{"id":3195,"date":"2026-02-21T15:23:38","date_gmt":"2026-02-21T15:23:38","guid":{"rendered":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195"},"modified":"2026-02-21T15:23:50","modified_gmt":"2026-02-21T15:23:50","slug":"kahari-pred-krhkoscu-zivota-svi-smo-jednaki-prezivjeti-11-septembar-nije-znacilo-privilegiju-vec-obavezu-da-nastavis-da-zivis-odgovorno","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195","title":{"rendered":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno"},"content":{"rendered":"\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Uradio sam ono \u0161to bi u\u010dinio svako u sli\u010dnim okolnostima\u2026 Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da za\u0161tite \u010dovjeka. Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati. Ono \u0161to ostaje jesu ljudi i na\u010din na koji smo jedni prema drugima bili ljudi onda kada je bilo najte\u017ee, ka\u017ee iz Njujorka, gotovo 25 godine kasnije, Crnogorac koji je iz ru\u0161evina WTC spasio koleginicu\u00a0<\/em><\/p>\n\n\n\n

Ima pri\u010da koje ne tra\u017ee publiku i pa\u017enju, ve\u0107 (pravo) vrijeme. I ljudi koji najte\u017ea \u017eivotna iskustva ne nose kao biografsku odrednicu, ve\u0107 kao unutra\u0161nju mjeru dostojanstva, onu tihu obavezu prema \u017eivotu koji je, uprkos svemu, nastavljen.<\/p>\n\n\n\n

Do takvih pri\u010da rijetko se dolazi bez novinarskog traganja ili namjere da se otkrije ne\u0161to veliko. No, ponekad se \u201cdese\u201d gotovo slu\u010dajno, bez najave ili sagovornikove namjere da o tome govori. Tako nekako do\u0161lo je i saznanje da je D\u017eavid Kahari, ugledni predstavnik crnogorske dijaspore u SAD, ekonomista i kolumnista Analitike, 11. septembra 2001. tokom teroristi\u010dkog napada bio u jednoj od kula Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku.<\/p>\n\n\n\n

Tog jutra borio se za svoj \u017eivot, ali je iz ru\u0161evina spasio i koleginicu Deboru Turlukis, \u010dije je svjedo\u010denje kasnije objavljeno u ameri\u010dkim medijima. Njegovo je, po sopstvenom izboru, ostalo neispri\u010dano. Do danas.<\/p>\n\n\n\n

Za Analitiku, prvi put javno, Kahari govori o danu koji je promijenio i svijet i njegov \u017eivot, o razlozima dugogodi\u0161nje ti\u0161ine, ali i o granicama izme\u0111u straha i ljudske du\u017enosti. Bez potrebe da imenuje herojstvo, bez patetike, sa svije\u0161\u0107u o onome \u0161to ostaje kada se sve drugo ru\u0161i \u2013 \u010dovjek i odluka. Umjesto subotnje kolumne, donosimo njegovo svjedo\u010denje o 11. septembru.<\/p>\n\n\n\n

\u017divjeti, a ne obja\u0161njavati \u017eivot bio je moj izbor<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: 11. septembra 2001. bili ste na poslu u First Unionu kada se desio teroristi\u010dki napad na kule Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku. Va\u0161a strana pri\u010de do danas je ostala neispri\u010dana. Za\u0161to ste birali ti\u0161inu sve ove godine?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Ima trenutaka u \u010dovjekovom \u017eivotu kada je va\u017enije prona\u0107i mjeru nego tra\u017eiti rije\u010di i kada svaka pri\u010da ima svoje vrijeme. Mo\u017eda sam upravo zato \u0107utao sve ove godine.<\/p>\n\n\n\n

Va\u0161 predlog za intervju prihvatio sam iz jednostavnog razloga: jer vam vjerujem. Osjetio sam da \u0107ete, kao prva novinarka koja \u010duje ovo svjedo\u010denje, imati razumijevanja i profesionalne odgovornosti prema onome \u0161to izgovaram, ali i povjerenje u mene kao sagovornika.<\/p>\n\n\n\n

Ovo nije samo pri\u010da o jednom doga\u0111aju. Va\u017enija od same \u010dinjenice pre\u017eivljavanja jeste poruka koja iz nje proizilazi: ljudi su najhumaniji onda kada je to najpotrebnije.<\/p>\n\n\n\n

Mnogi iz mog okru\u017eenja, ne ra\u010dunaju\u0107i naju\u017eu porodicu, pa ni prijatelje koje sam oduvijek smatrao najbli\u017eima, nijesu znali sve detalje tog dana iz ugla mog pre\u017eivljavanja. Nisam \u017eelio da ih optere\u0107ujem, ali ni da ostavim prostor za sumnju ili nevjericu prema ne\u010demu \u0161to je za mene bilo duboko li\u010dno i bolno iskustvo.<\/p>\n\n\n\n

\"kahari<\/figure>\n\n\n\n

Iako su nakon Deborinog svjedo\u010denja stizale brojne ponude da javno govorim i nastupam u najzna\u010dajnijim ameri\u010dkim medijima, ostao sam dosljedan odluci da to ne \u010dinim. Poslu\u0161ao sam savjet izuzetnog stru\u010dnjaka iz oblasti psihijatrije, na\u0161eg \u010dovjeka, koji mi je tada rekao da je najva\u017enije usmjeriti energiju na porodicu i dugoro\u010dne ciljeve u \u017eivotu. Na djecu, njihovu sigurnost i budu\u0107nost, a ne na li\u010dnu afirmaciju.<\/p>\n\n\n\n

Slo\u017eili smo se da je najbolji lijek povratak svakodnevnom \u017eivotu: radu, porodici i jednostavnosti obi\u010dnog dana. \u017divjeti, a ne obja\u0161njavati \u017eivot. To je bio moj izbor.<\/p>\n\n\n\n

U produ\u017eenom odjeku pro\u017eivljene traume<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Je li to bio najbolji na\u010din da se nosite s onim \u0161to ste pro\u017eivjeli tog dana? Kako ste reagovali kada ste prvi put vidjeli tekst u kojem Vas Debora Turlukis imenuje kao \u010dovjeka koji joj je spasio \u017eivot?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Ti\u0161ina je bila svjesna odluka, donesena uz savjet prijatelja, a ne samo ljekara. Postojalo je uvjerenje da ne postoji taj doktor koji \u0107e vam re\u0107i da se morate vratiti na posao, ali prijatelj \u0107e vam, iz brige, re\u0107i: po\u010dni \u0161to prije da radi\u0161, zbog sebe, svog zdravlja i budu\u0107nosti svoje djece. Tako sam i postupio.<\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107 nakon dvije sedmice po\u010deli smo ponovo da radimo. Privremeno smo bili smje\u0161teni u kancelarijama u Filadelfiji, nedaleko od Njujorka. Svakog jutra smo putovali tamo, a kasno se vra\u0107ali ku\u0107i. First Union je obezbijedio najbolje mogu\u0107e uslove, onima koji nijesu \u017eeljeli da putuju bio je osiguran hotelski smje\u0161taj. Ipak, u tim trenucima najva\u017enije mi je bilo da budem uz suprugu i djecu. To je bio moj na\u010din povratka sebi.<\/p>\n\n\n\n

Foto: Privatna arhiva<\/p>\n\n\n\n

\"Fotografija<\/p>\n\n\n\n

Kada je rije\u010d o mojoj reakciji na tekst u kojem me Debora imenuje kao \u010dovjeka koji joj je spasio \u017eivot, u tim danima nijesam imao ni snage ni prostora da ga pro\u010ditam. Umjesto toga, danima sam odgovarao na telefonske pozive i poruke koje su stizale iz svih krajeva SAD, od kolega iz First Uniona. U tim porukama nije bilo senzacije, ve\u0107 zahvalnosti i li\u010dnog ponosa \u0161to me poznaju.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda me je upravo te\u017eina tih rije\u010di zatekla i onemogu\u0107ila da reagujem. \u010cesto sam se pitao da li je to zaista stvarnost ili sam jo\u0161 uvijek u nekoj vrsti nesvjesnog stanja, u produ\u017eenom odjeku pro\u017eivljene traume.<\/p>\n\n\n\n

Red, ti\u0161ina i prepu\u0161tanje sudbini<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Gdje ste bili u trenutku prvog udara, odnosno kada ste shvatili da to nije nesre\u0107a, ve\u0107 napad? Je li u tom trenutku postojao strah ili je radio samo instinkt za pre\u017eivljavanje?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Volio sam da dolazim ranije na posao. Naj\u010de\u0161\u0107e sam bio me\u0111u prvima u kancelariji, \u0161to je navika koja mi je ostala i do danas, jer su jutarnji sati za mene uvijek bili najproduktivniji. Postepeno su pristizali i ostali, uz kafu i kratko, neobavezno \u0107askanje.<\/p>\n\n\n\n

U jednom trenutku osjetili smo sna\u017ean, zastra\u0161uju\u0107i udar. Cijela zgrada se pomjerila, kao da je neko odgurnuo i zatim vratio u ravnote\u017eu. Kasnije sam saznao da je Svjetski trgovinski centar bio izgra\u0111en na specijalnim konstrukcijama koje su omogu\u0107avale amortizaciju i najja\u010dih zemljotresa. Kao neko ko je bio svjedok epicentra dva razorna zemljotresa u Crnoj Gori, instinkt i iskustvo su odmah proradili, reakcija je bila da se radi o sna\u017enom zemljotresu.<\/p>\n\n\n\n

Gotovo istovremeno, prva misao bila je porodica. Dok se zgrada jo\u0161 uvijek ljuljala, nazvao sam suprugu da provjerim kako su ona i djeca. Tokom tog razgovora oglasio se alarm za evakuaciju. Rekao sam joj da se u zgradi desilo ne\u0161to ozbiljno, zamolio je da poljubi djecu i rekao da \u0107emo se \u010duti \u010dim iza\u0111em napolje.<\/p>\n\n\n\n

\n

Jedanaesti septembar je ostavio duboke emotivne tragove, ali sam se uvijek trudio da s tim \u017eivim bez potrebe da sebe predstavljam kao \u017ertvu<\/p>\n<\/blockquote>\n\n\n\n

U tom trenutku gotovo niko od nas nije pretpostavljao pravi razlog evakuacije. Tek kasnije smo shvatili \u0161ta se zapravo dogodilo. U po\u010detku se govorilo da je u pitanju mali privatni avion. U skladu s procedurama, prikupili smo svu dokumentaciju i hartije od vrijednosti sa stolova, uredno ih odlo\u017eili, zaklju\u010dali sefove, aktivirali alarm i bez panike se pripremali za izlazak iz zgrade.<\/p>\n\n\n\n

Telefonski pozivi iz centrale u \u0160arlotu, iz Sjeverne Karoline, stizali su neprestano, ali im se niko od nas nije javljao. Oni su poku\u0161avali da nam poru\u010de da odmah napustimo zgradu i ostavimo sve kako jeste.<\/p>\n\n\n\n

Strah, u tom prvom trenutku, nijesam osje\u0107ao. Prije bih rekao da je to bila sna\u017ena neizvjesnost. Pravi strah sam osjetio tek kasnije, dok smo se u dugoj koloni spu\u0161tali niz stepenice sa 47. sprata. Tada su pored nas, u punoj vatrogasnoj opremi, prolazili spasioci koji su se penjali navi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n

Na njihovim licima vidio sam ne\u0161to \u0161to me zaledilo, ne odlu\u010dnost, ve\u0107 tiho prihvatanje. Blijeda lica ljudi koji su, \u010dini se, ve\u0107 znali da idu u susret ne\u010demu iz \u010dega se mo\u017eda ne\u0107e vratiti. Nije to bio strah, ve\u0107 profesionalizam i osje\u0107aj du\u017enosti. Oni se nikada nijesu vratili svojim porodicama. Mo\u017eda su to, u tom trenutku, i sami osje\u0107ali.<\/p>\n\n\n\n

Bio je to nijemi pohod: mi silazimo, oni se penju. Bez panike, bez naglih pokreta, bez velikih rije\u010di. Samo red, ti\u0161ina i prepu\u0161tanje sudbini.<\/p>\n\n\n\n

Zvuk i udar poput eksplozije, kao da se cio svijet ru\u0161io\u2026<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Sje\u0107ate li se trenutka kada ste se uhvatili za Deboru, jeste li tada razmi\u0161ljali o riziku i strahu za sopstveni \u017eivot ili je to bio \u010din bez promi\u0161ljanja?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Policajci i spasila\u010dke jedinice su nas, prilikom izlaska, usmjerili da se spustimo jo\u0161 jednu eta\u017eu ni\u017ee i da ne koristimo glavni izlaz, ve\u0107 prolaz kroz \u0161oping-centar, ka izlazu na ulicu kod Church Streeta. Uputili su nas da se kre\u0107emo u parovima, da svako bude uz drugu osobu.<\/p>\n\n\n\n

Deboru tada nijesam poznavao. Tek nekoliko dana ranije do\u0161la je iz \u0160arlota kako bi obu\u010davala kolege u drugom sektoru. U tom trenutku smo se prvi put predstavili jedno drugome i, po\u0161to smo stajali jedno pored drugog, spontano formirali par, onako kako su nam i sugerisali.<\/p>\n\n\n\n

Na\u0161a zgrada bila je World Trade Center 1 ili North Tower, ona koju je pogodio prvi avion. Pro\u0161lo je svega nekoliko minuta nakon \u0161to smo skrenuli ulijevo od glavnog izlaza, kada se dogodilo ne\u0161to stravi\u010dno. Zvuk i udar bili su kao eksplozija, kao da se cio svijet ru\u0161i. Pali smo na pod, jedno pored drugog, toliko blizu da su nam se glave gotovo sudarile. Instinktivno sam podigao torbu iznad glave i poku\u0161ao da nas oboje za\u0161titim. Ne sje\u0107am se ta\u010dno svih detalja, ali Debora mi je kasnije rekla da sam nas pokrio i jaknom.<\/p>\n\n\n\n

Osjetili smo sna\u017ean udar staklene plo\u010de. Nije se razbila, ali smo je, nekako, uspjeli odgurnuti i osloboditi se. U tom trenutku nestalo je svijetla. Ogroman oblak dima i pra\u0161ine, betona, stakla, plastike i svega \u0161to se moglo zamisliti, prekrio nas je i prohujao oko nas poput olujnog vjetra. Sru\u0161ila se ju\u017ena zgrada, World Trade Center 2.<\/p>\n\n\n\n

Postoji taj jedan trenutak o kojem, kad god govorim, uvijek zastanem. Kao da mi se i danas stegne grlo, kao da ponovo osjetim tu masu u plu\u0107ima, i suze same krenu. Desilo se ne\u0161to \u0161to je te\u0161ko objasniti, a drugima jo\u0161 te\u017ee povjerovati. Kasnije mi je ljekar objasnio da su sli\u010dna stanja do\u017eivljavali ljudi koji su pre\u017eivjeli te\u0161ke \u0161okove.<\/p>\n\n\n\n

\"kahari<\/figure>\n\n\n\n

Po\u010deo sam da gubim svijest, kao da polako tonem u san. Nisam znao gdje sam, niti \u0161to se dogodilo. A onda, kao ubrzani film, pred o\u010dima su mi se smjenjivali prizori cijelog \u017eivota: djetinjstvo, igre, \u0161kolski i studentski dani, ljudi koje pamtim, doga\u0111aji, kao da se u nekoliko minuta odvrtala \u010ditava \u017eivotna traka. Film se potom usporio i osjetio sam kako gubim svijest, bore\u0107i se da se ne prepustim, da ne krenem prema onima koji su me, \u010dinilo mi se, zvali, a za koje sam znao da vi\u0161e nijesu me\u0111u \u017eivima.<\/p>\n\n\n\n

Otrgnuo sam se tom stanju kao da sam se naglo probudio iz te\u0161kog sna, iako je sve oko mene i dalje li\u010dilo na san u snu. U daljini sam vidio dvije sitne svjetlosti koje su se pribli\u017eavale. U jednom trenutku u\u010dinilo mi se da su to dva an\u0111ela… A onda su te svjetlosti poprimile likove mog sina i k\u0107erke. Prilazili su mi i govorili: \u201cTata, mora\u0161 iza\u0107i iz zgrade. Mi smo s druge strane ulice, \u010dekamo te. Treba\u0161 nam.\u201d<\/p>\n\n\n\n

Ustao sam i zgrabio Deboru, koja je u polusvjesnom stanju ponavljala: \u201cNemoj, molim te, upa\u0161\u0107emo u rupu.\u201d Govorio sam joj da nema rupe, da znam kuda idemo, da poznajem taj prostor. Bio sam tu gotovo svakog dana, dolazio na ru\u010dak u jedan od restorana u tom kompleksu.<\/p>\n\n\n\n

\n

Ovo nije samo pri\u010da o jednom doga\u0111aju. Va\u017enija od  \u010dinjenice pre\u017eivljavanja je poruka koja iz nje proizilazi: ljudi su najhumaniji onda kada je to najpotrebnije<\/p>\n<\/blockquote>\n\n\n\n

Vukao sam je sa sobom, dok sam pod nogama osje\u0107ao tijela ljudi koji su le\u017eali nepomi\u010dno, kao u dubokom snu. Vodile su me one dvije svjetlosti, koje su postajale sve ve\u0107e kako smo im se pribli\u017eavali. U jednom trenutku \u010duo sam glas: \u201cOvamo! Br\u017ee, br\u017ee!\u201d Kada smo pri\u0161li bli\u017ee, vidio sam ljude u uniformama, policajce sa sna\u017enim baterijskim lampama, uperenim pravo u nas.<\/p>\n\n\n\n

Uz stepenice smo iza\u0161li napolje. Jo\u0161 jedan glas je viknuo: \u201cBr\u017ee, u tom pravcu, preko ulice!\u201d Ugledali smo dnevnu svjetlost. Negdje izme\u0111u dva bloka, jo\u0161 uvijek se dr\u017ee\u0107i jedno uz drugo, kretali smo se bez jasne svijesti kuda idemo, ali sa jednom jasnom mi\u0161lju, \u0161to dalje od te rupe. U tom trenutku sru\u0161ila se i druga zgrada. Ona koja je bila iznad nas dok sam, na trenutke, tonuo u san.<\/p>\n\n\n\n

Dvije zvjezdice, dva an\u0111ela<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Kako danas, s ove vremenske distance, pamtite taj haos, taj trenutak kada se kula sru\u0161ila?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Danas, sa ove vremenske distance, haos, mrak i buka tog dana ne vra\u0107aju mi se kao slike, ve\u0107 kao osje\u0107aj. Kao pritisak vazduha koji se iznenada pojavi, bez upozorenja. Svaki put kada mi sin i k\u0107erka do\u0111u u posjetu i kada se, u nekom trenutku, na\u0111u jedno pored drugoga, pred o\u010dima mi se ponovo jave one dvije svjetlosti, dvije zvjezdice, ona dva an\u0111ela.<\/p>\n\n\n\n

Tada se, kao ubrzana filmska traka, na trenutak vrati taj dan. Ne izgovorim nijednu rije\u010d. Samo zastanem, na kratko, zagledan negdje u sebe, dok mi se u tijelu ponovo javi isti onaj tihi pritisak. Djeca to primijete i uvijek me upitaju da li je sve u redu. Moj odgovor je uvijek isti. Godine.<\/p>\n\n\n\n

Uradio sam ono \u0161to bi u\u010dinio svako u sli\u010dnim okolnostima<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Debora Turlukis Vas je nazvala herojem. Da li Vi sebe tako do\u017eivljavate? Gdje je granica izme\u0111u herojskog \u010dina i onoga \u0161to smatrate elementarnom ljudskom obavezom? Mislite li da bi ve\u0107ina ljudi u sli\u010dnoj situaciji uradila isto ili smo, u takvim krizama, zapravo mnogo usamljeniji nego \u0161to mislimo?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> \u010cesto se ka\u017ee da strah prethodi hrabrosti ili da je upravo strah njen uzrok. I zaista, u toj je vezi ne\u0161to gotovo paradoksalno: strah je imenica mu\u0161kog roda, a hrabrost \u017eenskog, a oboje su u \u010dovjeku neraskidivo povezani.<\/p>\n\n\n\n

Ne, sebe ne do\u017eivljavam herojem. Uradio sam ono \u0161to bi, vjerujem, u\u010dinio svako od nas u sli\u010dnim okolnostima. U trenutku kada smo, pri izlasku, postali par, osjetio sam odgovornost prema Debori, odgovornost koja je nalik onoj kada vam potpuni stranac ka\u017ee: \u201cMoje dijete putuje samo, u istom je autobusu, vozu ili avionu, molim vas, obratite pa\u017enju na njega\u201d. Tog \u010dasa tu obavezu prihvatate bez razmi\u0161ljanja. Od tog trenutka, to dijete postaje i va\u0161a briga ili, bolje re\u0107i, va\u0161e dijete.<\/p>\n\n\n\n

Foto: Privatna arhiva<\/p>\n\n\n\n

\"Fotografija<\/p>\n\n\n\n

Debora je u tom trenutku bila to dijete. Obaveza koju sam prihvatio i koju sam, bez posebnog promi\u0161ljanja, ispunio. Kao \u0161to to \u010dinimo svi kada se, makar na kratko, na\u0111emo u ulozi \u010duvara ne\u010dijeg povjerenja.<\/p>\n\n\n\n

Pravi heroji bili su oni koji su se penjali uz stepenice dok smo mi silazili. Oni su znali, ili makar naslu\u0107ivali, kakva ih sudbina \u010deka, i uprkos tome su se odazvali pozivu da spa\u0161avaju tu\u0111e \u017eivote. Njihova hrabrost ne tra\u017ei obja\u0161njenje, ona stoji sama za sebe.<\/p>\n\n\n\n

Neke se stvari ne prevazi\u0111u, nau\u010de se nositi <\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Kako je 11. septembar promijenio Va\u0161 pogled na \u017eivot, smrt i svakodnevicu? Jeste li i sami nosili posljedice (psiholo\u0161ke, emotivne), iako ste tog dana pre\u017eivjeli? Postoji li neki detalj iz tog dana koji Vas i danas iznenada \u201epogodi\u201c, bez najave?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Jedanaesti septembar je ostavio duboke emotivne tragove, ali sam se uvijek trudio da s tim \u017eivim bez potrebe da sebe predstavljam kao \u017ertvu. Nikada nijesam tra\u017eio opravdanja, niti sam smatrao da mi to iskustvo daje pravo na bilo kakve privilegije. Pre\u017eivjeti ne zna\u010di imati povlasticu, zna\u010di imati obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno.<\/p>\n\n\n\n

\n

Bio je to nijemi pohod: mi silazimo, oni se penju. Bez panike, bez naglih pokreta, bez velikih rije\u010di. Samo red, ti\u0161ina i prepu\u0161tanje sudbini<\/p>\n<\/blockquote>\n\n\n\n

Posljedice su postojale, naravno. Taj emotivni naboj naj\u010de\u0161\u0107e se aktivira u trenucima velikih tragedija, bilo da su uzrokovane ljudskim djelovanjem ili prirodnim nepogodama. To zna i moja supruga, pa u takvim trenucima \u010desto ugasi televizor. Nisu to samo slike razaranja; poga\u0111a me i nepravda, lo\u0161a namjera, izdano povjerenje, la\u017e i trenutak kada li\u010dni interes nadvlada ono \u0161to bi trebalo da bude zajedni\u010dko dobro.<\/p>\n\n\n\n

Postoje detalji koji me i danas, bez ikakve najave, pogode. Ne dolaze kao jasna sje\u0107anja, ve\u0107 kao iznenadni osje\u0107aji: ti\u0161ina, te\u017eina u grudima, kratki prekid u razgovoru. To su trenuci u kojima shvatim da se neke stvari ne prevazi\u0111u, ve\u0107 se nau\u010de nositi.<\/p>\n\n\n\n

Moj identitet nije bio prepreka, ve\u0107 dio mozaika razli\u010ditosti koje su se po\u0161tovale<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Ameri\u010dka \u0161tampa je, uz tekst o va\u0161em herojskom djelu, potencirala da ste musliman. Koliko ste nakon 11. septembra osjetili promjenu u odnosu ameri\u010dkog dru\u0161tva prema muslimanima, a onda i li\u010dno i profesionalno?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Neposredno nakon ru\u0161enja Kula bliznakinja zabilje\u017eeni su slu\u010dajevi promijenjenog odnosa prema muslimanima, posebno prema \u017eenama koje su nosile maramu ili se pokrivale. Uvrede i neprijatnosti de\u0161avale su se na ulici, u prodavnicama i drugim javnim prostorima. Ipak, va\u017eno je re\u0107i da su to uglavnom bili pojedina\u010dni incidenti, vi\u0161e odraz neznanja i neprosvije\u0107enosti pojedinaca nego stav ameri\u010dkog dru\u0161tva u cjelini.<\/p>\n\n\n\n

Postojao je i jedan sloj politi\u010dke retorike, kod odre\u0111enih politi\u010dara, koji je u tim okolnostima koristio uvredljiv ton ili nagla\u0161avanje vjerske pripadnosti radi prikupljanja politi\u010dkih poena. To je ostavilo traga u javnom prostoru, ali nije definisalo svakodnevni \u017eivot ve\u0107ine ljudi.<\/p>\n\n\n\n

\u0160to se ti\u010de li\u010dnog i profesionalnog iskustva, moram biti iskren i re\u0107i da sam imao privilegiju da radim u velikim finansijskim institucijama u kojima je svaka vrsta diskriminacije strogo sankcionisana. Rasna, nacionalna, vjerska ili polna diskriminacija, bilo kroz rije\u010di ili postupke, imala je i ima politiku nulte tolerancije. U takvom profesionalnom okru\u017eenju moj identitet nikada nije bio prepreka, ve\u0107 dio \u0161ireg mozaika razli\u010ditosti koje su se po\u0161tovale.<\/p>\n\n\n\n

\u010covjek ispred razlike, humanost ispred svake podjele<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Koliko je Va\u0161e porijeklo, odnosno Ulcinj i Crna Gora kao multietni\u010dki prostor, uticalo na na\u010din na koji razumijete drugog \u010dovjeka u opasnosti?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Moje porijeklo, Ulcinj i Crna Gora kao multietni\u010dki prostor, presudno su oblikovali na\u010din na koji razumijem drugog \u010dovjeka, naro\u010dito u trenutku opasnosti. Najbolji primjer te multieti\u010dnosti danas vidim u dijaspori, posebno ovdje u Njujorku i njegovom \u0161irem okru\u017eenju. Taj odnos me\u0111u ljudima, me\u0111usobno po\u0161tovanje, etni\u010dku toleranciju i kulturu zajedni\u010dkog \u017eivota, ponijeli smo iz Crne Gore i sa sobom donijeli u svijet. U velikoj mjeri, upravo je to doprinijelo uspjehu na\u0161eg naroda u novim sredinama.<\/p>\n\n\n\n

Kada govorim o Ulcinju, govorim o posebnosti koja je duboko urezana u nas, gotovo kao dio genetskog naslje\u0111a. U Ulcinju pomo\u0107i drugome, prite\u0107i kom\u0161iji u maloj ili velikoj nevolji, nikada nije bilo teret. Naprotiv, to je bila \u010dast i iskrena radost.<\/p>\n\n\n\n

Foto: Privatna arhiva<\/p>\n\n\n\n

\"Fotografija<\/p>\n\n\n\n

Dozvolite mi da ispri\u010dam jednu kratku pri\u010du iz djetinjstva. Na\u0161a majka je bila vjernik islamske vjeroispovijesti, obavljala je svoje vjerske du\u017enosti u ti\u0161ini svojeg kutka i nenametljivo.<\/p>\n\n\n\n

Jednog dana, odlaze\u0107i na pijacu, zamolila je kom\u0161inicu Danicu da me pripazi. Kada se vratila, Danica joj se, gotovo zabrinuto, obratila: \u201cOprosti mi, molim te, Meme\u2026 dijete je plakalo. Vidio je kola\u010de na stolu, a ja sam zaboravila da ih sklonim. Ispekla sam ih ju\u010de, na masti. Nisam mogla da gledam dijete kako pla\u010de, dala sam mu kola\u010d.\u201d Majka se nasmijala i rekla: \u201cDanice, pa ti si luda. I ja bih isto uradila. Najva\u017enije je da dijete ne pla\u010de. Grijeh ne ulazi kroz usta, on izlazi iz njih.\u201d<\/p>\n\n\n\n

U toj jednoj re\u010denici bilo je sadr\u017eano sve ono \u0161to Ulcinj i Crnu Goru \u010dini onim \u0161to jesu: \u010dovjek ispred razlike, dijete ispred pravila, humanost ispred svake podjele. I to je vrijednost koju sam ponio sa sobom, gdje god da sam bio.<\/p>\n\n\n\n

Stari obrasci pakuju se u novo vrijeme i nove strahove<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Kao neko ko se bavi analizama ekonomskih, dru\u0161tvenih, pa i politi\u010dkih procesa, kako danas gledate na svijet poslije 11. septembra? Mislite li da je strah za bezbjednost postao izgovor za ograni\u010davanje sloboda? Je li Zapad iz tog doga\u0111aja iza\u0161ao mudriji ili samo oprezniji, ali ne i pravedniji?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Svijet nakon 11. septembra se nesumnjivo promijenio. Promjene koje su neposredno uslijedile bile su, prije svega, bezbjednosne prirode: stro\u017ee kontrole na aerodromima, poja\u010dana za\u0161tita institucija i nova pravila u ime sigurnosti. U tom prvom talasu, strah je imao realno upori\u0161te.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, doga\u0111aji koji su slijedili pokazali su da je bezbjednost vrlo brzo postala izgovor. Izgovor za ograni\u010davanje sloboda obi\u010dnih gra\u0111ana, za su\u017eavanje demokratskog prostora i za politi\u010dke odluke koje se sve \u010de\u0161\u0107e donose u interesu pojedinaca i uskih elita, a sve rje\u0111e u interesu ve\u0107ine. Strah je postao alat upravljanja, a ne samo osje\u0107aj koji se nastoji prevazi\u0107i.<\/p>\n\n\n\n

Populizam je u tom ambijentu dobio novu snagu. Vi\u0161e se ne zasniva samo na obe\u0107anjima, ve\u0107 i na zastra\u0161ivanju, kroz stalno potenciranje ugro\u017eenosti, bilo vjerske, nacionalne ili bezbjednosne. Tako se gra\u0111ani ne okupljaju oko zajedni\u010dkih ciljeva, ve\u0107 oko zajedni\u010dkog straha.<\/p>\n\n\n\n

Zapad je, rekao bih, iz tih doga\u0111aja iza\u0161ao oprezniji, ali ne nu\u017eno i pravedniji. Mudrost Zapada oduvijek je bila prisutna u strategiji i interesima, dok je pravednost \u010desto ostajala na nivou retorike. U praksi su se mnoge politike vodile na \u0161tetu gra\u0111ana, radnika i socijalno najugro\u017eenijih slojeva dru\u0161tva.<\/p>\n\n\n\n

Ipak, za \u010dudo, danas su ograni\u010denja sloboda \u010desto izra\u017eenija na Istoku nego na Zapadu. Kako bi se reklo \u201cna Zapadu ni\u0161ta novo\u201d. Samo se stari obrasci sada pakuju u novo vrijeme i nove strahove.<\/p>\n\n\n\n

Pokazujemo li hrabrost i odgovornost zbog kojih su na\u0161i djedovi polagali \u017eivote<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: U novoj eri globalnih kriza, ratova i polarizacije, ima li danas (vi\u0161e ili manje), prostora za solidarnost kakvu ste pokazali tog dana 2001? Smatrate li da nas ekstremne situacije razotkrivaju onakvima kakvi zaista jesmo?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Krize i ratovi nijesu proizvod obi\u010dnih gra\u0111ana. Naprotiv, upravo su obi\u010dni ljudi ti koji u najte\u017eim trenucima pokazuju solidarnost, poma\u017eu najbli\u017eima i spremni su da usko\u010de kada zatreba. Ta solidarnost danas, istina, djeluje slabija nego ranije, ali ne zato \u0161to su ljudi postali gori, ve\u0107 zato \u0161to im je politika nametnula stalni sukob. Bacila je kosku i povukla se u stranu. Neka se narod glo\u0111e, neka nema vremena ni snage za solidarnost.<\/p>\n\n\n\n

Problem nije u ve\u0107ini, ve\u0107 u maloj grupi ljudi koja, na\u017ealost, zauzima najve\u0107i prostor u javnosti. Gra\u0111anska solidarnost je, u su\u0161tini, najve\u0107a prijetnja lo\u0161oj politici. Zato politika sve \u010de\u0161\u0107e postaje servis pojedinaca, njihovih interesa, prohtjeva i porodi\u010dnih privilegija. Granice se bri\u0161u, mjera se gubi, a odgovornost se toliko obezvre\u0111uje da se postavlja pitanje da li uop\u0161te jo\u0161 postoji.<\/p>\n\n\n\n

\n

Moje porijeklo, Ulcinj i Crna Gora kao multietni\u010dki prostor, presudno su oblikovali na\u010din na koji razumijem drugog \u010dovjeka, naro\u010dito u trenutku opasnosti<\/p>\n<\/blockquote>\n\n\n\n

Za mene je ljudska solidarnost i trenutak kada neko ko se na\u0161ao na izbornoj listi ka\u017ee: \u201cStanite, ja nijesam dovoljno kvalifikovan za ovu funkciju.\u201d I kada ustupi mjesto boljem, stru\u010dnijem i sposobnijem. Jer ne mo\u017ee vodoinstalater voditi resor za\u0161tite \u017eivotne sredine, kao \u0161to ne mo\u017ee svako ni voditi dru\u0161tvo. To nije slabost, ve\u0107 najvi\u0161i oblik odgovornosti.<\/p>\n\n\n\n

Ali i dru\u0161tvo mora sebi postaviti pitanje: da li i mi pokazujemo hrabrost, odgovornost i odlu\u010dnost zbog kojih su na\u0161i djedovi polagali \u017eivote? Zamislite da za promjenu obi\u010dne slavine tra\u017eimo deset preporuka, jer ne \u017eelimo rizik, iako ta slavina nema nikakav uticaj na budu\u0107nost na\u0161e djece. A kada biramo one koji odlu\u010duju o toj istoj budu\u0107nosti, o na\u0161oj djeci i unu\u010dadi, \u010desto ne postavimo nijedno ozbiljno pitanje o njihovom znanju, iskustvu ili moralnom kredibilitetu. Glasamo na osnovu obe\u0107anja.<\/p>\n\n\n\n

U tome je solidarnost koja nam izmi\u010de. Ipak, sre\u0107a je \u0161to mnogi ljudi bez ikakvih \u201cbitnih\u201d funkcija i dalje rade svoj posao odgovorno i profesionalno. Zahvaljuju\u0107i njima, posljedice na\u0161ih lo\u0161ih politi\u010dkih izbora ne osje\u0107amo do te mjere na\u0161e neodgovornosti.<\/p>\n\n\n\n

Tiha saglasnost <\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Jeste li ostali u kontaktu sa Deborom? Razgovarate li o tom danu kada su se va\u0161i \u017eivoti zauvijek povezali?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Sa Deborom sam ostao u povremenom kontaktu. \u010cujemo se s vremena na vrijeme, naj\u010de\u0161\u0107e povodom praznika, kroz kratke poruke u kojima razmijenimo nekoliko toplih rije\u010di. U tim porukama, iako oboje znamo da mislimo na onaj trenutak, on ostaje neizgovoren. Kao da postoji u na\u0161oj podsvijesti, ali ne i u jeziku.<\/p>\n\n\n\n

\"kahari\"\/<\/figure>\n\n\n\n

Taj dan nikada ne pominjemo. Ne zato \u0161to je zaboravljen, ve\u0107 upravo suprotno, jer je previ\u0161e prisutan. Ostao je me\u0111u nama kao tiha saglasnost, ne\u0161to \u0161to se dogodilo, \u0161to nas je zauvijek povezalo, ali o \u010demu ne osje\u0107amo potrebu da govorimo. Kao da se, u tom \u0107utanju, \u010duva njegova stvarna te\u017eina.<\/p>\n\n\n\n

Susret sa uspomenom koja se ne povla\u010di<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Kada danas, nakon svega, pogledate fotografije Njujorka ili tog dijela Menhetna, \u0161ta vidite? Da li uop\u0161te vidite grad ili (naj)prije osjetite to vrijeme? <\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Svakog radnog jutra, dok autobus prelazi preko Verazano mosta prema Menhetnu, grad se pojavljuje kao slika koju sam vidio hiljadama puta, a koja nikada nije ista. Za ve\u0107inu je to panorama, linija nebodera koja se uzdi\u017ee iznad vode, simbol snage i neumornog kretanja. Za mene je to ne\u0161to drugo: susret sa uspomenom koja se ne povla\u010di.<\/p>\n\n\n\n

Dogodi se da pogled bude zamagljen i kada je jutro potpuno vedro. Nije to magla nad rijekom, ve\u0107 ona unutra\u0161nja, koja se javi kada se sje\u0107anje i sada\u0161njost ukrste na istom mjestu. Tada grad nestane kao arhitektura, a ostane vrijeme, ono koje se nikada nije sasvim zavr\u0161ilo.<\/p>\n\n\n\n

Iako se sve oko mene kre\u0107e, u meni ponekad nastupi ti\u0161ina. Vrate se izblijedjele slike kolega koji su toga dana nestali, nepoznata lica vatrogasaca, policajaca i spasilaca koji su ulazili tamo odakle su drugi izlazili. Sjetim se i ti\u0161ine ljudi koji su silazili stepenicama, bez vike i panike, kao da je dostojanstvo bilo poslednje \u0161to se moglo sa\u010duvati. Taj doga\u0111aj \u017eivi u meni istovremeno kao trenutak i kao vje\u010dnost, ne\u0161to \u0161to se dogodilo davno, a ipak nikada nije potpuno oti\u0161lo.<\/p>\n\n\n\n

Iz tog unutra\u0161njeg prostora vrati me svakodnevni glas voza\u010da autobusa i najava mjesta za moj izlazak: “Battery Place \/Washington Street”.<\/p>\n\n\n\n

Grad je obnovljen, vi\u0161i i sna\u017eniji nego prije. Ipak, za mene on nikada nije samo grad. Najprije osjetim ono jutro, pa tek onda vidim sada\u0161njost, kao da novi Toranj Slobode (Freedom Tower) stoji na temeljima sje\u0107anja koja nijesu nestala, ve\u0107 nas tiho podsje\u0107aju koliko su \u017eivot i vrijeme ranjivi, a koliko je \u010dovjek uporan da nastavi dalje.<\/p>\n\n\n\n

Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati<\/h2>\n\n\n\n

ANALITIKA: Ako biste jednu poruku iz tog 11. septembra mogli prenijeti ljudima i u Crnoj Gori i u SAD, \u0161ta bi to bilo?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

KAHARI:<\/strong> Toga 11. septembra nalazio sam se na 47. spratu. Iznad nas, na 101. do 105. spratu Svjetskog trgovinskog centra, radili su zaposleni kompanije Cantor Fitzgerald, najpoznatiji i najcjenjeniji berzanski brokeri u Americi. Za sve nas u finansijskoj industriji, rad u toj firmi bio je san. Presti\u017e i poslovni i finansijski. Njihova primanja bila su, bez ikakvog pore\u0111enja, vi\u0161estruko ve\u0107a od na\u0161ih.<\/p>\n\n\n\n

Va\u017eno je re\u0107i: ti ljudi su svaki cent svoje zarade po\u0161teno zaslu\u017eili. Njihovo radno vrijeme nije imalo jasne granice. U tom ritmu vjerovatno su propu\u0161tali prve korake svoje djece, prvi dan \u0161kole, mnoge porodi\u010dne datume koje \u017eivot kasnije vi\u0161e ne vra\u0107a. Gradili su budu\u0107nost za svoje porodice, vjeruju\u0107i u red, sigurnost i smisao svakodnevnog truda. A onda je, u jednom trenutku, zbog mr\u017enje i neljudskosti koje razum ne mo\u017ee objasniti, sve to prekinuto. Bez ikakve li\u010dne krivice, nestali su snovi, planovi i \u017eivoti.<\/p>\n\n\n\n

Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da za\u0161tite \u010dovjeka. Nestali su ljudi, a iza njih ostale porodice, djeca, roditelji, i praznina koju nijedna finansijska vrijednost ne mo\u017ee ispuniti.<\/p>\n\n\n\n

Ako iz tog dana postoji poruka koju vrijedi prenijeti, onda je to ova: pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki. Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati. Ono \u0161to ostaje jesu ljudi i na\u010din na koji smo jedni prema drugima bili ljudi onda kada je bilo najte\u017ee.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Uradio sam ono \u0161to bi u\u010dinio svako u sli\u010dnim okolnostima\u2026 Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da za\u0161tite \u010dovjeka. Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati. Ono \u0161to ostaje jesu ljudi i na\u010din na koji smo jedni prema drugima bili ljudi […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":3197,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-3195","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"acf":[],"yoast_head":"\nKahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York<\/title>\n<meta name=\"robots\" content=\"index, follow, max-snippet:-1, max-image-preview:large, max-video-preview:-1\" \/>\n<link rel=\"canonical\" href=\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\" \/>\n<meta property=\"og:locale\" content=\"en_US\" \/>\n<meta property=\"og:type\" content=\"article\" \/>\n<meta property=\"og:title\" content=\"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York\" \/>\n<meta property=\"og:description\" content=\"Uradio sam ono \u0161to bi u\u010dinio svako u sli\u010dnim okolnostima\u2026 Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da za\u0161tite \u010dovjeka. Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati. Ono \u0161to ostaje jesu ljudi i na\u010din na koji smo jedni prema drugima bili ljudi […]\" \/>\n<meta property=\"og:url\" content=\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\" \/>\n<meta property=\"og:site_name\" content=\"Radio New York\" \/>\n<meta property=\"article:published_time\" content=\"2026-02-21T15:23:38+00:00\" \/>\n<meta property=\"article:modified_time\" content=\"2026-02-21T15:23:50+00:00\" \/>\n<meta property=\"og:image\" content=\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:width\" content=\"882\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:height\" content=\"1021\" \/>\n\t<meta property=\"og:image:type\" content=\"image\/jpeg\" \/>\n<meta name=\"author\" content=\"Ismet Rastoder\" \/>\n<meta name=\"twitter:card\" content=\"summary_large_image\" \/>\n<meta name=\"twitter:label1\" content=\"Written by\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data1\" content=\"Ismet Rastoder\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:label2\" content=\"Est. reading time\" \/>\n\t<meta name=\"twitter:data2\" content=\"21 minutes\" \/>\n<script type=\"application\/ld+json\" class=\"yoast-schema-graph\">{\"@context\":\"https:\/\/schema.org\",\"@graph\":[{\"@type\":\"Article\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#article\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\"},\"author\":{\"name\":\"Ismet Rastoder\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/e2f4dbf5b60fd9ac004d77b9e1b59559\"},\"headline\":\"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno\",\"datePublished\":\"2026-02-21T15:23:38+00:00\",\"dateModified\":\"2026-02-21T15:23:50+00:00\",\"mainEntityOfPage\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\"},\"wordCount\":4983,\"commentCount\":0,\"publisher\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"CommentAction\",\"name\":\"Comment\",\"target\":[\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#respond\"]}]},{\"@type\":\"WebPage\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\",\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\",\"name\":\"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York\",\"isPartOf\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#website\"},\"primaryImageOfPage\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage\"},\"thumbnailUrl\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg\",\"datePublished\":\"2026-02-21T15:23:38+00:00\",\"dateModified\":\"2026-02-21T15:23:50+00:00\",\"breadcrumb\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#breadcrumb\"},\"inLanguage\":\"en-US\",\"potentialAction\":[{\"@type\":\"ReadAction\",\"target\":[\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195\"]}]},{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage\",\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg\",\"contentUrl\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg\",\"width\":882,\"height\":1021,\"caption\":\"Screenshot\"},{\"@type\":\"BreadcrumbList\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#breadcrumb\",\"itemListElement\":[{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":1,\"name\":\"Home\",\"item\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/\"},{\"@type\":\"ListItem\",\"position\":2,\"name\":\"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno\"}]},{\"@type\":\"WebSite\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#website\",\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/\",\"name\":\"Radio New York\",\"description\":\"Radio New York \u2014 Most Amerike i domovine\",\"publisher\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization\"},\"potentialAction\":[{\"@type\":\"SearchAction\",\"target\":{\"@type\":\"EntryPoint\",\"urlTemplate\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?s={search_term_string}\"},\"query-input\":{\"@type\":\"PropertyValueSpecification\",\"valueRequired\":true,\"valueName\":\"search_term_string\"}}],\"inLanguage\":\"en-US\"},{\"@type\":\"Organization\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization\",\"name\":\"Radio New York\",\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/\",\"logo\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/logo\/image\/\",\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/262517255_4571047313011643_1786418142376364479_n.jpg\",\"contentUrl\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/262517255_4571047313011643_1786418142376364479_n.jpg\",\"width\":212,\"height\":210,\"caption\":\"Radio New York\"},\"image\":{\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/logo\/image\/\"}},{\"@type\":\"Person\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/e2f4dbf5b60fd9ac004d77b9e1b59559\",\"name\":\"Ismet Rastoder\",\"image\":{\"@type\":\"ImageObject\",\"inLanguage\":\"en-US\",\"@id\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/image\/\",\"url\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/800e8dd1eac3e728e825b7d5c16c80b067c4a0557a2ce54986c89f6008f454bb?s=96&d=mm&r=g\",\"contentUrl\":\"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/800e8dd1eac3e728e825b7d5c16c80b067c4a0557a2ce54986c89f6008f454bb?s=96&d=mm&r=g\",\"caption\":\"Ismet Rastoder\"},\"description\":\"Ismet Rastoder je urednik i osniva\u010d portala Radio New York \u2014 medijskog prostora posve\u0107enog dijaspori, dru\u0161tvenoj istini i stvarnim \u017eivotnim pitanjima Balkana i Amerike. Poznat po direktnom stilu, hrabrim komentarima i beskompromisnoj borbi protiv nepravde, Rastoder donosi glas zajednice koja se \u010desto ne \u010duje, ali itekako postoji. Vi\u0161e od dvije decenije aktivan je u zajednici i medijima, gdje kroz analize, autorske kolumne i dru\u0161tveni anga\u017eman povezuje iskustvo \u017eivota u Americi sa realno\u0161\u0107u Balkana. Njegove pri\u010de otvaraju va\u017ene teme \u2014 od identiteta i politike, do kulture, dijaspore i dru\u0161tvenih transformacija. Prepoznat je kao glas dijaspore koji govori ono \u0161to mnogi misle, ali rijetko ko ka\u017ee.\",\"sameAs\":[\"http:\/\/radio-newyork.com\"],\"url\":\"https:\/\/radio-newyork.com\/?author=2\"}]}<\/script>\n<!-- \/ Yoast SEO plugin. -->","yoast_head_json":{"title":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York","robots":{"index":"index","follow":"follow","max-snippet":"max-snippet:-1","max-image-preview":"max-image-preview:large","max-video-preview":"max-video-preview:-1"},"canonical":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195","og_locale":"en_US","og_type":"article","og_title":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York","og_description":"Uradio sam ono \u0161to bi u\u010dinio svako u sli\u010dnim okolnostima\u2026 Tog dana ni neprekidan rad, ni status, ni privilegije nijesu imali snagu da za\u0161tite \u010dovjeka. Polo\u017eaj, novac i mo\u0107 ne zna\u010de ni\u0161ta u susretu s onim \u0161to ne mo\u017eemo kontrolisati. Ono \u0161to ostaje jesu ljudi i na\u010din na koji smo jedni prema drugima bili ljudi […]","og_url":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195","og_site_name":"Radio New York","article_published_time":"2026-02-21T15:23:38+00:00","article_modified_time":"2026-02-21T15:23:50+00:00","og_image":[{"width":882,"height":1021,"url":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg","type":"image\/jpeg"}],"author":"Ismet Rastoder","twitter_card":"summary_large_image","twitter_misc":{"Written by":"Ismet Rastoder","Est. reading time":"21 minutes"},"schema":{"@context":"https:\/\/schema.org","@graph":[{"@type":"Article","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#article","isPartOf":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195"},"author":{"name":"Ismet Rastoder","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/e2f4dbf5b60fd9ac004d77b9e1b59559"},"headline":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno","datePublished":"2026-02-21T15:23:38+00:00","dateModified":"2026-02-21T15:23:50+00:00","mainEntityOfPage":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195"},"wordCount":4983,"commentCount":0,"publisher":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization"},"image":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg","inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"CommentAction","name":"Comment","target":["https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#respond"]}]},{"@type":"WebPage","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195","url":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195","name":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno - Radio New York","isPartOf":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#website"},"primaryImageOfPage":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage"},"image":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage"},"thumbnailUrl":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg","datePublished":"2026-02-21T15:23:38+00:00","dateModified":"2026-02-21T15:23:50+00:00","breadcrumb":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#breadcrumb"},"inLanguage":"en-US","potentialAction":[{"@type":"ReadAction","target":["https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195"]}]},{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#primaryimage","url":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg","contentUrl":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2026\/02\/IMG_6873.jpg","width":882,"height":1021,"caption":"Screenshot"},{"@type":"BreadcrumbList","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/?p=3195#breadcrumb","itemListElement":[{"@type":"ListItem","position":1,"name":"Home","item":"https:\/\/radio-newyork.com\/"},{"@type":"ListItem","position":2,"name":"Kahari: Pred krhko\u0161\u0107u \u017eivota svi smo jednaki, pre\u017eivjeti 11. septembar nije zna\u010dilo privilegiju ve\u0107 obavezu da nastavi\u0161 da \u017eivi\u0161 odgovorno"}]},{"@type":"WebSite","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#website","url":"https:\/\/radio-newyork.com\/","name":"Radio New York","description":"Radio New York \u2014 Most Amerike i domovine","publisher":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization"},"potentialAction":[{"@type":"SearchAction","target":{"@type":"EntryPoint","urlTemplate":"https:\/\/radio-newyork.com\/?s={search_term_string}"},"query-input":{"@type":"PropertyValueSpecification","valueRequired":true,"valueName":"search_term_string"}}],"inLanguage":"en-US"},{"@type":"Organization","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#organization","name":"Radio New York","url":"https:\/\/radio-newyork.com\/","logo":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/logo\/image\/","url":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/262517255_4571047313011643_1786418142376364479_n.jpg","contentUrl":"https:\/\/radio-newyork.com\/wp-content\/uploads\/2021\/12\/262517255_4571047313011643_1786418142376364479_n.jpg","width":212,"height":210,"caption":"Radio New York"},"image":{"@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/logo\/image\/"}},{"@type":"Person","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/e2f4dbf5b60fd9ac004d77b9e1b59559","name":"Ismet Rastoder","image":{"@type":"ImageObject","inLanguage":"en-US","@id":"https:\/\/radio-newyork.com\/#\/schema\/person\/image\/","url":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/800e8dd1eac3e728e825b7d5c16c80b067c4a0557a2ce54986c89f6008f454bb?s=96&d=mm&r=g","contentUrl":"https:\/\/secure.gravatar.com\/avatar\/800e8dd1eac3e728e825b7d5c16c80b067c4a0557a2ce54986c89f6008f454bb?s=96&d=mm&r=g","caption":"Ismet Rastoder"},"description":"Ismet Rastoder je urednik i osniva\u010d portala Radio New York \u2014 medijskog prostora posve\u0107enog dijaspori, dru\u0161tvenoj istini i stvarnim \u017eivotnim pitanjima Balkana i Amerike. Poznat po direktnom stilu, hrabrim komentarima i beskompromisnoj borbi protiv nepravde, Rastoder donosi glas zajednice koja se \u010desto ne \u010duje, ali itekako postoji. Vi\u0161e od dvije decenije aktivan je u zajednici i medijima, gdje kroz analize, autorske kolumne i dru\u0161tveni anga\u017eman povezuje iskustvo \u017eivota u Americi sa realno\u0161\u0107u Balkana. Njegove pri\u010de otvaraju va\u017ene teme \u2014 od identiteta i politike, do kulture, dijaspore i dru\u0161tvenih transformacija. Prepoznat je kao glas dijaspore koji govori ono \u0161to mnogi misle, ali rijetko ko ka\u017ee.","sameAs":["http:\/\/radio-newyork.com"],"url":"https:\/\/radio-newyork.com\/?author=2"}]}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3195","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=3195"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3195\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3198,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3195\/revisions\/3198"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/3197"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=3195"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=3195"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/radio-newyork.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=3195"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}