju dijasporu, povezuju se i nikad se ne gube. Zato su priznati i poštovani širom svijeta, prisutni u svakoj industriji, a Italija je zemlja u koju svi vole da idu. Mi, nažalost, to još nemamo.
Zato uvijek ponavljam: Nije me briga odakle ste… važno je da se sjetimo da smo zajedno jači i sličniji nego što mislimo.
No comment yet, add your voice below!